Ovakvo političko kockanje dugo nije viđeno. Milorad Dodik krenuo je u radikalan raskid sa središnjim vlastima BiH, a da za to ima jedino potporu svoje stranke i njenih koalicijskih partnera. Popis onih koji su protiv njegove namjere da Republiku Srpsku napravi praktički neovisnom državom prilično je podugačak. To je na prvom mjestu takozvana međunarodna zajednica. Čak i administracija Donalda Trumpa, koja je pretumbala i okrenula na glavu sve politike svojih prethodnika, ovdje postupa kao da je Joe Biden još uvijek u Bijeloj kući. I dalje snažno podržava cjelovitu BiH pa je shodno tome američki ministar vanjskih poslova Marco Rubio javno osudio Dodikove postupke. Naravno, protiv Dodika su i Velika Britanija te središnjica EU-a i sve zemlje članice, osim Mađarske.

Protiv Dodika je naravno i bošnjačka politička elita koja želi unitarnu i takozvanu građansku BiH. Ali ono što je njegova najveća muka jest to što nema podršku oporbe iz Republike Srpske, ali ni iz Republike Srbije. Oporbu je gazio godinama pa ona ne želi s njim imati bilo kakvog posla. A Srbija ima svoje probleme pred odlučujući sraz Vučića i studenata ove subote u Beogradu.

Svatko tko se sjeća ranih devedesetih i odvajanja Slovenije i Hrvatske iz Jugoslavije, sjeća se da je svaka od tih zemalja postigla unutarnji konsenzus oko toga da se u neovisnost ide. To je temeljni korak i uvjet bez kojeg se ne može ako se stanovništvo jednog dijela jedne države od nje želi odvojiti. Ako unutarnjeg konsenzusa nema, nema ni neovisnosti. Naprosto je bez njega nemoguće napraviti potrebnu energiju da se do neovisnosti dođe. Posebno ako se središnja vlast takvom separatizmu snažno protivi.

Prije nekoliko godina dogodio se operetni pokušaj proglašenja neovisnosti Katalonije od Španjolske. Središnja je vlast malo tvrđe reagirala i sve se ispuhalo kao mjehur od sapunice. Čak je na dan proglašenja neovisnosti Barcelona igrala utakmicu španjolskog nogometnog prvenstva. Jer su joj bili važniji sponzorski ugovori i novac od televizijskog prijenosa nego »sveti cilj« nacionalne neovisnosti. Ni stanovništvo nije dalo neku veliku podršku pa je cijeli projekt odcjepljenja bio neslavno propao.

Ako Republika Srpska zaista krene ići do kraja, to neće završiti kao u Kataloniji. Na Balkanu ovakve stvari nikada ne završavaju operetno. Nego puno tragičnije.

Za sve ovo veliku odgovornost snosi i takozvana međunarodna zajednica. Bez ikakvog osjećaja za stanje u državi kojom se tako pomno bave, nekritički podržava jednu stranu u prijeporu umjesto da pokušaju moderirati i uvjeriti aktere da postignu bilo kakav kompromis. Jer što god tko mislio o Dodiku i njegovoj političkoj aktivnosti, autor ovog teksta misli sve najgore, mora se pošteno priznati da presuda protiv njega definitivno jest politička. On je kao predsjednik entiteta potpisao zakone koje je donijelo entitetsko predstavničko tijelo. I za to dobio godinu dana robije. I prema toj presudi se sada svi iz međunarodne zajednice odnose kao da ju je donijelo britansko, njemačko ili američko sudstvo iza kojeg su stoljeća neovisnog sudovanja. A ne sud balkanske kaotične države čija je sutkinja jedne nacionalnosti osudila na robiju čovjeka druge. I to sve u višenacionalnoj državi u kojoj su se te dvije nacije prije samo par desetljeća brutalno međusobno ubijale. I to u jednom predmetu toliko delikatnom da bi se i neki britanski sudac s Old Baileyja danima mučio kakvu odluku donijeti. Ovakva politička presuda uništila bi svaku višenacionalnu zemlju. Ali BiH, čini se, ipak neće. Barem ne zasad.

Jer se pokazalo da je Milorad Dodik lošiji političar čak i od lidera bošnjačkih stranaka koji se već godinama trude da svojom zadrtošću i političkom glupošću kod Hrvata i Srba unište bilo kakvu volju za suživot u BiH. Naravno, nisu oni jedini odgovorni.

Naravno, Dodika se ne smije prerano otpisivati. Ne zbog njegove političke lukavosti, koje je ispalo da nema, nego jer ne treba smetnuti s uma to da bi se mogao pojaviti Deux ex machina. I to u liku Donalda Trumpa, odnosno nekog njegova izaslanika za Balkan. Koji bi mogao cijelu situaciju okrenuti na glavu. Ili je ostaviti ovakvu kakvom jest. Ili napraviti nešto treće. To je jedina Dodikova šansa.