Srebrnog medvjeda za najbolji scenarij na Berlinskom međunarodnom filmskom festivalu ove je godine dobio rumunjski redatelj i scenarist Radu Jude za film »Kontinental ‘25«.

Priča filma je vrlo jednostavna, no, ukratko, to je vrlo zabavan film koji govori o vrlo ozbiljnim problemima današnjeg društva. Orsolya (Eszter Tompa) je sudska izvršiteljica u Cluju, glavnom gradu Transilvanije.

Nakon tragičnog događaja koji se desi nakon što iz podruma jedne zgrade treba iseliti jednog beskućnika, nju obuzme neizreciva grižnja savjesti, te prepričava taj događaj svima koje sretne od prijateljice do đakona.

Film »Kontinental ‘25« nastao je dok je Radu Jude u Cluju istovremeno snimao svoju verziju mita o grofu Drakuli, pa su oba filma napravljena u istoj produkciji s istom filmskom ekipom i glumcima.

Film je snimljen za desetak dana, s minimalnim resursima, s prirodnim svjetlom i bez ikakve opreme za operiranje kamerom.

Povijesni pogled na današnjicu

Radua Judea sreli smo u Berlinu, a u razgovoru o njegovom najnovijem filmu i nestabilnom svijetu u kojem živimo, otkrio nam je također da je veliki ovisnik o TikToku:

– Ja sam veliki fan društvenih medija, posebno onih kao što su Instagram i Tik Tok na kojima se mogu gledati mali videofilmovi. Znam da oni mogu biti toksični i vrlo manipulativni, ali usprkos tome u njima se mogu vidjeti mjesta i likovi koji nemaju mjesta u pravim filmovima.

Mnogi od tih jeftinih grafičkih filmića su kao mali filmovi s početka kinematografije, a u njima se može vidjeti ili čuti nešto čime se književnost, film ili bilo koja ozbiljna umjetnost nikada ne bavi.

U vaših nekoliko zadnjih filmova bavite se suvremenim temama, no u njima se ipak osjeća dah prošlosti. Slažete li se s time?

– Napravio sam šest ili sedam filmova o povijesnim događajima, na različite načine i s različitim strategijama. Raditi na povijesnom filmu, ako se on radi ozbiljno, zahtijeva i ozbiljno istraživanje.

Nisam povjesničar, stoga ili surađujem s njima ili to radim sam pregledavajući mnoge knjige i arhive. Kada sam prije četiri, pet godina opet počeo raditi filmove sa suvremenim temama ja sam, ako se mogu tako izraziti, zadržao povijesni pogled na današnjicu.

Ono što želim reći je to da sve više vidim suvremeni svijet, kao da je već, na neki način, prošlo vrijeme, zato mi je vrlo važno staviti u film specifične detalje onoga što se događa sada. Mnogi redatelji to izbjegavaju i ja ih razumijem.

Njihovo rezoniranje je da od trenutka kada se počne raditi na filmu do trenutka kada se film počne prikazivati prođe najmanje jedna godina pa su mnoge stvari koje se mogu vidjeti u filmu već zastarjele.

Ali, meni to ne smeta. Volim da film izgleda kao staklenka puna uspomena.

Filmske reference

Osim glavne priče, kroz vaš film se provlači i priča o gradu Cluju. Zašto ste odlučili tom gradu dati tako veliku ulogu u filmu?

– Živim u Bukureštu i taj grad je zakrčen prometom pa ja preferiram hodanje. Ako je moja destinacija oko desetak kilometara, ja hodam.

Volim šetati i mnogo pješačim i tako, naravno, bolje primjećujem ono što se događa oko mene i grad sam po sebi. To je za mene na neki način kao da gledam film, kazališnu predstavu ili izložbu slika.

Ispričat ću vam malu anegdotu. Pripremao sam tekst za predstavljanje jedne knjige pa su mi rekli da također govorim o tome kako se u Rumunjskoj, zbog nedostatka fondova i novaca, nikada ne organiziraju izložbe velikih svjetskih umjetnika.

To me ponukalo da na svojim šetnjama počnem fotografirati polomljene objekte koji nalikuju umjetničkim djelima, pa ako već ne možemo imati Picassovu izložbu, mogu se pogledati fotografije razbijenih predmeta koji nalikuju Picassovim slikama.

Od samog početka moja je namjera bila da u ovom filmu prikažem grad Cluj. Taj grad nisam poznavao do prije nekoliko godina kada sam pozvan da predajem na njihovom fakultetu za kazalište i film.

Malo pomalo sam na svojim šetnjama upoznavao taj grad i naučio mnogo zanimljivih stvari o njemu, o gradskim previranjma i tenzijama, o njegovoj povijesti i današnjem nesuvislom urbanističkom razvoju.

U Cluju se, naime, desio gospodarski bum s razvojem IT industrije pa je taj grad za mnoge postao vrlo atraktivna destinacija, a tržište nekretninama se razvilo u iznimno unosan biznis. Sve skupa nalikuje Divljem zapadu. Osjećao sam da je grad kao takav izvrsna pozadina za moju filmsku priču.

Scena iz filma “Kontinental ‘25” / Foto IMDB

Počevši od samog naslova, vaš film je pun navoda i referenci na druge filmove.

– Ja imam svoja ograničenja i meni je potrebno nešto već postojeće da me inspirira i potakne na stvaralačko razmišljanje, a na kraju, umjesto da pokušam sakriti original, ja otvoreno pokazujem reference.

Također, ja strastveno želim dati ljudima priliku da otkriju nešto što im je promaklo ili da pogledaju neki stariji film još jednom.

Sa svim tim referencama pokušavam vidjeti novo u starome, vidjeti što je novo u starim formama, jer gledajući Rossellinijev film »Europa 51« koji je napravljen prije 70 godina, naravno da se u njemu može naći mnogo toga što je danas staromodno i zastarjelo, ali s druge strane mogu se vidjeti mogućnosti i nešto vam može posebno privući pažnju.

Tako sam i ja pomislio, mogao bih iskoristiti tu temu i prebaciti je u današnje vrijeme, u jednu drukčiju društvenu sredinu. Uzmite za primjer likovnu umjetnost.

Nitko ne prigovara da mnogi umjetnici slikaju iste teme. Sto slikara može naslikati suncokret i svaka od tih slika će biti drukčija. Pokušavam također raditi na već upotrijebljenim sadržajima, ali na istu temu ja nudim svoju vrstu dijaloga.

Vidim da svi mladi filmaši i moji studenti uvijek žele početi raditi film od nule. Otvore kompjutor i gledaju u praznu stranicu tražeći nešto originalno.

Ja ne mogu početi od prazne stranice. Osnovu priče za ovaj film bazirao sam na stvarnom događaju koji sam prije mnogo godina pronašao u nekim novinama, ideju za film uzeo sam od Rossellinija, strukturu filma od Hitchcocka, mizanscenu, na neki način od Lumièrea, ali sa zvukom.

Postoje također reference na film noir, no ne potpuno tako da se »Kontinental ‘25« ne može svrstati u žanrovski film. Za mene je rad na ovom filmu bio zaista vrlo ležeran i pun veselja.

Rat u Ukrajini

U filmu ste našli priliku da spomenete rat u Ukrajini. Zašto vam je to bilo važno učiniti?

– Prije svega zato jer u Rumunjskoj vlada velika zabrinutost zbog rata u Ukrajini, ali najgore je to da se mišljenje o tom ratu polako počelo mijenjati, posebno nakon što je Donald Trump izabran za predsjednika.

Na početku rata velika većina Rumunja bila je na strani Ukrajine i nadam se da je većina to još uvijek, ali malo pomalo, uz svu rusku i ostalu ekstremističku propagandu, neki su počeli razmišljati da je Putin možda ipak u pravu, da ga je Ukrajina isprovocirala.

Sva ta glupa propaganda čuje se sa svih strana i imam osjećaj da sve više ljudi počinje u to vjerovati. Ja sam tjeskobu zbog tog rata stavio u film, ne samo zbog toga da spomenem rat u Ukrajini, već mi je bilo važnije pokazati na koji način slike iz društvenih medija djeluju na ljude i kako su ljudi na određeni način ravnodušni na velike tragedije dok se bave vlastitim, malim tragedijama.

Moja namjera nije bila to osuđivati, jer ako vas užasno boli zub nebitno je reći da u sobi do vaše nekome amputiraju nogu. Vaš jedini problem je da se riješite zubobolje.

No, postoji jedna druga zanimljiva činjenica vezana za ovaj film. Ideja za film započela je s glavnom pričom, ali kada sam za glavnu ulogu odabrao glumicu Eszter Tompu, koja je pripadnica mađarske manjine u Transilvaniji, film je odjednom dobio sasvim novu dimenziju.

Naime, Transilvanija ima vrlo burnu prošlost. Ukratko, jedno je vrijeme pripadala Austro-Ugarskoj Monarhiji, nakon toga Mađarskoj, a nakon Prvog svjetskog rata pripala je Rumunjskoj.

Kada sam jednom prijatelju pokazao svoj film rekao mi je da je ta tema o prepucavanju između Mađara i Rumunja zastarjela i bespredmetna.

Dva dana nakon toga, fašist Georgescu, koji je zamalo izabran za predsjednika i nakon što je Trump izrekao suludu ideju o preuzimanju Grenlanda, u jednom je intervjuu pokušavao opravdati rusku invaziju na Ukrajinu i odjednom je taj govor o mijenjanju granica i ugrabljivanju tuđeg teritorija, na neki način postao mainstream, na zastrašujući način.

Najodvratnije u tom intervjuu, a novinar koji je s njim razgovarao nije mu ni pokušao proturječiti, Georgescu je govorio o tome kako sada kada Trump i Putin budu završili s tim ratom, Ukrajina više neće postojati kao država, pa i mi moramo biti spremni da na vrijeme prigrabimo sebi dio Ukrajine. Suludo!

Kod nas se zaista mnogo psuje

Na kraju vas moram pitati, zar se u Rumunjskoj zaista tako mnogo psuje kao što to rade likovi u vašem filmu?

– Rumunjski jezik, ne samo da je bogat psovkama, već su one također vrlo komplicirane. No, čuo sam da Mađari možda psuju i gore od nas.

Kod nas se zaista mnogo psuje, pa je i to slikoviti prikaz našeg društva. U ovom se filmu čak i ne psuje tako mnogo, ako ga usporedite s nekim mojim drugim filmovima.

Ovaj film je mnogo trezveniji. No, istina je da u Rumunjskoj postoji vrlo izraženo verbalno nasilje i to je uglavnom način da ljudi izbace iz sebe negativne emocije.

Ljudi na Zapadu su mnogo ljubazniji, no u toj ljubaznosti ima i mnogo hipokrizije koja se skriva ispod površine. Ponekad mislim da biti ljubazan čini život lakšim, ali u Rumunjskoj to ne funkcionira. Tamo ljudi viču jedni na druge, psuju jedni druge, ali to je samo fasada i u tome nema nikakvih zlih namjera.