Krunoslav Nujić, doktor biologije s bogatim profesionalnim iskustvom, nakon godina rada na visokim pozicijama i života ispunjenog poslovnim i privatnim odgovornostima, ali i izazovima, suočio se s teškim posljedicama burnouta, sindroma izgaranja, nakon kojeg je izgubio brak i stan.

U povodu njegovog predavanja u Gradskoj knjižnici Pula, gdje je predstavio prvu knjigu »Burnout: Priča o nama«, razgovarali smo o njegovom iskustvu i o tome što ga je potaknulo na otvoreno progovaranje o ovoj važnoj temi. Knjiga donosi osobno svjedočanstvo, ali i praktične smjernice za prepoznavanje i suočavanje s burnoutom.

»Burnout: Priča o nama« je vaša prva knjiga, a govori o temi o kojoj se u posljednje vrijeme sve više priča. Koji je bio cilj ove knjige i što vas je potaknulo na otvoreno razgovaranje o burnoutu?

– S obzirom na moje iskustvo burnouta, a i kroz razgovor s ljudima, shvatio sam da se općenito o tome zna jako malo. Ni ja u početku o burnoutu nisam ništa znao.

Zdravstvo bi trebalo voditi računa o tom problemu, no ni oni ne poznaju dovoljno tu tematiku. Postupno sam krenuo istraživati sve o burnoutu kako bih pomogao sebi, a onda i drugima.

Nakon toga sam svoje iskustvo i stečena znanja prenio u knjigu i predavanja. Cilj mi je probuditi svjesnost oko teme burnouta te pronaći alate, tehnike, mogućnosti i smjernice koje bi pomogle nositi se s njim.

Ljudi preuzimaju odgovornost i mijenjaju svoja uvjerenja tek kada osvijeste neke stvari. Zbog toga sam uvidio potrebu pisanja knjige o čimbenicima koji potiču i dovode do burnouta.

UNUTARNJI ČIMBENICI

Koji su to čimbenici?

– Prije svega, smatram da su uzroci burnouta unutarnji čimbenici. To su stvari koje određuju naše percipiranje života i svega oko nas. To je neka naša unutarnja priča koja se uglavnom bazira na negativnim uvjerenjima i mi na osnovu toga prepoznajemo koje su vanjske situacije nelagodne ili opasne za nas.

I onda u takvim situacijama aktiviramo stres. Ako to često radimo, ako učestalo prepoznajemo nešto nelagodno i opasno, ako budemo pod stalnim stresom kroz duži period, onda će on postati burnout.

Osim unutarnjih, važni su i vanjski čimbenici, koji se prije svega odnose na loše uvjete na radnom mjestu.

Koja je vaša životna priča?

– Prvi burnout dogodio mi se u 20-im godinama nakon završetka fakulteta i zapošljavanja u velikoj tvrtki gdje sam se htio dokazati. Bio sam jako ambiciozan, htio sam izgraditi karijeru te završiti postdiplomski studij.

To je podrazumijevalo prekovremeni rad, puno učenja i edukacije, te sam nakon nekoliko vremena osjetio određene psihofizičke simptome burnouta.

Koje simptome?

– Promjene na koži, tjeskoba, loše spavanje, bol u leđima, glavobolje i umor. Shvatio sam da sam premoren, da mi tijelo više ne može pa sam odlučio promijeniti svoje životne navike.

Organizirao sam si život. Nisam više radio prekovremeno, prestao sam s poslijediplomskim studijem, nisam toliko išao u izlaske iako sam bio mlad. Posvetio sam se sebi, odmoru, više sam spavao, šetao, polagano trenirao i išao na masaže.

Ukratko, radio sam sve što bi me opuštalo. Nakon godinu dana sam uvidio poboljšanje.

Nakon toga sve je krenulo na bolje, oženili ste se, dobili dvije kćeri… Gdje je onda pošlo po zlu? Jedan dio u knjizi, najavljujući period potpunog burnouta, završavate tako što kažete da niste bili spremni na ono što će vas uskoro snaći. Što se dogodilo?

– Ulaskom u četrdesete godine iza sebe sam već imao završene pojedine psihološke i coaching edukacije. Napredovao sam u karijeri, u tvrtki bio na visokim pozicijama, djeca su bila veća.

Očekivao sam da je preda mnom lagodnija faza života u kojoj ću više uživati. Očekivao sam promjene, međutim, sve se iskompliciralo. Na poslu je postalo previše naporno i stresno.

Djeca su zahtijevala sve veću brigu, a žena je prolazila kroz zdravstvene probleme tako da su sve obaveze padale meni na leđa. U tom sam periodu po 15-16 sati dnevno izvršavao sve obaveze i nisam imao niti malo slobodnog vremena.

Nisam vidio izlaz iz te situacije. Samo sam razmišljao da je to jedna faza koja će proći i da ćemo nakon nje svi zajedno uživati, a da ću ja napokon imati malo vremena za odmor.

Nakon šest mjeseci, osjećao sam da mi tijelo i um posustaju i tako je došlo do drugog burnouta.

DOŠAO DO RUBA

Kada i kako je došlo do njega?

– U studenom sam planirao uzeti malo duži godišnji odmor za Božić i Novu godinu te se odmoriti. Samo sam razmišljao o tome da trebam izdržati još nekoliko tjedana, a onda sam jednu večer osjetio da mi tijelo otkazuje i da sam došao do ruba.

Bio sam jako umoran, iscrpljen i tjeskoban. U međuvremenu sam dobio vrtoglavice, a stres nikako nisam mogao kontrolirati. Tada sam shvatio da sam izgorio. Doktor me poslao na kraće bolovanje dok se ne vidi o čemu je riječ i koji je uzrok mojih problema.

Otišao sam na bolovanje, no ni nakon par dana, pa ni tjedana, moje stanje se nije popravilo. Tada sam shvatio da mi neće biti dobro još neko vrijeme i da je preda mnom dug oporavak.

Kako je proteklo to vrijeme? Jeste li razgovarali s liječnicima? Što su vam govorili stručnjaci?

– Iz svog iskustva, nakon dva burnouta, mogu reći da doktori nažalost nisu dovoljno educirani te da rijetko koji razumije takvu situaciju. Doktori nisu krivi, već je problem u sustavu.

Naša medicina funkcionira tako da čovjeka gleda kao zbroj organa, a ne kao kompletan sustav. Išao sam na preglede kod pet specijalista, svi su rekli da je sa mnom sve u redu, ali nitko nije sagledao cijelu sliku, odnosno cijelo tijelo.

U nekoliko mjeseci sam obavio sve moguće pretrage i na koncu mi je rečeno da za moje stanje nema fizičkog uzroka. Zaključak doktora je da je sve to psihosomatski. Jedini način na koji zapadna medicina funkcionira jest da prepiše tablete, ali tableta za burnout ne postoji.

Nisam vidio izlaz u tome da pijem pet različitih terapija za pet različitih simptoma. Nakon što sam uvidio da iza mog stanja stoji burnout, odlučio sam se pobrinuti za sebe.

Pratio što moje tijelo govori i što mu treba. Dao sam mu odmora i vremena. Napustio sam posao i oporavljao sam se gotovo tri godine.

Koje su bile posljedice burnouta?

– Prvu posljedicu burnouta koju ljudi primijete na sebi su zdravstveni problemi. Dao sam otkaz jer nisam bio u stanju raditi pa su tako nastali financijski problemi. Nakon toga sam izgubio stan.

Nismo više imali gdje stanovati pa smo ga prodali kako bismo imali gotovinu s kojom bismo živjeli. Zbog cjelokupne situacije, i stanja mene i žene, došlo je i do razvoda. I tako da sam zbog posljedica burnouta stradao zdravstveno, financijski, obiteljski i na sve druge moguće načine.

IZ DANA U DAN

Sve to dogodilo se u vrijeme lockdowna. Kako je to utjecalo na vas?

– Moram priznati da je meni sve to izgledalo prilično nadrealno.

Nisam mogao vjerovati da se toliko loših stvari može dogoditi u jako kratko vrijeme. U trenutku kada pomisliš da ćeš se krenuti izvlačiti iz svega, dogode se pandemija i dva potresa koja nas totalno poljuljaju. Nisam mogao pronaći izlaz iz toga, a ni rješenje pa sam samo išao iz dana u dan.

Ujutro bih se dignuo i razmislio što trebam napraviti taj dan – skuhati ručak, otići u šetnju, obaviti još par stvari i to je to. Fokus mi je bio samo na tome. Nisam imao viziju svog života koja je bila dulja od 24 sata jer, kada bio pokušao zamisliti svoj život na dulje, nisam ništa vidio.

Kada se situacija poboljšala?

– Nakon dvije godine sam primijetio da se oporavljam, a simptomi su mi se smanjili za nekih 50 posto.

Mislim da kada u jednom prijelomnom trenutku u životu donesete važne odluke i uvedete promjene, stvari se krenu slagati. Onda su me zvali iz bivše tvrtke i pitali bih li radio za njih online, na što sam pristao.

U međuvremenu ste počeli s pisanjem knjige i završili razne edukacije.

– Ja sam doktor znanosti iz područja biologije i to je moja prva edukacija. Uz to sam i diplomirani inženjer kemije. Završio sam tjelesno-orijentiranu psihoterapiju još prije ovih problema te sistemske konstelacije.

Nakon drugog burnouta završio sam i tehniku emocionalne slobode te life coaching. Imam 4-5 različitih edukacija, što znanstvenih, što psiholoških, što coaching koje sada koristim i na neki način kombiniram u svom radu.

Pomažem ljudima koji dolaze na moje radionice ili individualne terapije i savjetovanje.

Što vam govore ljudi kada im pričate o tom problemu? Što ih najviše muči?

– Burnout je svugdje oko nas, a ljudi ne pričaju o njemu pa se ne stječe dojam koliko je to zapravo velik problem.

Kada sam se otvorio i napisao knjigu, počeli su mi se javljati ljudi iz meni poznatih krugova te govoriti da imaju problem s burnoutom, depresijom, tjeskobom… Govore mi da ne vide izlaz, da ne znaju kako dalje.

Dobivam poruke i pozive od ljudi koji su pročitali knjigu, a često mi se zahvaljuju jer pričam o ovom problemu. Mnogi ljudi koji imaju takve probleme ili nemaju dovoljno znanja ili hrabrosti da o tome razgovaraju.

POŠAST SUVREMENOG DRUŠTVA

Na svom predavanju ste kazali i da oko 60 posto zaposlenika doživi neki oblik burnouta tijekom svoje karijere.

– Burnout je pošast suvremenog društva od kojeg pate mnoge osobe. Statistike pokazuju da oko 60 posto zaposlenika doživi burnout tijekom svoje karijere što stvara ogroman problem za pojedinca, ali i za zdravstveni i poslovni sustav.

Pojedinci se nose sa zdravstvenim i obiteljskim izazovima, zdravstveni sustav s velikim troškovima, a poslovni sustav s financijskim gubitcima, smanjenom učinkovitošću i narušenim imidžom.

Unatoč širokoj rasprostranjenosti i velikim troškovima, još uvijek se ne poduzima dovoljno za njegovo sprečavanje jer ljudi nisu dovoljno educirani o problemima koje burnout nosi sa sobom.

U knjizi ste se osvrnuli i na uzroke burnouta koji su u nama.

– Burnout je prije svega osobna odgovornost, ali i odgovornost poslovnog i društvenog sustava. Kada pričamo o osobnoj odgovornosti, bitno je shvatiti da mi imamo moć promijeniti stvari prema boljim životnim uvjetima.

Često svjedočim da se ljudi nalaze u lošim radnim uvjetima, ali nemaju snage za promjenom okolnosti. Zauzimanje za sebe, postavljanje granica prema situacijama i osobama koje narušavaju našu dobrobit i promjene životnih i radnih uvjeta najbolji su koraci za sprečavanje nastanka burnouta.

Rad na sebi i osvještavanje negativnih uvjerenja, perfekcionizma i uloge žrtve također jako puno doprinosi sprečavanju burnouta, ali i poboljšanju kvalitete života.

Kazali ste i da obrazovni ustav u Hrvatskoj čini sve da djecu otjera u burnout.

– Kad spominjem društvenu odgovornost za nastanak burnouta, školski sustav je jedan od najvažnijih segmenata koji doprinosi povećanju stresa i nastanku burnouta.

Djeca, koja su još uvijek prilično nezrela za nošenje s izazovima života, stavljena su pod ogroman teret stresa kao posljedica ocjenjivanja. Znaju da njihova budućnost ovisi samo o ocjenama, a ne o njihovim osobnostima i talentima.

Zbog toga su pod velikim stresom da ispunjavaju školske obaveze i dobiju dobre ocjene jer će ih profesori i roditelji u suprotnom kritizirati. Posljedica svega toga je da su mentalni problemi školske djece u sve većem porastu.

Zbog rigidnog sustava koji je usmjeren na pamćenje ogromnog broja (nepotrebnih) informacija i ocjenjivanja, a ne izgradnje emocionalno stabilnih osoba i kritičkog razmišljanja, školski sustav doprinosi razvoju prekomjernog stresa kod mladih što je podloga za burnout u odrasloj dobi.

PODLOŽNIJA Z GENERACIJA

Spomenuli ste na predavanju da će učestalost burnouta vjerojatno biti još veća u budućnosti te da je Z generacija više pogođena od X generacije.

– Statistike pokazuju da se pripadnici Z generacije osjećaju više pod stresom od recimo X generacije. Ne biste očekivali da ljudi u 20-ima već imaju puno stresa za razliku od onih koji su u 50-ima.

Prije je za očekivati da je starijima teže. Međutim, statistike i istraživanja pokazuju tako. Neka od obrazloženja su da su mlađi ili jednostavno osjetljiviji ili su više educirani pa znaju konkretizirati svoj problem i prepoznati burnout.

Kada sam ga ja doživio prvi put, bile su devedesete, postratno doba, a o burnoutu se ništa nije znalo.