Hrvatska književnica Vedrana Rudan nerijetko piše tekstove bez cenzure koje mnogi rado čitaju, a u posljednje vrijeme je kroz njih otkrila da često razmišlja o smrti te progovorila o bolesti s kojom se bori.

Podsjetimo, Rudan je početkom svibnja objavila da joj je dijagnosticiran karcinom žučnih kanalića.

U novom je tekstu na svojem blogu progovorila o majčinstvu. Tekst u cijelosti možete pročitati ovdje.

,,Iz dubokog  sna, spavala sam u bolničkom krevetu, trebala ga je izazvati tableta koja će me sigurno olešiti, probudili su me ženski krikovi, MAMAMAAAAA… Nadala sam se da je noćna mora, nije bila. Žena je umirući zazivala majku. Nabila sam slušalice na uši i čula kako Jasna Zlokić pjeva, ja sam skitnica, ne drži me mjesto… Moja najdraža pjesma iako nikad više neću skitati”, započela je Vedrana.

,,Kasnije su mi sestre rekle da nije umirala, samo joj je bilo “jako teško”. Starija žena. Napravila sam anketu među sestrama koje godinama rade na riječkoj onkologiji. “Koga pacijenti ‘kad im je teško’, najčešće zazivaju?” “Majku, rjeđe boga. Ma, uglavnom majku.” “Tatu nikad.” “Nikad.” Vratilo me to u prošlost. Bila sam u četrdesetima kad me majka krenula nazivati. Gotovo svaki dan. Njezini su mi pozivi beskrajno išli na živce”, nastavila je.

,,Što bih dala danas da čujem njezin glas u slušalici i detalje o njezinim problemima sa stolicom. Meni pomažu dječji čepići koji nemaju nuspojave, rade po principu “pjenjenja” ma što to bilo. Zovu se eVa adulti. Kupite ih četvrtkom u apoteci Pablo na Vežici, tamo su cure jako ljubazne i daju četvrtkom  umirovljenicima popust 10%. Htjela sam to javiti kćerki ali mi se ne javlja”, ispričala je u nastavku.

,,Razumijem, sve vas razumijem. Majka uvijek nazove u nevrijeme. Ekipa cura čeka pred zgradom, krećete u Trst, zove mama i pita kako ste i zašto se ne javljate. Kolutate očima gledajući prema zidu. “Mama, zub me rastura, imam zakazano, žurim…” “Uvijek žuriš kad me čuješ…” “Treba li ti nešto?” “Treba mi tvoj glas…” “Mama, nazvat ću te večeras.” “Dobro i javi mi što je zubar rekao, možda imaš granulom, to može biti opasno za srce…” “Da, da…” Prekidate vezu, trpate mobitel u torbicu, jurite niz stepenice. “Opet kasniš”, govori Jadranka. “Mama.” Četiri uzdaha istovremeno”, napisala je potom.

,,Svima vama su mame žive i zovu jer vi ne zovete. Dosadne starice i strepe nad vama zrelim ženama. Vi ste za njih bile i ostat ćete bespomoćne bebe koje su ih, one ne znaju zašto, bešćutno odbacile. Nazovite ih povremeno, bez povoda. Jednom, kad budete same noću u bolesničkoj sobi, vrištat ćete: “MAAAAAMAAAAAAA”.  S duge strane muk. Čut će vas nekoliko vrata dalje nepoznata neka koja će navlačiti slušalice na uši”, zaključila je naposljetku Vedrana.