Decentan, naizgled samozatajan, ali u svim važnim situacijama odlučan i principijelan. Iako mu je frizura desetljećima »postojana« te funkcionira u apsolutno svom modnom izričaju, odjećom se itekako izdiže iz saborskog prosjeka, pogotovo kad su u pitanju njegovi poprilično neinventivni muški članovi. Ima onih koji upravo zbog njegovog stila odmah znaju ustvrditi kao se »vidi da je Talijan«. Furio Radin. Apsolutno, bez konkurencije, a imalo bi se o tome što pitati i globalnu scenu, najdugovječniji saborski zastupnik. Ušao je naime u 33. godinu svog saborovanja, paralelno s time, uskoro, 1. lipnja puni točno 75 godina života.

K tome, a povod su dakako prije navedene brojke, nedavno mu je izašla politička biografija, koju će uskoro predstaviti i u Rijeci. Zanimljivo, iako je neizostavni akter hrvatske političke scene, i ne samo kad 1992. ulazi u Sabor nego i iz osamdesetih godina s obzirom na to da je bio kolega i prijatelj tadašnjih zagrebačkih preddemokratskih gibanja, o njemu se u nekom širem kontekstu manje zna. Uvijek je naime u središtu zbivanja prije izbora, kao i nakon njih jer je jako važna karika, ili »ruka«, u sastavljanju postizbornih koalicija. Iako pripadnik lijevog centra, kako se vidi, bez krzmanja pristaje i na suradnju s – desnim centrom. U Hrvatskoj koja nikako nije u stanju izdići se iz »kamenog doba«, iz prapočetaka demokratskih vremena kad je osnovna podjela bila ona prema političkom predznaku i kroju uniforme predaka, Radin kao da je u nekom svom »oblaku«, u nekoj samo njemu znanoj sferi u kojoj postoji, za domaće prilike istinsko čudo, suradnja bez obzira na ideološke predznake.

POLITIČKA BIOGRAFIJA

Koliko ste zadovoljni s knjigom, velike su obljetnice pred vama, golemo je to iskustvo, imate što reći, vjerujem, i mi čitati?

– Knjiga, koju svi nazivaju mojom, zapravo je djelo publicista Nevena Šantića, koji je sa mnom obavio nekoliko intervjua, i »rudario« po onom kaosu, koji ni ja ne nazivam arhivom, čovjeka koji je djelovao u Saboru, do sada, onoliko godina koliko je Isus živio, što znači da imam dobre šanse da me razapnu na križ prije kraja mog političkog puta. Neven prati mnoge stvari, a mene od kad je bio gotovo na početku svoje novinarske karijere. Imam golemo povjerenje u njega, tako da je naš dogovor bio da knjigu objavi kako ju je napisao, moje su se intervencije svodile na popravak eventualnih faktografskih omaški.

Imam mane kao i svi, a da ne bih pao u iskušenje, knjigu sam pročitao tek poslije objavljivanja. Da, preporučujem da je pročitate jer je zanimljiva, možda i zbog toga što nema onih pikanterija koje novinari toliko traže jer su im naredili urednici, a njima vlasnici. Radi se, naime, o ozbiljnoj političkoj biografiji, koju smo predstavili u Zagrebu pred jako velikom i vrlo raznolikom publikom, i s kojom ću upoznati riječku javnost 28. ožujka u Gradskoj vijećnici.

Foto Davor Kovačević

Neobični ste po mnogim elementima, no možda »najčudniji« po toj svojoj spremnosti na suradnju. S obzirom na to da ste psiholog, i to s najvišom akademskom titulom, onom doktora znanosti, posebno verzirani za društvene odnose, radite li vi to možda permanentne testove na našim političarima, neko opsežno znanstveno djelo o ponašanju hrvatskih sabornika?

– Nisam spreman na suradnju jer sam psiholog, već zato što, unatoč mom kompulzivnom humoru, shvaćam svoj posao kao ozbiljan i posvećen onima koje predstavljam. Političari se malo razlikuju po metodi rada, često gruboj, ali je lakmus-papir svega koji je krajnji korisnik te tvoje, često podložne kritici, političke strategije. To mogu biti građani, tvoj uzak krug prijatelja ili čak ti sam. Radim za one koje predstavljam, za njihova prava i sredstva potrebna da ih ostvarimo. Sve ostalo prepuštam Talijanskoj uniji, čak i zasluge, jer sam odavno shvatio da one ne predstavljaju ništa, osim za one koji su posvetili svoj život za stvaranje vlastitog ega. Rekao sam liderima Talijanske unije i naših zajednica i ustanova: moderni je svijet počeo podjelom rada, tako da je moj zadatak da pribavljam financijska sredstva i vi da ih trošite. Rado su me slušali.

Kao psiholog, ali i političar, kako definirate saborsku scenu. Kako je naime moguće da u nekoj svojoj osnovi uljuđene osobe upravo u toj političkoj areni toliko izgube kompas, da postanu vulgarni do te mjere da ih slušamo s nevjericom?

– Parlamenti, s malim varijacijama, mogu se percipirati kao karikaturalni jer se odluke, gotovo uvijek, donose negdje drugdje. A i kada ih donose parlamenti, to se odvija u hodnicima ili daleko od oči javnosti, a ne kao rezultat poštene i argumentirane javne rasprave. Zato je, recimo, Sabor, u prošlosti, doduše pod jakim utjecajem alkohola, jedan ministar nazvao kokošinjcem. Danas neki zastupnici to ponavljaju, ne shvaćajući da ujedno govore i o sebi. Ja sam u posljednja tri mandata u privilegiranoj poziciji promatrača gotovo svega što se događa u Saboru, nisam nimalo zadovoljan, ali ponavljam, ne razlikujemo se od većine ostalih svjetskih parlamenata, svugdje je vulgarnost dio svakodnevnice i to je samo konstatacija, jer ako to ne krene u drugačijem smjeru, građani će sve glasnije tražiti vođu, a negdje se to već i događa. Stado prepušteno samo sebi traži pastira, što se kod ljudi zove diktatura. Na vaš zadnji dio pitanja odgovorit ću jasno, parafrazirajući na svoj način Umberta Eca: jedina mjesta na svijetu gdje možeš izvaliti najveće gluposti i ostati »društveno živ«, društvene su mreže i parlamenti.

DRUŠTVO DISCIPLINE

Ulazimo u zonu lokalnih izbora, koje nam promjene predviđate? Kako će nakon njih izgledati Rijeka i Primorsko-goranska županija, Pula i Istra?

– Nadam se da će izgledati bolje nego danas, ali nisam baš u to siguran.

Često se zabavljamo s ideološkim podjelama, a realno ne vidimo da su nam upravo pojedini visokorangirani političari daleko najveća opasnost po budućnost, po ponašanje djece. Što naime može zaključiti tinejdžer kada sluša dobar dio naših političara – smiju li oni tako, pa ja mogu biti i gori! Iako je teško od nekih biti gori?

– Tinejdžeri, uz malobrojne iznimke, nemaju vremena pratiti politiku jer su zalijepljeni za smartphone, koji predstavlja surogat njihovih društvenih života. I sada jedna digresija: kritiziramo mlade zbog toga, a krivi smo mi, koji pristajemo na to da arhitekti modernog svijeta upravljaju u potpunosti našim životima, čineći ih bijednim. Društvo discipline trajalo je do šezdesetih godina, kaže filozof i psiholog Galimberti, i mladi, a ne samo oni, imali su grižnju savjesti kada su zgriješili, po ondašnjim mjerilima. Danas, u društvu diktature materijalnog, oni imaju nelagodu i depresivna stanja kada se usporede s onim što drugi imaju, a oni ne. Mladi rade što mogu: imaju društveni život na distancu, što je dugoročno pogubno jer nikako ne može zamijeniti fizičku, humanu interakciju. Dakle, odgovor na vaše pitanje je da su mladi usmjeravani da misle kako ima mnogih stvari koje su bitnije od politike i društvenog života, i tako prepuštaju odluke onima kojima je cilj da na njihovoj pasivnosti profitiraju. Iznimka u takvom sustavu mišljenja vrijeme je zaljubljivanja, ali i tada nije rijetko da se predaju jedinoj zdravoj ludosti, s upaljenim telefonom u džepu. I sada nešto pozitivno: u sklopu programa istraživanja odnosa mladih i ljudi treće dobi, za što smo ustanovili jednu udrugu čiji je naziv Viva Noi, primijetili smo da su, nakon individualnih opsežnih razgovora ili polustrukturiranih intervjua, mladi, ali i ljudi starije dobi, zadovoljni i nikako umorni. Negdje u podsvijesti znaju da im to treba. Samo to bi opravdalo novce koje trošimo da sve to, i mnogo toga drugoga, pretvorimo u dokumentarce.

IDEOLOGIJA KAO PROVOKACIJA

Poznato nam je da ste i nogometni fan. U središtu zanimanja nemalog broja vaših radova bile su upravo – navijačke skupine. Ne čini li vam se da su ih po učestalosti radikalnijih manifestacija ponašanja političari prestigli?

– Volim nogomet, ali nisam navijač: bile su dovoljne četiri godine bavljenja problemom da prestanem to biti. Ako me pak pitate što od sporta volim gledati, to su naravno nogomet, atletika i ženska odbojka. Što se tiče radikalnog ponašanja navijača, on je bio zanimljiv za vrijeme društvenih promjena u kasnoj Jugoslaviji i ranoj Hrvatskoj. Sada je malo dosadan. Ono što je zajedničko, to je da su navijanje i tada i sada izmanipulirali oni koji od njega zarađuju. Ono što je pozitivno, i tu se slažem s kolegom Benjaminom Perasovićem, to je jedan od malobrojnih oblika društvenog života mladih. I tu, međutim ništa bez smartphonea i društvenih mreža. I oni su opkoljeni.

Koliko često posjećujete nogometne utakmice?

– U posljednjih deset godina gledao sam na stadionu samo Istra – Lokomotiva u Puli i Dinamo – Rijeka u Zagrebu. Razlog je bio moj unuk Max: htio sam biti prvi koji će ga voditi na stadion. Nadam se da ćete mi oprostiti, ali, s privilegiranog položaja gledanja, nisam mogao odoliti smiješnom ponašanju novinara navijača.

Promatramo li talijansku navijačku scenu, definiraju je teritorijalne, ali i ideološke razlike i dakako njima izazvani sukobi. Roma i Lazio, Napoli u odnosu na ekipe sa sjevera Italije, pa Livorno kao ultra ljevičarski klub. U Hrvatskoj su podjele među navijačima s ideološke strane rijetke, ako uopće postoje, dok su regionalni animoziteti nevjerojatno snažni?

– Ideologije u pravom smislu te riječi među navijačima nema. Oni je koriste kao oblik provokacije u svijetu koji su iskonstruirali sami, a u nekim trenucima društvenih previranja, sama politika iza njihovih leđa. Ali nemojmo zaboraviti, i među njima ima plaćenika, od samih klubova koji ih trebaju za biznis koji se zove nogomet ili čak direktno od politike u užem smislu te riječi.

Koliko je odlazak na nogometne utakmice zapravo poželjno ponašanje? Vi ste primjerice upravo na nogometnoj utakmici saznali za postojanje fenomena Franje Tuđmana.

– Počeo sam promatrati navijače kada je BBB vikao »BBB za HDZ« i prestao više manje s početkom mog političkog puta, kada se Torcida sprdala s BBB-om skandirajući isti slogan, »BBB za HDZ«. I da, prvi put sam čuo za Tuđmana na utakmici Dinamo – Crvena zvezda kada se njegovo ime pojavilo na velikom ekranu i stadion je eksplodirao. Svi su znali tko je, osim mene.

Snimio Davor Kovačević

(NE)CIJELJENJE RANA

Odrastali ste do konca šezdesetih godina prošlog stoljeća u Puli. Devastiranoj, praznoj jer napustilo ju je više od 80 posto stanovnika, k tome i kao pripadnik »neprijateljskog naroda«. Vrlo sličnu povijest bilježi i Rijeka, i njezin diskontinuitet iza ‘45. je nalik nekoj prirodnoj katastrofi koja je izbrisala – ljude.

– Pula onih godina može se donekle usporediti s Vukovarom danas. Ta atmosfera je prošla u Puli, ali ne u potpunosti jer u Hrvatskoj ili Italiji ima uvijek nekoga tko zapali šibicu, doduše na pola litre benzina. U Vukovaru, slikovito rečeno, cisterna je još puna, i ima stranaka koje žive od paljenja benzina. I tu bih stao jer će mi reći da su rane još svježe, i nikako mi nije jasno koliko mora proći da zacijele. Valjda dok ima onih koji žive od njih.

Živimo u demokratski uređenom društvu, punih je 35 godina iza nas, Hrvatska je k tome dio univerzalnog šengenskog prostora, pa i dalje »zapinjemo« na tim temama. Kao da mi koji smo došli nakon tih egzodusa ne želimo priznati da je tada pobjednička vojska učinila – čistilište. Najočitije je to prigodom obilježavanja dana svjesnosti o pogubnosti totalitarizama, njegovim žrtvama.

– U takvim sjećanjima svi su istovremeno u pravu i u krivu. Svatko ima pravo na oplakivanje svojih žrtava, ali nikako zaboraviti da su ih i drugi imali. A to rade gotovo svi. Ne treba ući u detalje da se shvati da je isključivost grijeh i da je širina mišljenja društveno ljekovita. Tijekom četrdeset godina naslušao sam se priča o nacifašistima i komunistima. Sada bi bilo dobro da nove generacije, jer od starih to ne možemo često očekivati, pokušaju razmišljati o žrtvama kao takvima. Rat i mir su stanja sa sasvim različitim vrijednostima i ponašanjima. Kada smo to ustanovili, idemo se baviti mirom i pomirenjem. Na kraju o totalitarizmima: po svojim osnovnim programima komunizam polazi od toga da su svi ljudi jednaki, ili ravnopravni, dok fašizam i nacizam jasno kažu da ima viših i nižih rasa. To je međutim samo početak jer ne od Staljina, već od samog Lenjina, posljedice koje su imale po ljude poistovjetile su te dvije ideologije. Marx se okreće u grobu kada čuje ta i neka druga imena koja su upropastila jednu inače plemenitu ideju.

TORINO, NAPULJ, VENECIJA

S obzirom na to da ste Talijan, koliko dobro poznajete tu zemlju. Iznimno je velika i raznolika, koliko ste je proputovali?

– Poznajem je cijelu, osim Sardinije. To osjećam kao nedostatak jer je moj tata ratovao u sklopu savezničkih snaga upravo na Sardiniji nakon pada Italije. Ajde, nije baš ratovao nego je nosio hranu između Sardinije, Korzike i Livorna tako da je stekao puno prijatelja.

Koji vam je njezin dio najdraži, zbog mentaliteta ljudi, socijalnog okvira prije svega. Slično kao i u nogometu – Milano ili Napoli, Torino ili Palermo?

– Torino je grad moje mladosti, i volim ga s velikom dozom nostalgije i melankolije. Napulj je grad koji sam odmah zavolio, ali sam ga shvatio tek nakon puno posjeta. Napulj je san. Venecija je kolijevka moje kulture, moj povijesni kapital, i grad gdje mogu komunicirati na svojem dijalektu.

Italija i Hrvatska imaju brojne sličnosti, pa i u manifestacijama što su prožete strašću. Ovih smo dana doživjeli doček rukometaša koji je na središnji zagrebački trg privukao stotinjak tisuća ljudi. Slično i Talijani slave svoje sportaše. Čini se – jedni i drugi tako strasno želimo poručiti svijetu da smo – najbolji.

– I ja smatram da su Italija i Hrvatska slične zemlje, mada mnogi to poriču. Uzmimo Split, onaj autohtoni, i Napulj. Sličnosti su mnogobrojne, u ekstravertiranom mentalitetu, u pravljenju kazališta od svakodnevnog života. U nogometnoj strasti posebno: zamislite da Split ima ekipu jačine Napolija, koja bi fešta od jaja bila.

Brojke o trgovinskoj suradnji Italiju stavljaju visoko po pitanju partnerstva s Hrvatskom. S druge strane, utisak je da se na kulturnom, socijalnom, na svim onim planovima koji čine život to ni izbliza ne čini? Koliko upravo Zajednica Talijana može unaprijediti te odnose? Nije li na tom planu u Puli i Rijeci još uvijek mentalno prisutna 1945., odnosno godine iza nje koje su dovele do egzodusa?

– Ništa nije blizu godina koje su dovele do egzodusa, osim možda današnji Vukovar. Pula je, kao što je napisao Claudio Ugussi, bila podijeljeni grad. Mnogi ezuli nisu se nikada vratili, ali s njihovim organizacijama, osim s jednom, imamo korektne, a s nekima i prisne odnose. Oko današnjeg odlaženja u trgovine, dobro je da smo u Europskoj uniji jer su mnogi proizvodi doista jeftiniji. Trgovci su ajkule, svugdje, a u ovom trenutku posebno kod nas. Nadam se da će dugoročno takva gospodarska politika prestati jer građani ne zaslužuju da ih se vrijeđa takvim podizanjem cijena.