Godina je 1997. kada je Dino Dvornik objavio album »Enfant terrible« i na njemu pjesmu »Fjaka«. I bome, koliko Dino u »Fjaci« pjeva toliko se tu i repa. Repa Dino, repaju Bolesna braća, a onaj što se čuje na početku je Phat Phillie.

I nije njega angažirao Dino zato što je u to doba bio Phat Phillie najbolji naš reper, već ga je jamačno htio zato što je taj Phat Phillie u to doba bio, narodski rečeno, i kuhan i pečen i sav u hip-hopu. Uostalom, kako nećeš angažirati onog koji na Radiju 101 radi emisiju »Blackout« i promovira sve dobro što hip-hop donosi, bilo da je iz svijeta došlo, bilo da je domaće.

Gotovo 30 godina kasnije u Institutu Liszt Mađarskog kulturnog centra u Zagrebu, na Europskom trgu, isti taj Filip Ivelja znan kao Phat Phillie, isti taj DJ i hip-hop aktivist potpisuje izložbu »Memory Lane – 40 godina hip-hopa«, izložbu na kojoj je prvi put predstavio svoju kolekciju hip-hop memorabilija.

Njegova strast prema glazbi, a bome i strast prema kolekcionarstvu urodiše izložbom koja je, sve se čini, uvod u neki budući muzej u kojem će se pričati i učiti o jednom globalnom fenomenu koji je danas dio povijesti. Ili možda u povijesti i nije s obzirom na svu tu mladost koja se i za našeg posjeta muvala naokolo među svim tim plakatima, promo majicama, fotografijama, ulaznicama i akreditacijama za koncerte, novinskim člancima, starim kasetofonima…

Mali milijun je tu izložaka, taman da za početak pitamo: »Gdje ste vi to sve držali, Flipe!?«

– U 60 »kvadrata« stana i u jednom podrumu uz garažno mjesto – na to će Phillie.

MORE KUTIJA

Znao je, kaže, da ima puno toga, ali tek kada je počeo nositi stvari shvatio je da se tu radi o kutijama i kutijama.

Samo je postera zamotanih u tuljce bilo 300, od kojih je za potrebe izložbe uokvireno njih 60.

Zapravo, znao je Filip odavno da je sakupljač, onaj koji sve nosi sa sobom koliko god puta da se seli. Ima on i 10.000 ploča koje nije ni izložio, ali svejedno nije bio siguran koliko ta njegova kolekcija vrijedi, odnosno je li vrijedna izložbe. A onda je za korone gostovao u američkoj Instagram emisiji koja se zvala »Showoff Your Gems« i koja te mami da pokažeš što to imaš od hip-hop memorabilija.

– Javio sam im se, znao sam voditelja, ali nisam bio siguran imam li materijala. Jer, tu su u igri bili ozbiljni kolekcionari. Sat i pol bez prestanka izlagao sam svoj memorabilije, dok su se oni s druge strane »rušili u nesvijest«. Rekli su: »Pa Phillie, ti imaš hip-hop muzej na dohvat ruke.« Tu sam dobio potvrdu da mi kolekcija stvarno vrijedi – priča Filip.

Mi na izložbi, a evo nas u startu kako spominjemo muzej. Hoće li ga biti!?

– Pa, mora. Kad imaš sve ovo, onda mora biti muzej i mora biti kulturni centar. Mora biti edukacijski centar za klince, da dođu i nauče svoju povijest, da malo skrečaju, da nauče osnove crtanja, da im dođe reper od formata i pouči ih – priča Filip.

Odnosno, kako veli, plan je sljedećih par godina s izložbom putovati svijetom, pokazati se i napraviti dobar marketing, a onda sve to donijeti doma.

– I uključiti druge gradove jer nemam puno Rijeke, nemam puno Splita. A evo malo Rijeke tu – pokazuje Filip praktički tamo gdje su izlošci s kojima izložba i počinje.

Pokazuje podno stakla i na ulaznicu što je onomad vodila na koncert Ugly Leadersa u Quorumu. A onda i na onu što je 24. rujna 1993. vodila u Palach na Veliki rap party na kojem su svirali i pjevali Ugly Leaders, Beat Fleet uz ženski rap bend iz Rijeke zvan Sumo.

– Zamisli! Ovo je jako veliki raritet! – ističe Filip.

Tu je i štošta iz onog, kako kaže, ranog Zagreba, iz ‘86. i ‘87. godine pa sve do ‘92. Tu u su prvi grafiti zagrebački snimljeni prije nego su za Univerzijade prefarbani, tu su stare kazete, stare osobne iskaznice, prvi hip-hop press release što ga je 1989. sročila grupa The Silent Bomb za svoj demo. A evo i fotografije s jednog koncerta u SKUC-u i na njoj mladi Phillie kojem je ravno 14 godina! U toj vitrini njegova je posveta Zagrebu 80-ih uz nekoliko vrijednih detalja iz Rijeke. Vitrina do posvećena je onom zbog kojeg se Zagrebu, a onda i Hrvatskoj, hip-hop i dogodio.

– Započelo je sa Slavinom Balenom. On je na Omladinskom radiju, na Stojedinici krenuo s emisijom »Electro-Funk premijera« 31. srpnja 1984. To je prva rap emisija započeta u Zagrebu. Onda sam ga ulovio na radiju i počeo snimati kasete. Tu je i njegova originalna vizitka iz ‘84., kaseta koju sam kod njega snimio ‘89., njegova korespondencija rana s MTV-om, Balenov tekst za magazin Muzičke omladine – pokazuje Filip.

Foto: Davor Kovačević

OTAC I VIOLINA

O fenomenu hip-hopa, odnosno o breakdenceu s kojim je sve počelo, pisali su tada neki ozbiljni ljudi koji su kasnije napravili uspješne karijere. Na zidu tako uokviren i tekst koji potpisuje Vladimir Drobnjak, dugogodišnji naš diplomat.

– Došli su tad k nama breakdance filmovi, tri jaka u dvije godine, u ‘84. i ‘85. Distribuirani su po cijeloj zemlji i kao što su nakon filmova o Bruce Leeju svi moji prijatelji izvodili karate pokrete tako smo sada po izlasku iz kina svi brejkali – priča Filip.

Ali, vratimo se mi na čas činjenici da je na početku svega Filipu tek 14. A otac klasični glazbenik kojem sin evo uči svirati violinu. Što li je samo Filipa osvojilo toliko, koji dijelić hip-hopa!?

– Ulica, beat, grove… Volim taj ritam, tu ritam-mašinu, taj sound Bronxa. To što je iz ničega nastalo nešto, kao kad biljka izraste u pustinji, ili kapare iz kamena na Lastovu – slikovito će Filip.

Lastovo!? Nije tu spomen Lastova slučajan. Ivelje su, kaže Filip, s planine Hrgud iznad Stoca i na Lastovo su došli 1400 i neke godine. Toliko je stara loza Ivelja. Reklo bi se, eto hip-hopera s Lastova.

– Dobar naslov – smije se Filip.

Zapravo je Filip zgodan mišung, otac s Lastova, mama iz Jagodine. Otac postaje član Zagrebačkih solista 1979. godine, mama završava Filozofski fakultet u Beogradu i dolazi u Zagreb. Zvuči sve taman tako da je teško očekivati oduševljenje roditeljsko sinovljevim interesom za hip-hop. No…

– U kući se uvijek slušao rock and roll. U WC-u smo imali poster od Iana Andersona iz Jethro Tulla, gledali ga svaki dan. Svirali su u Zagrebu ‘74., mama je trudna bila na koncertu i ja sam praktički gledao Jethro Tull. Zato je to bilo tu – priča Filip.

Ne da su roditelji imali razumijevanja nego je Filip zamolio oca da mu kupi kazetofon i bome dobio ga je. Eno ga, visi poviše DJ pulta jedan od Filipu najdražih izložaka, kazetofon kupljen u komisionoj radnji kraj Trga žrtava fašizma. Zahvaljujući toj spravi nabasao je Filip na Balenovu emisiju i snimio ju je s radija. Taj tren mu se, kako kaže, promijenio cijeli svijet. No, kako je mladi Filip opčinjen hip-hopom tih 80-ih početkom 90-ih zaslužio vlastitu emisiju na Radiju 101!?

– Pa poslao sam Slavinu pismo 92. godine jer je rekao da mu se može javiti u emisiju svatko tko ima dobru kolekciju – jednostavno će Filip.

Foto: Davor Kovačević

MAJKA I KOLEKCIONARSTVO

Filip je dobru kolekciju imao i zahvaljujući ocu koji je sa Solistima putovao po svijetu pa mu naručenu glazbu donosio, i zahvaljujući činjenici da ih je 1991. godine, njih 30-ak, gimnazija odvela u New York da usavrše engleski jezik. Vratio se otamo s puno ploča i kazeta, javio se Balenu da bi 1992. u veljači i gostovao u eteru Stojedinice.

– Tamo sam upoznao Dj Frxa, tadašnjeg Balenovog asistenta i 1993. godine Frx i ja dobivamo emisiju Blackout na Radiju 1 koji je u to doba bio drugi program Radija 101 – priča Filip.

Ljubav prema glazbi smo riješili, ima tu, štono bi se laički reklo, i mrvu genetike, no otkud ta kolekcionarska strast!? Ima Filip i tu objašnjenje. Mama mu je, kaže, diplomirala etnologiju, ali je bila i diler antikvitetima.

– Ona se stvari rješavala, a ja to nisam mogao. Ja bih još nešto i kupio – veli Filip.

Pritom nam pokazuje crvenu Sugar Hill jaknu koja je također među izlošcima, onu što se nosila 1981. godine. Ta je jakna, tvrdi, jedan od najbitnijih detalja ove izložbe.

– Tihomir Pop Asanović, naš proslavljeni hemond orguljaš iz grupe Time i Septembar, 80-ih se družio s Mladenom Mlađom Mladenovićem, u Americi poznatim kao Milton Malden. On je osnivač prve američke izdavačke rap kuće Sugar Hill. Bio je potpredsjednik kompanije i ovo je njegova jakna koju mi je njegov nećak prodao prije nekoliko mjeseci – objašnjava Filip.

Taj spomen nas pak vodi do još jedne zanimljive činjenice o kojoj priča izložba, do toga da su i ploče Sugar Hilla brzo po objavi na američkom tržištu izdavane i kod nas.- Mi smo bili jedina zemlja tzv. istočnog bloka, iza željezne zavjese koja je izdavala američki hip-hop na domaćem vinilu i kazeti. Ni Bugarska, ni Mađarska, ni Poljska nisu to imale, nisu imale hip-hop. Očigledno je sistem bio malčice ležerniji – priča Filip.

Netko se mudro sjetio u onoj Jugoslaviji zajahati poslovno taj val hip-hopa i brakedancea, taman da smisla itekakvog ima vidjeti među svim tim YU kazetama i Filipov prvi walkman iz ‘85. godine. Ipak je onaj spomenuti prvi njegov kazetofon njemu možda i najdraži predmet s izložbe, ako to nije možda nagrada što ju je 2014. dobio za životno djelo od Hip Hop Unityja. Pokazuje nam Phat Phillie i okvir u kojem je fotografija pokojnog repera imena Big L. Ubijen je on u Harlemu 1999. godine, dvije godine nakon što ga je Filip uspio dovesti u Zagreb.

– Postali smo prijatelji, čuli se dva tjedna prije nego je preminuo. Postumno je prodao 500.000 primjeraka ove ploče, postao svojevrsni kult i onda mi je njegova kompanija ovo poslala. To moj neki Grammy – iskreno će Filip.

Foto: Davor Kovačević

McDONALD’S TRAP

Dojam je da je Filip svakog s ove hip-hop scene upoznao, do svakog došao, svakog priveo u Hrvatsku. »Komunikator sam bio dobar«, priznaje i sam. A zatim dodaje: »Engleski me spasio!«

– Imao sam šest, sedam godina i kat ispod našeg stana, u Budakovoj gdje sam rođen, profesoricu engleskog. Prezivala se Donat Čmelik, a mislim da se zvala Zlata. Mi smo bili na trećem, ona na drugom katu. Već je tad imala 80 i nešto godina.

I svaki dan, u šest popodne, morao sam ići k njoj i učiti engleski. Mrzio sam to jer sam se htio igrati na cesti. Toliko sam bio nervozan da sam čupkao trakicu koja je bila zalijepljena za antikni stolac. Ona je na to rekla: »Filipe, jednog dana ćeš se sjetiti stare bake i bit ćeš zahvalan da si učio engleski jer će ti to pomoći u životu.« I stvarno je bilo tako – priča Filip.

Zahvaljujući i tom znanju engleskog, zahvaljujući činjenici da priča jezik kao da je dio kakvog Bronxa doveo je Filip u Hrvatsku i organizirao nastup u Zagrebu za preko 120 važnih aktera hip-hop scene, jedno stotinjak ih je ugostio na Pagu, a još ih je stotinjak za koje je sredio gaže po Europi, od Skoplja do Reykjavika. I radi to on i dalje jer hip-hop scena je i dalje živa.

– A ja mislio umrla – iskreno će novinar.

– Pomalo umire ona originalna scena, tradicionalna, a ova nova je super živa. Ali ona je sada nešto drugo, nije rap neko je trap – na to će Filip.

Mišljenje je on da trap može biti rap u nekim elementima, ali kulturno ne.

– Hip-hop je stvoren iz ničega pa su nastali elementi plesa, crtanja grafita, DJ-inga, a ovo je nešto drugo. Rekao bih da je trap McDonald’s dobrog restorana – ilustrativno će Filip.

Foto: Davor Kovačević

PRIJEKO POTREBAN BUNT

I dok se čini da oni koji forsiraju trap i nemaju nekog jasnog svog društvenog stava ni o čemu, hip-hop je bio čisti bunt i svijetu potreban. Uostalom, podsjeća Filip, i nastao je kao bunt protiv disca da bi Afrika Bambaataa svojom inicijativom bande natjerao da se više ne ubijaju, već ogledaju plesom i stilom.

– Htjeli su napraviti zajednicu. Zato i jesu postulati hip-hopa »peace, love, unity and having fun«. Mir, ljubav, jedinstvo i zabava – ističe Filip.

Bunt. Tu negdje leži i razlog zbog kojeg Filip ne dvoji da živimo na prostoru koji je rođen za rap.

– Edo je rek’o: »Balkan je, ljudi, stvoren za rap!« Mi smo ovdje uvijek u problemima, a ta problematika stvara kreativu i tjera umjetnika da piše. Da piše ozbiljne stvari. Saša Antić, Edo… – nabraja Filip.

Teško je ne zamijetiti strast kojom Filip o hip-hopu govori. On će pak reći da je te strasti u svemu što radi.

– Kuham, volim glazbu, volim ljude, društvo, kafanu, volim Skoplje… – nabraja.

– Skoplje!? – mrvu smo u čudu.

– Skoplje. Za svoju lovu putujem istočno, a za biznis idem zapadno. Ne želim svoje novce trošiti na zapadu jer je preskupo i nije vrijedno. Na istok idem trošiti novce jer je tu gostoprimstvo, kultura, hrana – objašnjava Filip.

Lastovo mu to, slažemo se, dođe poput kakvog sanatorija. Lastovo, Zadar i Jagodina su za smiraj. I kuhinja je za smiraj i to ona mediteranska. Uostalom dovoljno je čuti Filipa kako tvrdi da na tjednoj bazi potroši litru ulja lastovskog maslinovog.

Nego, hip-hop. Reći će Filip da je tu kulturu prihvatio kao da je naša, njegova, tek je malo prilagodivši terenu. I zato izložba, a zato će biti i muzej da se vidi da se tu radi o cijeloj jednoj kulturi. A ono Filovo repanje u pjesmi »Fjaka«…

– Jako sam ponosan na taj moment. Dino nas je pozvao u studio, mi mladi te ‘96., ‘97. i ja pjevam. Što da kažem, sve smo prošli, sve sam prošao, k’o Forrest Gump bio u svakoj situaciji – veli Filip.

– E ovo je dobar naslov – velimo mi.

– Forrest Gump hip-hopa!? I jesam – slaže se Phat Phillie.