Nikad nisam živjela sama. Zapravo, nikad nisam živjela dalje od svojih roditelja, u nekom drugom gradu, kvartu, stanu. Zato suze u maminim i tatinim očima dok se opraštamo na kućnom pragu i ne bi bile toliko neobične kad ne biste znali da odlazim na samo pet mjeseci, na Erasmus. Ipak, puno je to za jednu kćer jedinicu koja nikada nije toliko izbivala iz kuće, koja ne posjeduje bog zna kakve kulinarske vještine i koja odlazi u drugu državu, makar to bila Italija i makar je udaljena tek šest sati automobilom. Ne treba ih osuđivati, i meni je teško, i meni je suza kliznula niz obraze, i ja sam malo preplašena. Lakše mi je, svakako, jer idem s Rokom, svojim dečkom.

Na našem Fakultetu političkih znanosti relativno je jednostavno doći do Erasmusa, a kad smo vidjeli da Sveučilište u Bologni prima petero politologa iz Zagreba, i nije bila neka dilema hoćemo li ići zajedno ili ne. Dosta smo si dragi pa se to činilo kao sasvim dobra opcija. Trebalo je samo ispuniti puno papira, skupiti sve moguće potvrde o postojanju, riješiti ispit iz engleskog jezika, izgubiti malo živaca, i na koncu sve to lijepo skupiti u jedan fascikl i odnijeti u referadu. Prethodni tjedan bio je oproštajan. Prijatelje sam počastila izlaskom, bake i ujake izljubila na ručkovima. Veselje je bilo na vrhuncu. Puno sam puta dobila pitanje jesam li uplašena. Nisam bila, vladalo je čisto uzbuđenje. Sve do onog trenutka kad smo sjeli u auto, pretrpane kutije pravile su nam društvo na zadnjem sjedalu, a jedva zakopčani koferi u prtljažniku, Roko na vozačkom, ja na suvozačkom. Tad me »puklo«. Mi stvarno idemo, druga zemlja, drugi grad, kvart, stan. Nas dvoje, sami, pet mjeseci. Pravac u nepoznato.

ČARI MALENOGA GRADA

Nema osobe koja je bila na Erasmusu, a da se vratila kući s lošim dojmovima. Za većinu s kojima sam razgovarala to je provod života, nezaboravno iskustvo, nešto što se obavezno mora proživjeti i prilika koja se ne propušta. To mi je bila mantra, pa ne može ni nama onda biti loše?! Mi smo selili u Forli.

Foto Tonka Pavić

Ovo »Sveučilište u Bologni« samo je paravan. Ako sam vas zavarala, isprike, tako su i mene. Ispada da bolonjsko sveučilište ima još četiri kampusa: u Ceseni, Ravenni, Riminiju i, pogodili ste, u malenom, pitoresknom, tako reći, srcu Italije, Forliju. Ako nikada niste čuli za Forli (velika pogreška), to je gradić koji, kako bi rekle gospođe iz turističke zajednice grada Forlija, ima odličan geostrateški položaj. Smješten na pola sata vlakom od Bologne i pola sata od ove ‘lošije’ strane Jadranskog mora, s nekih 100.000 stanovnika s okolicom, on je ponos i dika regije Emilie-Romagne. Značajno oko Forlija? Hm… Mussolini se rodio u selu pored, općina Forli… I to vam je otprilike to. Osobno, vijest o tome da pet mjeseci neću biti u Bologni, već u Forliju, ma koliko god dobar geostrateški položaj on imao, nisam najbolje podnijela. Veselila sam se vrevi Bologne, njezinim crvenim uličicama i studentskom noćnom životu. S druge strane, Roku se to odmah svidjelo. Za njega je mali grad značio predah od javnog prijevoza, buke, gužve i istog onog noćnog života koji je mene veselio. Ipak, u Forliju se moralo biti, tu je naš odsjek za političke znanosti pa sam i ja odlučila prihvatiti čari malenoga grada.

Foto Tonka Pavić

NAJVEĆA GNJAVAŽA

U naš smo iznajmljeni stan stigli u subotu navečer, dva dana prije početka predavanja. Traženje smještaja za Erasmus najveća je gnjavaža, veća od sve druge papirologije koju je potrebno izvaditi i ispuniti. U grupama na Fejsu tražit će te da uplatiš polog za nepostojeći stan, a oglasima na talijanskim »Njuškalima« erasmusovci nisu najdraži. Nas je spasila usmena predaja, »very vintage«. Tako nas je dočekao stan našeg stanodavca DJ-a i s ključevima njegova cura, da bi nas, nakon što nam je pokazala kako radi grijanje i televizor, ostavila umorne, u tišini, da upijamo kako više nismo u Kansasu, Toto. Sutra je novi dan, pa je najbolje do njega doći što prije i početne dojmove prespavati.

Jutro je sa sobom donijelo sunce u Forli, ali i nove izazove. Jedna šetnja od stana do centra obavezna je da bi se stekao prvi dojam novog mjesta stanovanja. U našoj zgradi tri stana. U stanu pored našeg muslimanska obitelj s bebom, u drugom trojica stranih radnika, svaki s neke druge strane. Ni iz jednog se stana, uključujući naš, ne čuje talijanski. Nedjelja je za Talijane dan za ostanak kod kuće, za strane radnike, s druge strane, to je slobodan dan za uloviti koju zraku sunca na glavnome trgu. Više ih je nego kod nas, čari multikulturalne Europe, nešto na što možda mi i nismo navikli, ali čini se, u Forliju jesu. Suživot različitih nacija i vjeroispovijesti ovdje je normala i čak je postalo neka vrsta simbioze. Ispred stana muslimanske obitelji miriše kao u moje babe u Splitu na Plokitama, na to se mogu priviknuti. Glavni trg ima jednu crkvu, vijećnicu i jedan kafić. Što ti više treba?! Kava se popila i početni dojmovi slegnuli i sad je samo ostalo pripremiti se za ponedjeljak i nove radne pobjede.

KAO IZ AMERIČKOG FILMA

Sveučilište u Bologni, kampus Forli. Nastao 2001. godine, s velikim staklenim stijenkama, modernim i opremljenim dvoranama, suvremena arhitektura stajala je ponosito usred velikog parka sa zelenom travom i košarkaškim terenom.

Foto Tonka Pavić

Skupine mladih različitih etniciteta sjede na dekicama na travi, pričaju i smiju se. Dva se dečka dodaju frizbijem!! Hej, frizbijem! Je li ovo realno?! Scena kao iz američkog filma, izrežirana od dekanata za prijem novih studenata. Ovako sam zamišljala fakultete u osnovnoj školi. Na predavanju iz International Relations, odnosno međunarodnih odnosa, ista situacija – samo novo i moderno, papiri nisu opcija. Stotinjak računala svijetli mi pred očima, a prsti svima, čak i na uvodnom predavanju, rade sto na sat, kao da će se aktivirati bomba ako netko na sekundu prestane tipkati. Roko i ja posramljeni sjedimo s tekicom i kemijskom, ili možda ponosni, nismo još sigurni što je od toga.

Foto Tonka Pavić

Bit će ovo zanimljivih pet mjeseci, to je sigurno. Pet mjeseci navikavanja, promjene, prilagodbe, učenja novih stvari… I čini se, tipkanja, puno tipkanja…