Čekati ih je trebalo punih šesnaest godina. Toliko je, naime, prošlo od njihovog zadnjeg studijskog rada, albuma »4:13 Dream«. I sad kad su ih njihovi brojni fanovi dočekali, oduševljenju i strahu nema kraja.

Oduševljenju stoga što je četrnaesti studijski album britanskih goth rock majstora iz grupe The Cure definitivno među njihovim ponajboljim uradcima, još tamo od davnašnjeg debija »Three Imaginary Boys« iz 1979. godine.

Strah stoga jer nakon ovoliko isporučenog pesimizma, boli, straha i ogorčenja zbog prolaznosti i starosti postaje ne samo upitno hoće li Robert Smith i The Cure ikada više napraviti nešto novo, već i treba li mu pomoć psihologa jer je, budimo iskreni, niz stihova ovog mračnog albuma na krajnjoj granici pesimizma, preblizu čak i prelasku te granice.

No, s druge strane, to je mračnjaštvo stilska i ideološka odlika gotičara, te su možda strepnje nepotrebne.

Pjesme ovog albuma, njih osam, nastajale su tijekom proteklih desetak godina, a album je trebao biti objavljen još 2019. godine. No, najprije je korona sve poremetila, potom su se dogodile i brojne druge jako loše stvari (smrt Smithovog brata, majke i oca…) te je u konačnici album ispao još teži, mračniji i pesimističniji.

Tama u stihovima punim oblaka i kiše, neugodnog vjetra i hladnoće, praćena je osjećajima potpune izgubljenosti, očaja i tuge, a sve to zbog prolaznosti i starosti koju Robert Smith, autor svih stihova i glazbe, očigledno jako bolno osjeća i proživljava, kako osobno, tako i u ljudi oko sebe, od kojih su neki njemu bitni i dragi umrli.

Mračne stihove uokvirio je isto tako mračnom glazbom u kojoj često u uvodu čujemo orkestralnu pratnju puhača, mada je srž svake pjesme tipičan gitaristički rock pristup The Curea.

Vatra je ugašena

Tako i uvodna »Alone« počinje tri i pol minute dugim instrumentalnim dijelom u kojem uz gitare slušamo i dramatične klavijature i još dramatičnije bubnjarske dionice, a sve to uvodi nas u stihove kojima Smith govori kako je to kraj njihove posljednje pjesme, kako je vatra ugašena i pretvorena u prašinu, sjaj zvijezda prigušen je suzama, a oni sami tek su duhovi onoga što su bili. Kamo je sve ono otišlo, kamo je otišlo – pjeva mračnim i očaja punim vokalom Robert Smith u pjesmi koja, kako je i sam rekao, »otključava« idejni svijet albuma.

Naravno, u tom stilu je i nastavak. Dojmljiva »And Nothing Is Forever« ima nepune tri minute dug instrumentalni uvod s puhačkom i brass sekcijom koju potom nadopunjuju gitare koje na snažnu podlogu klavijatura okrenutih dodirima s crkvenom glazbom stvaraju pravo ozračje za poruku uobličenu već u naslovu, koji tvrdi kako ništa nije vječno te u stihovima kroz koje pjevač moli nekoga da bude uz njega na samom kraju.

Nakon ovog iznimno elegijskog uvoda slijedi mala promjena pa nam »A Fragile Thing« kroz agresivniji i žustriji pristup određen gitarama donosi novu tužnu priču, ovog puta o osamljenosti i bolnoj činjenici da se ništa ne može učiniti kako bi se to promijenilo.

Još je bolja izvrsna antiratna »Warsong«, moćna, mračna i prijeteća jer rat uvijek, pjeva Smith, dovodi do gorkog kraja, pri čemu su za njega krivi i oni koji ratuju jer, kažu stihovi, »Ja želim tvoju smrt. Ti želiš moj život.

Jedni drugima pričamo laži, kako bismo sakrili istinu.«.

Opće društvene tematike, točnije košmara i nesigurnosti te opasnosti gubitka identiteta, Smith se potom dotiče i u temi »Drone:Nodrone« da bi se zatim u tri snažne završne pjesme opet vratio središnjoj temi albuma – prolaznosti i smrtnosti.

Osobno i dojmljivo

Najosobnija je pritom svakako zaista dojmljiva »I Can Never Say Goodbye«, pjesma o smrti vlastitog brata u kojoj evocira trenutak kad je saznao za bratovu smrt te glazbom, stihovima kojima oslikava prirodu i priznanje kako bratu nikada ne može reći zbogom, vjerno prenosi svoj očaj i bol.

Isto raspoloženje donosi i »All I Ever Am« koja uz novo promišljanje o prolaznosti i starosti donosi i kajanje zbog neučinjenih i učinjenih stvari, da bi potom u maestralnoj, deset i pol minuta dugoj »Endsong«, na izniman poetski i glazbeni način napravio usporedbu sa sobom kao nekadašnjim dječakom i današnjim čovjekom na pragu starosti.

»I pitam se što je ostalo od dječaka koji je svijet smatrao svojim, a sada se u tami pita kako sam toliko ostario?

Otišlo je, sve je otišlo, sve sam izgubio. Nema više nade, nema snova… Ne, ja više ne pripadam ovdje« – zaključuje Smith na kraju ovog moćnog mračnog albuma koji plijeni tom svojom darkerskom ljepotom i ulazi u red sličnih čuvenih albuma kakvi su, primjerice, bili »Blackstar« Davida Bowieja, »You Want It Darker« Leonarda Cohena ili prošlogodišnji moćni album Willie Nelsona »Last Leaf on the Tree«.