BERLIN – Zlatnim medvjedom za najbolji film ovogodišnjeg Berlinalea nagrađen je norveški film »Drommer« (»Snovi«) u režiji Daga Johana Haugeruda, a isto mišljenje imao je i žiri FIPRESCI-ja. »Snovi« su treći film iz trilogije »Seks – Snovi – Ljubav« u kojoj se Haugerud bavi odnosima među ljudima i seksualnošću. »Snovi« se bave prvom ljubavi i svim vrlo intenzivnim i često zbunjujućim emocijama koji se vrte po glavi mlade zaljubljene osobe, no, također, tu se radi i o preuzimanju kontrole nad svojim osjećajima i ljubavnom životu. Glavna junakinja filma, tinejdžerica Johanne, postaje totalno opčinjena svojom novom nastavnicom, a kada njihovo druženje naprasno pukne, ona odluči da sve to napiše kako bi sačuvala sjećanje na njihovu vezu. Jedina osoba s kojom je željela podijeliti svoju priču je baka, koja je po zanimanju spisateljica.

Čitanje i pisanje knjiga zauzima veliki prostor u filmu, a redatelj i scenarist filma Dag Johan Haugerud, koji je također i pisac, otkrio nam je u razgovoru koji smo s njim napravili u Berlinu koliko su knjige značajne za njega:

– Odrastao sam na farmi i zanimanje za kulturu nije bila velika stvar u našem domu, ali ja sam uvijek imao mnogo knjiga. I moje sestre i ja smo mnogo čitali.

U vašem filmu gotovo da i nema muških likova. Kako ste uspjeli tako dobro ući u žensku psihologiju?

– Imam mnogo prijateljica, a također odrastao sam uz majku i dvije sestre. Volim slušati ženske razgovore i mislim da se njihova razmišljanja ne razlikuju mnogo od mojih.

Iskustvo prve ljubavi

Kao i iskustvo prve ljubavi? Ima li u ovoj priči i vaših osobnih iskustava?

– Vjerojatno, na neki način. Ja se vrlo dobro sjećam svoje prve ljubavi. Bio sam malo stariji od Johanne u filmu, ali sjećam se tog snažnog osjećaja koji me potpuno obuzeo i ništa drugo nije imalo nikakve važnosti. Ponekad razmišljam o tome, malo čeznem za tim osjećajem i volio bih ga opet doživjeti iako znam da je to nemoguće. U mom slučaju nije se radilo o nastavnici, ali u ovoj priči mi je to pasalo jer je time sve postalo kompliciranije. Da se zaljubila u djevojku svojih godina, sve bi bilo jednostavnije, ali odnos maloljetnice i odrasle osobe ima drugu težinu.

Način na koji baka i majka saznaju njezinu tajnu je vrlo originalan.

– Da, one čitaju njezinu ispovijest o njezinom iskustvu prve ljubavi. Čitajući njezinu priču one imaju priliku razmišljati i preispitati ono što se dogodilo. Da im je ona sve to samo rekla, njihova reakcija bi sigurno bila sasvim drukčija, mnogo naprasnija i odgovornija, ali čitajući njezinu priču imale su vremena da je bolje shvate pa ni njihova reakcija nije prekomjerno dramatična. Osim toga, baka koja je profesionalan pisac, isprva je više pažnje obratila samom tekstu za koji je mislila da je jako dobro napisan.

Je li knjiga koju Johanne čita na početku filma i koja u njoj probudi neku vrstu seksualne fantazije stvarna?

– Da, knjiga se zove »L’esprit de famille«, autorice Janine Boissard. Ta je knjiga bila vrlo popularna u Francuskoj 80-ih, a po njoj je snimljena i vrlo popularna serija. Recimo da je to moderna verzija »Malih žena«, radi se o četiri sestre koje su vrlo različite jedna od druge. Pročitao sam tu knjigu kad mi je bilo 12 ili 13 godina i ostala mi je upečetljiva u sjećanju. Tada mi je bila jako dobra, ali ne znam što bih mislio da je čitam danas.

Seks na filmu

Vaš film je vrlo senzualan i iako govori o ljubavnim fantazijama u njemu nema provokativnih scena.

– Nisam želio imati takve scene ni u jednom od ova tri filma, prije svega zato jer mislim da je zaista teško učiniti takve scene vjerodostojnim. Također, mislim da danas u filmovima ima previše otvorenog seksa, ali premalo razgovora o seksu, što je za mene mnogo interesantnije. Za mene je snimanje seksa uvredljivo i neukusno i teško ga je prikazati vjerodostojnim jer je to vrlo osobni akt. Seks na filmu nije stvaran i gledatelji, naročito mlađi, često imaju pogrešna očekivanja. Naravno, ni moji filmovi nisu odraz stvarnosti, ali neka zapažanja i primjedbe u tim filmovima su mnogo bliži realnosti. U mojim se filmovima ne radi o sretnom kraju, već su oni više poticaj za pronalazak vlastitog načina mišljenja i pružanje mogućnosti da se razmišlja drukčije o ljubavi, seksualnom nagonu i usprkos svemu da se zna da život ide dalje.

Iako se u filmu radi o Johanne i njezinim ljubavnim problemima, vrlo zanimljivi likovi su njezina majka i baka koje često zanimljivo debatiraju, kao na primjer o filmu »Flashdance«.

– Ni sam ne znam kako mi je taj film pao na pamet. Njihovi razgovori su uglavnom zamišljeni kao debate između predstavnica dviju generacija različitih političkih i ideoloških uvjerenja. Mislim da je zanimljivo da žena koja je bila dio pokreta za oslobađanje žena u 70-ima ima kćer koja se ne zamara feminističkim pitanjima, iako misli da je feministica. Meni je vrlo zanimljiva činjenica da nikada ne uspijemo u tome da se naša djeca ponašaju i razmišljaju na način koji je nama ispravan. Iako su one obitelj, ovaj film ne govori toliko o obitelji koliko o različitim generacijama koje imaju različita poimanja na isto pitanje.

Kako je nastala alegorija na Nebeske ljestve?

– U Oslu postoji jedno prekrasno šetalište uz rijeku gdje ja vrlo često boravim i od tamo se mogu vidjeti te stepenice. Tu je nekada bila skijaška skakaonica i stepenice se penju zaista visoko i ja sam godinama razmišljao kako bih to upotrijebio za filmsku lokaciju, jer je mjesto zaista posebno. Meni su Nebeske ljestve uvijek bile fascinantne i sjećam se da sam ih crtao kao dijete, a kako je baka u filmu kršćanka, rodila se ideja da ukomponiram tu biblijsku scenu koja na neki način reflektira njezinu vjeru. No, ta scena ipak nije previše religiozna, već služi kao metafora. Ona se u snu penje tim stepenicama kroz božansko svjetlo prema Bogu koji je za nju neka vrsta seksualne fantazije.

Trilogija

Razgovor između majke i nastavnice je na neki način vrlo apsurdan. Zašto vam je ta scena uopće bila potrebna u filmu?

– To je prvi put da čujemo nastavnicu da govori. Do tog trenutka ona je bila predstavljena samo u svjetlu Johanneinih misli i fantazija, a kada ona konačno progovori, postaje stvarna osoba i možda ne baš dobra. Meni je ta scena bila važna jer sam želio pokazati da je zaljubljena osoba zaslijepljena i više opsjednuta sama sobom i svojim osjećajima, nego osobom u koju je zaljubljena, a kada stvarno upozna tu osobu u koju je zaljubljena, to može biti vrlo razočaravajuće jer ona ne mora biti tako fantastična kakvom ju je zamislila.

Kako je nastala ova trilogija?

– Od samog početka smo planirali napraviti tri filma. Isprva sam htio da to budu kratki filmovi, oko 60 minuta, no na kraju smo se odlučili za tri duga filma. Naša ideja je bila da počnemo s filmom »Seks«, zatim »Snovi« i na kraju »Ljubav«. No, kada je počelo snimanje, prvo smo snimali »Snove« pa zatim »Ljubav« i na kraju »Seks«. Razlog je bila zauzetost glumaca koji su već radili na drugom projektu pa smo morali planirati drukčije. Prikazivanje filmova započeli smo po planu. Film »Seks« je premijerno prikazan prošle godine na Berlinaleu u programu Panorama, a nakon toga smo poslali »Snove« na venecijansku Mostru, ali oni su htjeli da na festivalu predstave film »Ljubav«. Tako se sve poremetilo, jer mi naravno nismo htjeli propustiti priliku da se naš film premijerno prikaže na filmskom festivalu u Veneciji.

Rad s glumicama

Znači prije početka snimanja napisali ste sva tri filma?

– Da. Radeći na tri duga filma imao sam ustvari više mogućnosti da dublje uđem u temu, da je bolje razradim i da joj pristupim iz različitih perspektiva, a također sam imao mogućnost raditi s više glumaca. Ja sam sve uloge pisao za točno određene glumice tako da nismo ni radili audiciju. Imam izuzetnu priliku da mogu često raditi s istim glumicama, a na taj način možemo se zajedno razvijati ili se međusobno izazivati u isprobavanju nečeg novog. Mi nemamo mnogo proba prije snimanja. Pošaljem glumicama scenarij, one ga pročitaju i pošalju mi primjedbe i sugestije, a ja nakon toga doradim scenarij. Na kraju se nađemo, sjednemo za okrugli stol i diskutiramo zajedno o svemu. Primjerice, i mlada Ella Overbye koja glumi Johanne imala je primjedbi, naročito na jezik i promijenila je neke replike kako bi sve zvučalo normalnije današnjoj mladoj publici.

Često vas uspoređuju s Éricom Rohmerom. Jesu li njegovi filmovi utjecali na vaše stvaralaštvo?

– Svakako. Érica Rohmera sam otkrio vrlo rano i on je vrlo značajna figura u mom životu. Ispričat ću vam tu priču. Kada sam imao oko šesnaest godina, ja i nekoliko mojih prijatelja markirali smo s nastave i otišli vlakom u Oslo, u kino. Film koji smo htjeli pogledati je bio rasprodan pa smo kupili karte za neki film o kojem nismo ništa znali. To je bio Rohmerov film »Žena avijatičara«. Mi smo tada bili premladi za taj film i nismo puno toga razumjeli, ali smo se mnogo smijali jer su svi u filmu mnogo pričali. Ali, iz nekog razloga, taj mi se film urezao u sjećanje i nikada ga nisam zaboravio. Na fakultetu sam o tom filmu napisao diplomski rad i, naravno, gledao sam sve Rohmerove filmove koji mi svi zaista mnogo znače.