Susret američkog predsjednika Donalda Trumpa s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim u Washingotnu nikako se ne može nazvati razgovorom dvojice kolega, a iako je bio sastanak »na vrhu« teško da ga se može svrstati i u uobičajene diplomatske protokole. Naravno, ne zbog činjenice što Zelenski nije bio u odijelu i kravati, što mu je američka administracija jako zamjerila, nego iz razloga što se razgovor dvojice predsjednika nije vodio kao razgovor ravnopravnih kolega.

Mučno je bilo gledati scenu u kojoj američki predsjednik bahato pokazuje da je on i nitko drugi šef i da se zbog toga može ponašati kako mu drago, vrijeđajući i ponižavajući drugog predsjednika kojemu Trump i njegovi savjetnici nisu dali ni dovoljno vremena da se opravda od optužbi, neverbalno mu poručivši da ga američka administracija uopće ne smatra Trumpovim kolegom. Jer Trumpu kolega može biti samo predsjednik druge svjetske velesile ili neke od zemalja koje imaju atomsko oružje, poput Sjeverne Koreje. Prema svim ostalima »manje bitnim« državnicima Trump će pokazivati prezir i nepoštovanje kao prema Zelenskome u petak ili kao prema crnogorskom premijeru Dušku Markoviću u svibnju 2017. kojeg je doslovce fizički odgurnuo tijekom summita u Bruxellesu (kako bi došao u prvi red za fotografiranje) kao nebitnog predsjednika male zemlje s kojim američki predsjednik nema što razgovarati, iako je Crna Gora tada već bila u NATO-u, vojnom savezu kojeg Trump inače ne može smisliti. Možda svjetski čelnici ovakve razgovore zaista i vode, ali iza čvrsto zatvorenih vrata, a ne pred televizijskim kamerama. Samo zamislimo kako bismo se mi Hrvati osjećali da je netko na takav način vrijeđao predsjednika Tuđmana u jesen 1991., u jeku velikosrpske agresije, kada smo se borili za međunarodno priznanje.

Susret u Bijeloj kući, koji je bio na razini uvrede, najbolje je opisao njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier kazavši da »diplomacija propada kad se pregovarački partneri ponižavaju pred očima svijeta«. Kad smo već kod Njemačke, Tuđmana i uvrede spomenimo i susret kancelara Helmuta Kohla i Franje Tuđmana u srpnju 1991. koji je, prema kasnijim izjavama njemačkih diplomata, bio protokol »samo malo iznad razine uvrede« jer Hrvatska tada još nije bila priznata, a Tuđmana je Kohl primio u knjižnici, bez državnih počasti i crvenog tepiha. Ali mu nije palo na pamet odnositi se prema predsjedniku male zemlje »s visoka«, što u konačnici spada u manire lijepog ponašanja, a tek onda državnog protokola.

Cjelokupno uređenje međunarodne zajednice i međunarodnih političkih odnosa od završetka Drugog svjetskog rata temelji se na ravnopravnosti i međusobnom uvažavanju država te nepovredivosti državnih granica, odnosno na odbacivanju imperijalizma koji Sjedinjene Države, izgleda, žele ponovo vratiti u međunarodnu političku praksu i to dernjavom i prijetnjama. Kada je Hitler, primjerice, prijetio čehoslovačkom premijeru Hahi da mu preda Sudetsku oblast, toliko se izderavao na njega da je Haha od straha doslovce pao u nesvijest. Trump je inače najavio novo uređenje svijeta koje će se, izgleda, temeljiti na dernjavi prema onima koji ne dijele njegove svjetonazore i, još gore, na promjeni državnih granica. Povjesničari stoga s pravom kažu da svijet danas izgleda kao Europa 1939. godine.

Trump je očekivano pobrao simpatije tradicionalnih birača kada je rekao da će stati na kraj rodnoj ideologiji koju je nazvao »rodnim ludilom«, zasnivajući svoje stavove na ponekad zamornom nabrajanju woke-rodova kao binarnih, parnih, neparnih ili kako već nazivaju gomilu kreiranih rodova, nasuprot jednostavnijem muškom i ženskom svijetu. Trump je također pridobio simpatije svjetske javnosti najavljujući završetak rata u Ukrajini, a kada je odlazio iz Bijele kuće na kraju prvog mandata poručio je da nije započeo nijedan rat. Samo da na kraju drugog mandata ne poruči da je uspio promijeniti granice nekih država. I srušio cjelokupni mirnodopski sustav na kojemu već 70 godina počiva poslijeratni svijet.