RIJEKA  Umjesto u školskim klupama dio učenika trećih i četvrtih razreda Elektroindustrijske i obrtničke škole ovo je polugodište proveo tri tjedna u Španjolskoj gdje su odrađivali stručnu praksu. Ukupno 24 učenika, budućih tehničara za mehatroniku i elektroničara, pod mentorstvom Deana Caputa i Dine Delača, srednjoškolski život zamijenili svijetom rada, a to je, slažu se svi, bilo neprocjenjivo iskustvo koje bi rado ponovili da mogu. U suradnji s većim brojem tvrtki u Zaragozi riječki su srednjoškolci radili razne poslove, od sklapanja računala, rada na CNC strojevima, bavljenjem električnom energijom i sličnih radnih mjesta, a kako navodi Delač svaki od njih pred španjolskim se poslodavcima pokazao u najboljem svjetlu.

– Bilo je iznad naših očekivanja što se tiče općih kompetencija i struke. Učenici su se pokazali kao marljivi djelatnici, poteškoće u komunikaciji nisu imali, a slobodno vrijeme su iskoristili za upoznavanje ne samo Zaragoze, već i Madrida te Barcelone, navodi Delač.

Stručna praksa u Španjolskoj ostvarena je u okviru Ersamus+ programa, a učenici Elektroindustrijske škole već treću godinu na taj način stječu iskustva u svijetu rada i to u inozemstvu. Tko će dobiti priliku za trotjednu praksu, kaže Caput, odlučuje se putem natječaja koji se raspiše unutar škole, a interes je uvijek veći od broja slobodnih mjesta.

– Učenici već na početku školovanja izražavaju želju da sudjeluju u prakse. Za 24 mjesta ove se godine prijavilo 38 učenika, a odabrani su oni najbolji. Iako sve više škola iz Hrvatske pokušava ući u Erasmus* program nije jednostavno dobiti sredstva za praksu, priča Caput.

Riječkim su srednjoškolcima tijekom tri tjedna boravka u Španjolskoj bili pokriveni svi troškovi smještaja, prehrane i putovanja, a dobili su i džeparac, za koji kažu da je bio dostatan za njihove potrebe. Podijeljeni u skupine od najviše pet učenika, a poneki od njih i sami, svakodnevno su javnim prijevozom odlazili na posao. Iako je to, kažu, daleko bolje iskustvo nego u Rijeci, jer javni prijevoz besprijekorno funkcionira nekima od njih to je putovanje do radnog mjesta svaki dan trajalo i do 45 minuta. Iznoseći svoja iskustva Damjan Mileusnić, Raul Stipić, Maro Mirčeta, Zak Smithies, Alan Franković, Luka Šalić i Sven Martinaš, kažu da su se bez obzira u kojoj su tvrtki radili jako dobro uklopili.

– Komunicirali smo na engleskom jeziku ili pomoću prevoditelja, jer ne znaju baš svi engleski. Međutim, problema u komunikaciji nije bilo nikakvih. Prvih nekoliko dana bilo je malo teže, jer smo se morali naviknuti na javni prijevoz, koji autobus gdje vozi, ali vrlo brzo smo se snašli, priča Damjan.

Sven pak dodaje da ga je fascinirala multikulturalnost Zaragoze, ali i sasvim jedna drugačija kultura, pogotovo po pitanju javnog prijevoza gdje ne vrijedi riječka uvriježena praksa guranja u autobus.

– Ulazi se samo na prednja vrata i čeka se u redu, a kada vozač procijeni da ne može više putnika primiti nitko se ne buni. Ljudi ostaju na stanici čekati idući autobus koji stiže za nekoliko minuta. Nema švercanja u autobusu. Čistoća grada je na zavidnoj razini, svaku noć se odvozi smeće i peru ulice te nogostupi. Jedino na što se malo trebalo naviknuti je hrana, ipak španjolska kuhinja ima malo drugačije okuse, ali i neke čudne kombinacije. Primjerice uvijek se uz krumpir poslužuje i jaje na oko, ali sve je to bilo zanimljivo, objašnjava mentor Caput.

U Zaragozi se nije, kažu srednjoškolci, tri tjedna samo radilo i razgledavalo, nego se i učilo, a za to su bili zaduženi mentori kojima su kolege iz zbornice slali odrađeno gradivo kako pri povratku u školski život ne bi bilo previše neodrađenih obaveza.

– Vodili smo i dnevnik rada, svaki dan smo imali sastanke s mentorima na kojima smo razgovarali o tome što se taj dan radilo, a tri puta tjedno imali smo organiziranu nadoknadu nastave. Sve je super funkcioniralo, pričaju zadovoljni srednjoškolci.

Za vrijeme dok su učenici boravili na radnim mjestima ni mentori nisu odmarali, jer kako kažu Caput i Delač, svakodnevno su obilazili radna mjesta srednjoškolaca i komunicirali s poslodavcima, a kako se radilo o više tvrtki na različitim udaljenim lokacijama dnevno bi ih obišli tek nekoliko. Vikendi su, kaže Caput, bili rezervirani za izlete i upoznavanje Španjolske, a učenici su iskusili i vožnju brzim vlakom koji ide 300 kilometara na sat, što je također ušlo u stavku pokrivenih troškova. Do Zaragoze su, kažu srednjoškolci, autobusom putovali 22 sata i onda do Rijeke opet toliko, a na tom povratku već su počeli osjećati nostalgiju za domom. Ispred većine njih sada je završetak obrazovanja, državna matura i upis fakultet gdje kreću s iskustvom koje unutar školskog kurikuluma ne bi mogli dobiti.