RIJEKA Ne znam je li veći vratarski talent ili bolji čovjek, pitao se netko od brojnih svjedoka duge karijere Senjanina Ivana Pešića, sve od onih dana kada je kao klinac iz grada pod Nehajem stigao pod Učku do zimus kada je bio među nacionalnim junacima, osvajačima svjetskog srebra, koji su grijali srca velike vojske hrvatskih navijačica i navijača. Prije dva je dana proslavio 36. rođendan, dan ranije guštao je u veličanstvenom oproštaju od hrvatske reprezentacije. Rođendan je proslavio s obitelji daleko od voljenog rodnoga grada, u francuskom Nantesu, čiju mrežu čuva već tri godine.

Poslovično dobro raspoloženi Pešić pamtit će razne uzbudljive epizode na parketu, ona izvan terena tog 8. veljače prije šesnaest godina, kada je bio vratar slavnog Veszprema, mogla je okončati kobno, ekipa našeg lista hitno je otišla u Mađarsku posjetiti ga u bolnicu nakon što su ga huligani u Balatonfuredu teško ranili zbog čega je izgubio bubreg, pritom su ubili njegovog klupskog kolegu, rumunjskog reprezentativca Mariana Cozmua, te teško ranili srpskog reprezentativca Žarka Šešuma.

– Bilo je to sada davne 2009. godine – prisjeća se Ivan Pešić, koji je kao mladić bio u rosteru Line Červara za ekipu koja je u Zagrebu osvojila svjetsko srebro, kao i Domagoj Duvnjak, sada su obojica proslavljeni reprezentativci koji su se oprostili od trofejne reprezentacije. Kao u filmu pred njim se odvijaju uzbudljivi događaji, mili i nemili poput spomenutog, mijenjaju mu se razna odredišta. Jučer se vratio u Nantes, gdje nakon Vezprema i Meškova, gdje je osvajao razne mađarske i bjeloruske titule, nastavlja osvajati francuske trofeje. U krugu je obitelji, supruge Jelene, itekako živahnog sina Mare, koji je 1. ožujka napunio tri godine, te kćeri Nere, koja je 12. ožujka proslavila šesti rođendan. Miran i uvijek dobro raspoložen izvan terena, »lav koji spava«, budi se kada stane među vratnice.

Konstanta

– Bili smo na Svjetskom prvenstvu te zime, a poslije toga sam ja odmah nastradao, praktički nekoliko dana nakon svjetske smotre u Hrvatskoj.

Legendarnom kapetanu Domagoju Duvnjaku, Igoru Karačiću i Ivanu Pešiću hrvatski rukomet je rekao veliko hvala na veličanstvemoj fešti u Areni, svaki od njih dobio je mali film, podsjetnik na karijeru, te darove HRS-a, koje su im uručili ministar turizma i sporta Tonči Glavina kao izaslanik predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića, predsjednik Europske rukometne federacije Michael Wiederer, dopredsjednik EHF-a Predrag Bošković i predsjednik Hrvatskog rukometnog saveza Tomislav Grahovac. Pešić je bio prvi na pozornici, digao je Arenu na noge, podsjećanje na neke njegove atraktivne intervencije, dodjela zlatne plakete i posebnog dara HRS-a nije mogla proći bez jedne od neslužbenih himni hrvatskih rukometaša, svirana je »Poljubi zemlju« legendarnog Šibenčanina Miše Kovača.

– Bio je to sjajan događaj, onakav kako smo i priželjkivali, malo čak i više od toga. Bilo je zbilja krasno, drago mi je i da su došli oni naši stari asovi, osvajači tolikih medalja. Lijepo je što su svi bili pozvani, što ih se poštuje, a vidio sam da su i oni bili sretni kada su primali priznanja za svoje medalje. Sve je bilo stvarno super.

Bila je to izložba hrvatskog rukometnog zlata, srebra i bronce, sjaja kojim se hrvatski sport može pohvaliti, blago je stvarano praktički od nastanka države, obogaćivanje kolekcije traje do danas.

– Naš sport je uistinu uspješan, pogotovo smo uspješni u rukometu. Zna se dogoditi da neke godine bude pauza od osvajanja medalja, ali uglavnom se odvijaju borbe za odličja, konstatne su već trideset godina. Mislim da je to, uz ovakve uvjete kakve imamo u Hrvatskoj, jedno malo čudo.

Pešić i prijatelji su digli Hrvatsku na noge bombastičnim izvedbama na Svjetskom prvenstvu, u skladu s time bio je i doček hrvatskih asova u Zagrebu koji su izašli pred svoje navijače na Trgu bana Jelačića. Pešića je dočekala i repriza u Senju, koju je uveličala i tamošnja legendarna senjska bura.

Tradicija

– Fešta u Zagrebu je bila sjajna. Mi nismo ni bili svjesni što smo napravili, kada smo došli u Zagreb nismo ni znali da ćemo imati onakav doček, da će na trgu biti onoliko ljudi. Od aerodroma, po cesti do Zagreba, a tek kada smo došli na trg, pa to je bilo nešto fantastično. Bilo je toliko emocija, nakon dočeka sam bio potpuno prazan. Bilo je predivno, nikada nisam pričao pred 100.000 ljudi, imao sam tremu. Oko 23 sata sam otišao iz Zagreba, znao sam da ujutro u Senju trebam biti kod gradonačelnika te poslije na dočeku, moji dečki su pak ostali do dugo u noć. I u mom gradu je bilo baš lijepo, nešto čudesno. Istina, trebalo je biti malo drugačije, na otvorenom, što bi svakako bilo puno ljepše, ali bura nas je malo omela. No i ovako je bilo predivno, dvorana je bila puna, priređena je i bakljada, pjevalo se. I što me iznenadilo, bilo je toliko male djece. Nisam ni znao da ih ima toliko u Senju, ha, ha,…

Minulog ljeta Senjsko muzejsko društvo i Gradski muzej Senj izdali su već 50. jubilarni broj Senjskog zbornika u kojem renomirani autori ističu brojne događaje iz povijesti toga kraja. Da postoji takav rukometni zbornik, bilo bi imena i događaja za opisivanje još od prvih dana igračke i trenerske karijere slavnog Josipa Šojata do ovih Ivana Pešića, lijepu sutrašnjicu najavljuje ljevoruki golgeter Ivo Katić, a priča za sebe je mladi majstor, potencijalni reprezentativac Tin Tomljanović.

– Lijepa je senjska rukometna tradicija, također i sadašnjost. Imamo dva igrača u Nexeu, lijevo krilo Barbića te Krajcara. Zapravo svako malo do izražaja dođe neki talent koji treba dobro usmjeriti i s njim dobro raditi. Inače, još prije Svjetskoga prvenstva prisjetio sam se kako sam se počeo baviti rukometom, privuklo me kada je reprezentacija napravila neki dobar rezultat i onda sam stalno razmišljao o tom sportu. Tako je i dalje, kada bismo mi ostvarili dobar rezultat, puno se djece odlučilo za rukomet i počelo trenirati. Naravno, čim je veći broj djece, bit će i više talenata te poslije i pravih igrača za reprezentaciju.

Želje

Priča o velikom talentu koji postaje i pravi rukometaš za reprezentaciju, itekako vrijedi za Ivana Pešića, koji je od prvih dana, kada je kao senjski klinac došao u Rijeku, iskazao silnu nadarenost, drugo je pitanje je li se tada nadao da će braniti u finalu Svjetskoga prvenstva.

– Jasno, tada nisam razmišljao toliko daleko, nisam u životu nikada planirao nešto što je daleko naprijed. Uvijek dođem i odradim svoje. Uvijek sam vjerovao u sebe, ali nikada nisam razmišljao da ću osvojiti srebro na svojem posljednjem Svjetskom prvenstvu, ova medalja došla je kao šlag na moju karijeru. Sjetimo se da sam u momčad upao možda i malo nenadano. Mandić je imao problema s ozljedom i otvorilo se mjesto u reprezentaciji. Znao sam da dobro branim u Nantesu. Vjerujem da bih mogao odraditi još kojih četiri, pet godina dobrog rukometa i u reprezentaciji i u klubu, istina, više u klubu. U reprezentaciji je to sada postalo malo naporno. Možda mi je jedino preostalo da igram Final Four Lige prvaka. To bi onda bilo top topova.

Vrijeme donosi nove protagoniste, na scenu će na velikim predstavama u hrvatskom dresu izlaziti Duvnjakovi, Pešićevi i Karačićevi nasljednici.

– Po onome što sam vidio u našem nedavnom nastupu, dečki su dobri, mladi, zanimljivi. Osam igrača sa Svjetskoga prvenstva nije bilo u ovom sastavu te tu svakako ima potencijala, širine, što je dosta bitno. Očekujem da se naši momci i dalje bore za medalje. Bit će tu i dobrih i loših rezultata, ali bitno je imati konstantu. Želja mi je da se u narednom periodu osvoji dosta medalja te da se stvori dosta dobrih novih igrača. Potencijala i talenta ima, sve je sada na tim dečkima, nadam se da će oni to ispuniti i biti dobri – zaključio je Ivan Pešić.