Prvi put nakon 24 godine Goranov vijenac dodijeljen izvan Lukovdola / Foto Marinko KRMPOTIĆ
Prvi put nakon 54 godine Goranovo proljeće nije održano u njegovom rodnom mjestu jer mu je Ministarstvo kulture dalo tek trećinu lanjskog novca. Organizatori iz Zagreba zato nisu mogli organizirati put u Lukovdol pa su manifestaciju održali u Zagrebu i – Splitu(?!). Ogorčeni Gorani uzvratili su svojim Proljećem, a to će činiti i dalje na jedinom mjestu gdje ono ima smisla – u Lukovdolu
Više no ikad ranije u brojnim je medijima nazočna ovogodišnja dodjela Goranovog vijenca i tradicionalno Goranovo proljeće, pjesnička priredba kojom se više od pola stoljeća nagrađuju ponajbolji pjesnici ovog područja, danas Hrvatske, nekada Jugoslavije. Nažalost, medijski interes nije posljedica briljantnog literarnog umijeća nekog od sudionika, već tipične hrvatske politizacije svega i svačega. Naime, Goranovo proljeće ovog puta nije održano u njegovom rodnom Lukovdolu stoga što, tvrde organizatori iz Zagreba (Programski odbor Goranova proljeća), nisu dobili dovoljno novca od Ministarstva kulture pa nisu mogli organizirati put u daleki Lukovdol.
S druge se strane tvrdi da ta priredba »još uvijek nije uspjela postići odjek u javnosti i kvalitetu manifestacije kakvu bi hrvatsko pjesništvo i ova vrhunska nagrada zaslužili«, a u stvari se ne želi davati novac kako bi se dijelila nagrada čovjeka koji se, eto, usudio otići boriti protiv fašizma te još potom i pisati o ustaškim zločinima. To što je, bez obzira na temu zločina o kojima se više ne smije pisati i govoriti, Goran bio odličan književnik, potpuno je, čini se, nebitno.
»Paralelna« goranska manifestacija – i bez gostiju iz Zagreba dvorana je bila puna
Ceh plaćaju Gorani
I kako to obično biva, ceh ovih sukoba platio je netko treći, točnije Gorani koji su desetljećima s radošću u Lukovdolu primali sve pjesnike i nastojali dio Goranove blagosti i ljubavi prema čovječanstvu širiti i dalje. Sad to više neće biti moguće jer jadni organizatori nisu u stanju sjesti u tri-četiri automobila i doći do Lukovdola (ali zato mogu u Split, na Goranov vijenac uz spizu i vino), a Ministarstvo će i dalje ostati na stajalištu kako je riječ o nedovoljno kvalitetnoj pjesničkoj manifestaciji, koja će, naravno, bez sudjelovanja ponajboljih, i dalje ostati – nedovoljno kvalitetna. I baš zato su, u inat svoj politizaciji, Gorani – točnije Grad Vrbovsko i Gradska knjižnica Ivana Gorana Kovačića iz Vrbovskog – odlučili održati 54. Goranovo proljeće koje je, i bez gostiju iz bijelog Zagreb grada, napunilo malu dvoranu u Lukovdolu i lijepo podsjetilo na Gorana. Nakon priredbe, zanimalo nas je što o svemu misle Gorani i kako dalje s Goranovim proljećem koje će, izgleda, ostati samo njihovo.
Je li u pozadini kresanja sredstava Goranov antifašizam? / Foto S. DRECHSLER
Gordana Vučinić, ravnateljica vrbovščanske Gradske knjižnice koja nosi Goranovo ime i koja je najzaslužnija za održavanje priredbe, ističe da je odluka o nedolasku pjesnika u Lukovdol na prvi dan proljeća u početku bila veliki šok.
Kad već nije imala pečat raznolikosti hrvatskog pjesništva, priredba je doživjela svoj međunarodni dodir, i to najprije zahvaljujući Niki Gradišek, slovenskoj osnovki koja je pročitala svoje pjesme nagrađene na natječaju »Župančićeva frulica« u susjednom slovenskom gradiću Vinica, a poseban doprinos bio je nastup Antonia Giudicia koji je pročitao dio Goranove priče »Sedam zvonara majke Marije« na talijanskom. Naime, do konca godine knjiga s talijanskim prijevodom pripovijedaka »Mrak na svjetlim stazama« i »Sedam zvonara majke Marije« pojavit će se u izdanju riječke naklade Kvarner čiji čelni čovjek Franjo Butorac najavljuje kako će najvjerojatnije uz talijanski prijevod biti i hrvatski original. Knjigu je prevela poznata hrvatska prevoditeljica Ljiljana Avirović, voditeljica Instituta Janus Pannonius, europskog instituta za književno prevođenje, a to će izdanje, ističe Butorac, biti vrlo korisno talijanskim studentima kroatistike, talijanskim i hrvatskim budućim prevoditeljima, ali i svim ljubiteljima književnosti, a svakako će pridonijeti širenju spoznaje o hrvatskoj književnosti u susjednoj nam državi.
»No, nakon tog šoka, iznenađenja i tuge, nismo željeli da se ne dogodi priredba koja već 53 godine privlačli pažnju ljudi ovoga kraja i slavi Gorana i njegovo pjesništvo. Žao mi je zbog svega što se ove godine dogodilo i ne mogu baš prihvatiti pojašnjenje da je riječ samo o financijskim poblemima. Nelogično je, pa i svakako manje emocionalno snažno, da se Goranov vijenac nakon više od pola stoljeća dodjeljivanja u Lukovdolu, sada dijeli u Zagrebu. Nije Lukovdol tako daleko da se nije moglo doći, tim više to se govori kako će se svečanosti održati u Zagrebu i – Splitu!
Zato smo odlučili organizirati svoje Goranovo proljeće i to uz pomoć Grada Vrbovskog i Područne škole Severin na Kupi, škole iz koje je prije 54 godine, baš od njenih učitelja, potekla inicijativa koja je potom zaživjela kao najznačajnija hrvatska pjesnička manifestacija. Naravno da želimo da se sve to vrati i da opet zajedno slavimo našeg Gorana, da cijelo mjesto zaživi, da ljudi posjećuju odlično uređen Muzej Ivana Gorana Kovačića. No, ako se to ne dogodi, spremni smo nastaviti dalje sami«, rekla je Vučinić.
Ne ide im na čast
Nezadovoljstvo nedolaskom dosadašnjih organizatora iskazao je i čelni čovjek Vrbovskog, gradonačelnik Dražen Mufić: »Goran je, bez obzira na sve političke poglede i stavove, hrvatski pjesnik i ono što su sada učinili oni koji odlučuju o mjestu održavanja završne manifestacije, ne ide im na čast. Ako je problem bio financiranje, mogli su zvati Grad Vrbovsko jer smo i ranije plaćali troškove pjesnicima i ostalim organizatorima pa sigurno ne bi ni ove godine došli na zatvorena vrata. Po meni ove godine s pjesništvom i Goranovim proljećem veze ima jedino ova priredba održana u Lukovdolu, a sve drugo sigurno nije pjesništvo«, rekao je Mufić.
Nastup učenika iz Severina
Sudionik 54. Goranovog proljeća bio je i Zlatko Pochobradsky, jedan od ponajboljih hrvatskih dijalektalnih pjesnika, dostojni nastavljač Goranove kajkavske lirike: »Jedino mjesto na kojem se Goranov vijenac dodjeluje može biti baš njegov Lukovdol. Sve drugo nema smisla. Zato na sadašnje stanje nikako ne smijemo pristati, a dovoljno smo jaki da i sami održimo tu manifestaciju pa treba, ako nikako ne bude išlo, početi razmišljati u tom smjeru«, jasan je Pochobradsky, a njegov kolega po stihu, delnički pjesnik Davor Grgurić, još je određeniji i kritičniji.
Svoj doprinos podršci ideje održavanja dodjele Goranovog vijenca na Goranovom proljeću u Lukovdolu dali su nekoliko dana po održavanju ove priredbe i učenici OŠ Ivana Grana Kovačića iz Delnica koji su odlučili Dan škole provesti u Lukovdolu. Uz posjet rodnoj kući Ivana Gorana Kovačića, njegovom muzeju i staroj školi, delnički su osnovci posjetili i lijepi amfiteatar u kojem su održavane dosadašnje manifestacije te zaželjeli da se, usprkos svemu, Goranovo proljeće vrati u njegov rodni Lukovdol.
»Sve nas je vrlo neugodno iznenadilo priopćenje predsjednika Studentskog kulturno umjetničkog društva »Ivan Goran Kovačić« iz Zagreba, otposlano tek prije dva tjedna, da se ovogodišnje Goranovo proljeće neće održati u Lukovdolu, već u Zagrebu, s tim da će događanja vezana uz njega biti i u Splitu, a u Lukovdol će izaslanici Upravnog odbora tek kasnije, kad smognu načina, doći položiti vijenac u spomen na Gorana i njegovo djelo!
Dvostruki kolosijek
Malo je još stvari koje se Gorskom kotaru uopće mogu otkinuti ili uskratiti, ali eto, zašto bi i jedan od zadnjih bisera na ionako siromašnoj goranskoj kruni, Goranovo proljeće, ostao netaknutim! Organizator se opravdao, uz neskriveno nezadovoljstvo, činjenicom da je Ministarstvo kulture odrobrilo tek trećinu od inače dodjeljivanih sredstava potrebnih za održavanje ove manifestacije. No je li se baš tako odlučno i jednostrano trebao načiniti takav bolan i znakovit rez?
Ne želim nikoga prozivati, jer mi možda nisu poznate još neke činjenice zbog kojih bi mi odluka Upravnog odbora Goranova proljeća možda bila razumljivija, ali svakako sam kao Goranin i hrvatski književnik tužan što i na književnom području Gorski kotar biva obezvrijeđen i prepušten sebi i tišini svoje odbačenosti. Pa još na takav način, jednim (najnovijim!) financijsko-administrativnim »vritnjakom« s »najviše instance«.
Delnički učenici u klupama Goranove škole
U svakom slučaju, Grad Vrbovsko, Primorsko-goranska županija, Gradska knjižnica Vrbovsko, a vjerujem i TZ Vrbovsko, brže-bolje su osmislili vlastit, »vatrogasni« program, samo da Goranovo proljeće ostane prisutno u Gorskom kotaru, da se njegovo otvaranje, kao i 53 godine do sada, održi na prvi dan proljeća, na rođendan našeg Ivana Gorana Kovačića, u njegovu skromnom i ponosnom Lukovdolu.
Jedino mjesto na kojem se Goranov vijenac dodjeljuje može biti baš njegov Lukovdol. Sve drugo nema smisla – Zlatko Pochobradsky
Situacija je nezgodna jer se dakle sad ovdje stvorio dvostruki kolosijek: goransko tradicionalno otvorenje, u Lukovdolu, gdje jedino ono treba i može biti, i ono u Zagrebu!
Gordana Vučinić na jednom od ove godine održanih književnih susreta
Nadam se da će dogodine Upravni odbor Goranova proljeća pravovremeno izdogovarati s lokalnom samoupravom i ustanovama koje mogu pripomoći da se Goranovo proljeće nastavi održavati ondje gdje se Goran i rodio, gdje sve to i ima smisla. Zato onima koji odlučuju o Goranovu proljeću smjerno i složno poručimo: Ne oduzimajte Gorskom kotaru još i taj dragulj kulturne baštine, ne režite mu još jedan krak duhovnog korijenja!
Nadam se da će dogodine Upravni odbor pravodobno dogovoriti s onima koji mogu pripomoći da se Goranovo proljeće nastavi održavati ondje gdje se Goran i rodio – Davor Grgurić
Sve tiho uzimate i crpite iz Gorskog kotara, pa mu ostavite makar tiho dostojanstvo! To vas ipak najmanje košta, a Gorani vam to ionako, kao niti išta do sada, neće naplatiti«, rekao je Davor Grgurić.
Goran je, bez obzira na sve političke poglede i stavove, hrvatski pjesnik i ono što su sada učinili oni koji odlučuju, ne ide im na čast – Dražen Mufić
