Sve izvjesnija mogućnost da će Europska unija morati sama brinuti o vlastitoj obrani i sigurnosti potaknut će novi investicijski zamah, ne samo u proizvodnji vojnog naoružanja i opreme, nego i čitave europske industrije jer će zahtjevna vojna proizvodnja na sebe vezati i čitav niz drugih industrija i djelatnosti.

Ako je suditi prema dosadašnjim najavama iz Bruxellesa, izdvajanja za obranu nadmašit će i velebni Junckerov fond i Nextgeneration plan oporavka od pandemije i zelenu tranziciju koju više nitko i ne spominje, kao što je i pandemija covida misteriozno nestala s dnevnog reda baš kad je počeo rat u Ukrajini.

Ovaj put se barata s ozbiljnim brojkama od čak 880 milijardi eura, manji dio novca Europska bi komisijama posudila članicama kroz povoljne zajmove, a veći dio bi članice trebale namaknuti daljnjim povećavanjima izdvajanja za obranu koja bi trebala premašiti i obvezu članstva u NATO-u od dva posto BDP-a namijenjena financiranju obrane.

Za usporedbu, Junkerov fond za velike investicije, primjerice, težak je »samo« 335 milijardi eura, a onaj za oporavak od pandemije NextGeneration s ogromnih 750 milijardi eura opet neće biti ravan predstojećem ogromnom izdvajanju za vojne potrebe, baš kao i zelena agenda koju je Europska komisija procijenila na 800 milijardi eura do 2030. ako želi ispuniti zacrtane klimatske ciljeve.

Kad su obrana i sigurnost u pitanju za cijenu se ne pita, ostaje međutim pitanje načina financiranja proizvodnje oružja. Hrvatski proizvođači naoružanja i opreme ne očekuju povoljne kredite od komercijalnih banka, ali ne iz razloga što su uvjeti kreditiranja rigorozni, nego zbog toga što su nam banke u stranom vlasništvu i ne pada im na pamet kreditirati konkurenciju svojim proizvođačima oružja u nekoj tamo Hrvatskoj.

Sada su sve oči uperene u državnu razvojnu banku HBOR od koje se očekuje nova kreditna linija za vojne potrebe, a proizvođači oružja i vojne opreme od Vlade očekuju i osnivanje posebnog fonda za financiranje obrane i posebne međuresorne skupine kako bi se sigurnosni prioriteti uskladili s industrijom. Stječe se dojam da je cijela industrija živnula najavama proizvodnje za vojne potrebe, a ne samo obrambena, ma koliko god to tužno zvučalo.

Jer činjenica je da ni zelena agenda ni Nacionalni program oporavka i otpornosti (koji je proizašao iz famoznog Nextgenerationa) ipak nisu toliko uspjeli animirati industriju kao potreba da se snažnije financira obrana nego dosad. I najednom su svi spremni proizvoditi sve što je potrebno, pa čak i Brodosplit koji je Hrvatskoj ratnoj mornarici šest godina kasnio s isporukom prvog od četiri ophodna broda. Sad će bit’ para pa će se i proizvodnja topovnjača, a kažu čak i podmornica, valjda ubrzati.

Kad nam novi američki predsjednik uskrati financiranje obrane, iznerviran time što umjesto postavljanja dalekometnih projektila po Europi sadimo tratinčice, Europska će komisija početi dijeliti novac šakom i kapom, a vojna industrija pritom ne očekuje nikakva birokratska sufliranja i pametovanja koja su dio odobravanja novca iz EU fondova.

Ili će dobiti novac za proizvodnju oružja, ili ništa od naoružavanja. Ne može jednostavnije. U Litvi su to na vrijeme shvatili pa su vojnu proizvodnju proglasili strateškim prioritetom i time ušutkali birokraciju, a ubrzali proizvodnju. Eto primjera.

No, ako je suditi po staroj hrvatskoj uzrečici iz vremena privatizacije, ili bilo kojeg projekta u kojemu se dijeli lova, a koja glasi: »Ima l’ mene, tute?«, za očekivati je da će se duh korupcije i namještenih natječaja i ovdje nekako uspjeti provući, kao i usred Domovinskog rata kada su se poslovi u vojsci dobivali na temelju poznanstva s resornim ministrom Gojkom Šuškom.

I tada je obrana domovine bila na prvom mjestu pa su se svejedno bez natječaja kupovali bageri i autobusi.

A za raketni sustav S-300 ni danas ne znamo gdje je.

Budući da za vojsku uvijek mora biti novca, bit će ga i ovaj put, a vojnoj industriji zahvaljujući velikodušnosti Ursule von der Leyen ni ptičjeg mlijeka neće faliti.

Nadajmo se da Ured europskog tužitelja neće imati puno posla.