RIJEKA – Da je ples, kao umjetnički izraz, više od pukog pokreta, emocija, narativ, kategorija slobode, opće je poznato, no kad ples uspostavi dijalog s gradom i s njegovom poviješću, ples nedvojbeno zadobiva jednu posve novu funkciju. A upravo je to nakana »Plesnih minijatura«, prvoga u nizu plesnih programa osmišljenih za nekonvencionalne prostore, čime se ples izmiče iz kazališne dvorane i smješta se u intimnija okruženja. Ususret večerašnjoj premijeri »Plesnih minijatura« u Circolu, kojima će ples postati prostorno osjetljiva forma izraza, koreograf i ravnatelj Baleta HNK-a Ivana pl. Zajca Paolo Mangiola govori za naš list.

Nekonvencionalni prostori

S obzirom na to da vam je rad na nadolazećoj predstavi »Plesne minijature«/»Dance miniatures« prva koreografska zadaća, možete li nam nešto reći o ideji koja stoji iza tê predstave; što vas je inspiriralo i zašto umjesto velike HNK-ove pozornice baš ovakvi nekonvencionalni prostori?

– Predstava »Plesne minijature« su pilot-projekt koji ples dovodi u neočekivane i nekonvencionalne prostore. Kao umjetnička forma, ples ima sposobnost prilagodbe te odgovora na one prostore u kojima se izvodi, stoga želim publici pružiti nove načine njegova doživljavanja. Umjesto da se ograničimo samo na glavnu pozornicu u Kazalištu, cilj je povećati našu prisutnost u gradu. Zadatak mene kao umjetnika jest razumjeti kontekst u kojem radim, a kao što sam to činio i u svojoj prijašnjoj ulozi umjetničkog ravnatelja na Malti, znao sam i da mi je i ovdje prioritet istražiti grad i njegove potrebe. Po mome mišljenju, Rijeka je nevjerojatno bogat grad s dubokom poviješću i izraženim kulturnim identitetom. Baš zato svojim prvim koreografskim radom želio sam kreativno uroniti u priče koje Rijeku čine jedinstvenom, te na njih odgovoriti plesom.

Kako piše u najavi, temeljem pokreta istražili ste stare priče grada Rijeke, zamišljajući novi arhiv, onaj plesni; kako ples onda oživljava stare priče i sjećanja, funkcionirajući kao novi arhiv?

– Koncept arhiviranja me oduvijek fascinira, kao što me fascinira i što tô znači odabrati i izostaviti ono što smatramo suvišnim, to jest za pripovijedanje nebitnim, stoga sam želio osmisliti drukčiji katalog priča i prevesti ga u pokret. Donoseći uspomene ne samo kroz riječi ili slike, već i kroz sirove pokrete, geste i emocije, ples postaje utjelovljeni arhiv.

Identitet grada

S ciljem stvaranja povijesnih fragmenata, na koje ste se stare gradske priče ili motive oslonili?

– Publika će ovom predstavom otići na putovanje od Molo Longa do Trsatske gradine, prolazeći pored nekoliko gradskih znamenitosti. Na tom putu zastat ćemo i fokusirati se na ključne trenutke riječke povijesti koji su duboko utkani u identitet grada. To mogu biti osobna i kolektivna sjećanja, urbane legende i povijesne ličnosti čija je prisutnost i dalje relevantna.

Kakav koreografski pristup možemo onda očekivati te kako je sve prilagođeno prostornim okvirima, kao i publici koja je oko plesača, u samome prostoru izvedbe?

– Sam proces bio je suradnički; s plesačima sam radio kao s arhivistima i s pripovjedačima. U tom smislu nisam koreograf koji samo podučava korake, već i alate koji proširuju koreografski potencijal plesača. Za potrebe ovoga rada, za stvaranje koreografskog sadržaja, koristili smo nekoliko strategija, pri čemu je rad temeljen na zadacima bio glavna metodologija. Nakon što sam dao različite smjernice za pristup svakoj od minijatura, davao sam upute plesačima, dopuštajući im da koriste vlastito znanje i kreativnost. Takav pristup donosi svjež način rada i otvara nove mogućnosti koje se organski razvijaju iz samoga procesa.

Kršenje kodifikacije

Na to se nadovezuje i pitanje plesnog stila u ovoj minijaturi; radi li se o suvremenome plesnom izričaju ili pak klasičnome baletu?

– Iako ples možemo kategorizirati po različitim stilovima, način na koji stvaram nije vezan uz »abecedu« koju koristim, već uz sadržaj koji proizlazi iz dosljednog i discipliniranog istraživanja. U ovome ćete radu stoga svakako prepoznati klasične elemente jer plesači ansambla su izuzetno vješti u toj tehnici, no plesni jezik nije ograničen samo na taj plesni kod – on se razvija u skladu s temama koje istražujemo i pričama koje pričamo. Vidjet ćete duete u kojima plesačice nose špice, ali i solo izvedbe koje krše kodificirana pravila baleta.

S obzirom na to da, prema najavi, glazbenu podlogu čine partiture za klavir i violončelo; kako glazba evocira povijesnu crticu, priču te oživljava određeni trenutak?

– Sastavljena od klavirskih i violončelističkih kompozicija, glazbena partitura pažljivo je odabrana kako bi rezonirala s povijesnom atmosferom Rijeke. Krećemo se uz note Debussyja, ali i Briana Ena, a bit će tu i trenutaka tišine i refleksije. U cjelini, ovakav glazbeni izbor osmišljen je kako bi obogatio emocionalni krajolik izvedbe i vodio publiku jednim novim »katalogom« koji im nudimo.

Na koji način se, dakle, prošlost i sadašnjost isprepliću u ovoj predstavi?

– Postavljanjem »suvremenih tijela« u povijesne ambijente stvaramo dijalog između sadašnjeg trenutka i slojeva povijesti koji su u tim prostorima. Međutim, koreografija ne nastoji prikazati prošlost u doslovnom smislu, jer plesači neće »glumiti« povijesne likove koje smo istraživali. Čak su i kostimi namjerno jednostavni, svi su u bijelome, pa su plesači u ovim minijaturama poput kakve olovkom urađene skice, dok sa svojim znanjem o gradu publika dovršava samô djelo. Svrha ovih kratkih plesova jest da evociraju različite aspekte priča i preispituju njihovu važnost u današnjem kontekstu.

Novi kontekst i mogućnost interakcije

U jednome se dijelu spominje i da svaki plesni solo, duet ili trio otkriva fragment riječke povijesti, od šapata što ih čuvaju Trsatske stube, pa sve do tihe ustrajnosti Kozale; možete li dodatno pojasniti? Znači li to da možemo očekivati još kakve minijature koje će se održavati u drugim prostorima, ili pak gradskim eksterijerima?

– Crpeći inspiraciju iz određenih mjesta i priča, svaka minijatura u »Plesnim minijaturama« ističe različite aspekte riječke prošlosti, što je odabir mene kao stranca u ovome gradu, u novoj sredini i nekome novom prostoru, a želio sam propitati kako sva ta mjesta rezoniraju s mojim koreografskim razmišljanjem. Za potrebe ove prve izvedbe minijature će se izvoditi na istoj lokaciji, ali da, ideja jest nastaviti s izvedbama u različitim gradskim prostorima, možda i na otvorenome. Svaki novi prostor pruža novi kontekst, kao i novi način interakcije s djelom.

Relativno ste nedavno preuzeli ulogu ravnatelja Baleta HNK-a Ivana pl. Zajca; što za vas znače novi grad, nova sredina i nova funkcija?

– Stigao sam u siječnju, pa još uvijek istražujem grad i njegovu okolinu. Kao umjetnik, uvijek reagiram na svoje okruženje i potencijal koji iz njega proizlazi, ritam, i naravno, ljude. Kao Talijan, svakako se osjećam dobrodošlo. Rijeka mi pruža osjećaj smirenosti za kojime sam nakon godina provedenih u Londonu, Rimu, a zatim i na Malti, čeznuo. Svaki grad ima svoj vlastiti tempo, a ključ za njegovo razumijevanje leži u povezivanju s istomišljenicima – umjetnicima, akademicima i svima koji aktivno oblikuju kulturni pejzaž s ciljem pozitivnog utjecaja na grad.

Ravnoteža između naslova

Koja je onda vaša vizija riječkog Baleta?

– Želim da ples bude dostupan svima, i želim njime transformirati živote ljudi. Konkretno, to znači nastaviti s izgrađivanjem međunarodnog profila ansambla, ali istovremeno njegovanjem potreba lokalne publike. Program koji planiram uspostavit će ravnotežu između poznatih klasičnih naslova i suvremenog pripovijedanja, a uključivat će različite projekte za zajednicu, kao i aktivnosti koje će dodatno razvijati publiku.

Trenutačan broj umjetnika, plesača i plesačica, u baletnome ansamblu nije neka brojka s kojom možete raditi veće produkcije. U drugoj polovini prošle godine održane su audicije za nove plesače i zaoposlena je nekolicina, pa me zanima kakav je plan glede toga, planira li se još zapošljavanja te koja je ona optimalna brojka glede članova toga ansambla?

– Optimalan broj ovisi o tome što si realno možemo priuštiti, kao i o interesu samoga osnivača za izgradnjom ansambla koji je zaista jedinstven u ovoj regiji. Prije samo tjedan dana održali smo audicije na koje smo zaprimili 784 prijave, što je ogroman broj i pokazuje veliko zanimanje za novi smjer koji riječki balet preuzima. Primili smo četiri nova člana, trenutačno imamo 18 plesača, a još dvoje nam se pridružuje u srpnju. Međutim, za mene nije presudan samo broj plesača, već kvaliteta koju svaki pojedinac i umjetnik donosi kreativnom procesu, kao i tô kakav repertoar možemo izgraditi kako bismo bili jedinstveni, a ujedno i fleksibilni. Trenutačno je puno važnija potreba od svega toga za poboljšanjem baletnog studija, a plesačima želim osigurati i odgovarajuću skrb glede prevencije ozljeda i opće dobrobiti.

Istraživanje mogućnosti

Uspjeh kakav je Balet u mandatu ravnateljice Maše Kolar ostvario zapravo je nešto što vrijedi posebno i u duljem kontekstu isticati, a upravo ta odrednica suvremenosti riječkoga baleta koja je apsolutno primjerena kadrovskim mogućnostima postala je baletni specifikum kazališnih kuća u nas. U tom smislu, možete li nam otkriti na koji ćete način uzeti u obzir zaista jedinstven uspjeh kojime je riječki balet postao svojevrstan brend, te ostvariti vašu viziju?

– Kao i svaki ravnatelj koji dobiva neku ostavštinu, svakako se moram zapitati što je dobro funkcioniralo i koji su segmenti za poboljšanje. Razvijanjem postojećih snaga te istraživanjem novih aspekata onoga što nacionalni plesni ansambl može i treba raditi, nastavljamo neku novu priču. Suvremenim pripovijedanjem namjeravam ponovo uvesti velike naslove, ali i predstaviti kultna djela renomiranih koreografa koji su oblikovali povijest suvremenog plesa u Europi. Također, želim razvijati nove koreografske glasove i uvesti suradničke projekte s različitim gradskim akterima, čime stvaramo prostor u kojem se ples njeguje, razvija, kao i prostor u kojem se također reflektira promjenjivi međunarodni pejzaž.

Što možemo očekivati u nastavaku ove sezone te kakve nas predstave čekaju u novoj sezoni, za čije ćete osmišljavanje, za razliku od ove, biti u potpunosti zaduženi vi?

– Već radimo na novoj verziji »Pepeljuge« u koreografiji Lea Mujića, čija će premijera biti krajem travnja, a također pripremamo prekrasan program za Riječke ljetne noći. Ujesen publiku očekuju i drugi uzbudljivi projekti, no detalje o tome obznanit ćemo uskoro.