ZAGREB – »Majstor i Margarita« dramaturginje Kate Đarmati i redatelja Andraša Urbana toliko su zaljubljeni u tekst Mihaila Bulgakova da iz poštovanja prema narativu (čije dijelove mnogi u publici znaju napamet, toliko je utjecajan) nikako ne uspijevaju osloboditi kazališni događaj. Glumci Narodnog pozorišta u Beogradu prepričavaju roman, sažimaju detalje radnje, ekspliciraju linearni slijed događaja u Moskvi koju posjećuje Wolandova družina, igraju tog ruskog Fausta kao da smo ga jučer prvi puta pročitali, iako je tekst dugo cirkulirao u samizdat verziji, zatim je tijekom 1966./67. objavljen u krnjim nastavcima te konačno ugledao svjetlo dana u necenzuriranoj verziji 1973. godine (napisan je tijekom tridesetih godina prošlog stoljeća). Otad je mnogo puta adaptiran i za kazalište i za film.

Romansa iznad svega?

Urbanova predstava tvrdi da prije nje nije bilo uspjelih adaptacija, što je interna šala izvedbe, ali zapravo roman prati vrlo šarolika povijest adaptacija, koja kreće već od filma »Pilat i ostali« (1971.) Andrzeja Wajde, preko nagrađivanog i kritički visko cijenjenog filma »Maestro i Margarita« Aleksandra Petrovića (1972.) u jugoslavensko-talijanskoj produkciji (s fantastičnim Ljubom Tadićem kao Poncijem Pilatom), a ne zaboravimo ni slavnu režiju Ljubimova u ruskom kazalištu (1977.) te brojne eksperimente sa stripom i animiranim filmom, baletom i suvremenom glazbom. Činjenica je, međutim, da govorimo o tekstu koji od devedesetih godina prošlog stoljeća, odnosno od pada Sovjetskog Saveza i uspostave oligarhijske Rusije, počinje djelovati kao bajka sovjetskog disidentstva, kritički vrlo slabo povezana s Putinovim režimom.

Na toj točki potrebe radikalno novog čitanja suvremene Rusije (kojom divljaju različite mitomanije i financijske elite) propada i Urbanova predstava: osim natpisa »Religija je opijum za narod«, zapravo nema kritike ni religijskog ni bilo kakvog sustava upravljanja. Umjesto toga, Urbanova kičerska scenografija (krug iznad scene povremeno konotira Mjesec, Sunce ili Crnu rupu) susreće se s trešerskom kostimografijom Bojane Nikitović i Stefana Savkovića (mačak Behemot odjeven je u dugi kaput od crvenog skaja, stegnut u struku, s nacrtanim hitlerovskim brčićima) i s nizom kabaretski osmišljenih glumačkih uloga. Među njima se najviše izdvaja Pavle Jerinić kao Woland: pribrani, nesentimentalni egzekutor više pravde, točno onoliko dijaboličan koliko je to pogled preko granice ljudskog licemjerja. Jerinić prema svemu drži distancu »dobrog božjeg vojnika«, kako i nalaže moto romana, preuzet iz Goethea: »Dio sam one sile koja vječno želi zlo, a vječno stvara dobro.«

Visok, snažan, obrijane glave, u crnom: prava specijalna jedinica vojske tamnog spasa. Veoma je zanimljiva i izvedba Pilata glumice Vanje Ejdus: strahovito gnjevnog, jer ne upravlja Judejom kao njezin istinski zakonodavac, dakle ne može poštedjeti Isusov život, ma koliko to želio, ali pritom stamenog oko naklonosti po etičkoj srodnosti koju osjeća za Isusa. Pilatovu legendarnu glavobolju igra s prozirnom naglavnom maskom koja je pritišće. Žestoka u raznoraznim ogorčenostima je i Margarita glumice Nade Šargin, koja bi trebala s glumcem Aleksandrom Vučkovićem (Majstor) nositi romantičnu os drame. Ali tu vrstu energije ova gorka predstava zapravo ne postiže (Irena Popović kao kompozitorica skladala je niz banalnih, kvaziironičnih songova). Izvedba stalno kolabira u vjernost pripovijedanju i predlošku, umjesto da se kazalište stvarno dohvati pitanja što su to vražja posla danas i kako se promijenio svijet u vremenu velikog ruskog rata s Ukrajinom. Urban u programskoj knjižici bilježi: »Ako verujemo u ljubav, ipak prkosimo.« Ali ta se ljubav kao nosivi princip rizika ne vidi na pozornici. Umjesto nje, pratimo Wolandovu postrojbu koja u davnoj Moskvi ismijava njezino bezbožništvo. U međuvremenu, problem ruskog (a time i čitavog) svijeta postao je vjerski i politički fanatizam, o ratu da i ne započinjemo.

Don Žuanov prezir prema bogovima

U Zagrebu je pokrenuta manifestacija »Oblikovanje vremena: Kazalište Igora Vuka Torbice (1987. – 2020.)«, osmišljena u čast redatelja iza kojeg je u mnogim kazalištima južnoslavenskih zemalja ostalo sijaset važnih predstava. U Beogradu također već nekoliko godina postoje »Igorovi dani«, udomljeni u Srpskom narodnom pozorištu, na inicijativu glumca Milovana Filipovića. Zagrebački organizacijski tim moderira Katarina Pejović, a redove su zbili »Gavella«, ZeKaeM i Kerempuh, ugošćujući Vukove predstave ili o njima vodeći razgovore. Tako je ugošćen i »Don Žuan« (2013.) Narodnog pozorišta »Toša Jovanović« iz Zrenjanina, predstava sjajnog početka (crkveni zbor pjeva svetu pjesmu sve dok se ispod pjevačice, jedne časne sestre, ne izvuče Don Žuan s njezinim gaćicama u ustima), a zatim i vrlo duhovite metode prokazivanja koliko je ljudska kooperativnost ustvari opasna. Jer cilj svake interakcije koju provodi ovaj Don Žuan glumca Ivana Đorđevića je pokazati kako se lako manipulira drugim čovjekom. Dovoljno je malo laske. Malo mikrofona gurnutog pod nos. Malo pretvaranja kako vas stvarno zanima neka osoba. I zbilja, takva se vrsta pozornosti pokazuje neodoljivom, pravim humornim ljepilom za sve Don Žuanove žrtve.

Scena iz »Don Žuana« Igora Vuka Torbice / Foto J. NJEGOVIĆ DRNDAK

Ali rekla bih da su prave zvijezde uprizorenja Dejan Dedić kao Zganarel koji doslovno shvaća jezik (rukama »proširuje situaciju«) i Mirko Pantelić (gospodin Dimanš, Debeli Luka itd.), točnije likovi koji asistiraju obmanama ili u njih naglavačke padaju. Šteta što stominutna predstava ne završi pojavom dobrog čovjeka bez ikakve grabežljivosti u sebi (šok za naslovnog junaka!), odnosno šteta što ne kulminira pravom mjerom imuniteta na budalaštine.

Nepohlepnog, smirenog i prema donžuanskim strastima gotovo sućutno nastrojenog čovjeka opušteno i uvjerljivo igra Jovan Torački. Zadnjih pola sata predstave je razvučeno i repetitivno, dok je sam završetak (kako je adaptaciju Molièrea osmislila dramaturginja Tamara Bijelić) himna Don Žuanovoj neuhvatljivosti, novim bjegovima, beskrajnim mogućnostima da jedan »poliateist« (kako se predstavlja) umakne bilo kakvoj pravdi. To stalno ruganje bogovima u originalnom Molièreovu komadu ima protutežu u vatri koja zahvati i proguta velikog zavodnika, dok se kod Torbice mehanizam obmanjivanja jednostavno ne može zaustaviti. Nema kazne, nema posljedica, nema naličja emocionalnog nasilja.

Ljubavni pepeo

Obje predstave koje smo imali prilike pogledati govore jezikom satire o nekoj vrsti borbe s višim principima, naročito snažno osvjetljavajući varljivo svetu instancu ljubavi. Urbanovi »Majstor i Margarita« deklarativno vjeruju još samo u ljubavnu romansu (ali tek nakon što su ljubavnici – nakon duge razdvojenosti – popili otrov i mi ih zapravo više ne možemo pratiti), dok Torbičin »Don Žuan« upravo u ideologiji fatalnog zavođenja vidi najveću podvalu i farsu.

Gledati ih u istom tjednu tako je nehotice uspostavilo dijalog na temu slabe snage ljubavi, njezine instrumentaliziranosti, manipulativnosti, ritualnosti koja se ispraznila od povjerenja, nade, intimnosti. Igor Vuk Torbica i s vremenskim se odmakom od dvanaest godina pokazuje kao majstor točnih, nepotrošenih humornih minijatura, zvukovne hipnotičnosti po pitanju izbora glazbe te vrlo zrelog osjećaja za inovativno mišljenje scenskog prostora, što je možda jedna od najvažnijih odlika suvremene režije.

Torbičina se predstava također čini »mlađom« od Urbanove, iako je nešto starija. Baš zato valja pohvaliti zagrebačku inicijativu na ponovnom igranju ili gledanju snimki starijih predstava Igora Vuka Torbice: to je način da i generacije koje ga nisu imale prilike vidjeti u vrijeme dok je bio živ osjete intenzitet njegovih bitaka. Sigurna sam da bi takvi fokusi na opus bili korisni i živim redateljima. Recimo, bilo bi sjajno pogledati maraton Frljićevih predstava ili proći kroz recentnin opus Bobe Jelčića. Premalo razgovaramo o režiji, posebno u ključu analitičkih jezika mišljenja predstave izvan premijernih kritika. Javna teatrološka rasprava o režijskim strategijama, problemama i modelima mišljenja predstava bitno bi pridonijela čitavoj našoj sceni.