Prije gotovo godinu dana Riječki ženski operni zbor održao je koncert u Svečanoj dvorani Zajednice Talijana Circolo u Rijeci. Koncert je bio posvećen rođendanu velikog talijanskog skladatelja Rossinija, ali su se na programu našle skladbe brojnih drugih skladatelja.

Bio je to u velikom dijelu uspješan koncert o kojem smo detaljno pisali, posebno pohvalivši činjenicu da se ovakav, primarno operni ansambl, odvažio koncertirati u jednom salonskom ambijentu, blizu publici i još s repertoarom koji nije iz svijeta opere.

Nije, naime, lako održavati vokalni aparat na način da se iz opernih djela »uskače« u neke druge zborske glazbene vrste i stilove, a pogotovo ako znamo da se Riječki ženski operni zbor sastoji zapravo od manjeg broja članica. Prošle godine bilo ih je na sceni 17.

Prošlogodišnja repriza

Godinu dana kasnije ponovo smo pozvani na sličan koncert u istom prostoru pa smo očekivali da ćemo svjedočiti nekom napretku u bilo kojem smislu. Ovoga puta na scenu je stupilo 16 članica koje su, valja to iskreno reći, u velikom dijelu izvele identičan program onome koji je izveden i prošle godine.

Debussyjev »Nuit d’etoiles«, Delibesov »Zbor promrzlih«, ulomak »Au secours« iz Bizetove opere »Carmen«, »Tripping hither« iz Sullivanove »Iolanthe«, »Madrigal« iz Puccinijeve »Manon Lescaut«, »Zbor Ciganki« iz Verdijeve »Traviate«, ulomak »Che rechi tu?« iz Bellinijeve »Il pirata« te »Saria possibile« iz Donizettijevog »Ljubavnog napitka« doslovno su ponovljene skladbe s prošlogodišnjeg koncerta.

Razlika je jedino u tome što su solisti i solistice, umjesto prijašnjih članica zbora, bile sopranistica Anamarija Knego i mezzosopranistica Stefany Findrik, a za potrebe muških solističkih dionica izvođačima se pridružio član zbora Dario Dugandžić.

Također, ovoga puta je koncert imao naziv »Zvjezdana noć«, dok su kao dirigent i korepetitorica nastupili Matteo Salvemini i Nataliya Marycheva.

Ženski zbor u ovogodišnji program uveo je samo tri nove skladbe, i to Rutterovu »Za ljepotu zemlje«, »Salve Regina« Miklosa Kocsara te »In Memoriam« Bruna Coulaisa. U svim trima skladbama zbor je pokazao profesionalnu razinu naučenosti i pripremljenosti programa, što se posebno moglo očitovati u intonativno zahtjevnom Kocsaru i na sve načine zahtjevnom Coulaisu.

Ukupan zvučni dojam bio je pozitivan, velike snage i dobrog suzvučja u zajedničkim nastupima. Dinamičke oscilacije mogle bi biti više izražene, posebno nagle promjene dinamike, a kod izgovora teksta ne bi odmogla malo veća jasnoća.

Dionici soprana preporučilo bi se obratiti pozornost na mjestimično nisku intonaciju u visinama, posebno kod držanih tonova, dok bi dionica alta trebala poraditi na ujednačavanju glasovnih boja (1. alt) i boljeg fokusa tona (2. alt).

Solisti

Da bi ovaj koncert ipak zaslužio obilježje inovativnosti, u smislu da se ne radi o prošlogodišnjoj reprizi, pobrinuli su se solisti unijevši svoje točke. Tako je Dario Dugandžić vrlo mudro odabrao »The infinite shining heavens« Ralpha Vaughana Williamsa u kojoj je u prvi plan donio glasovne kvalitete poput fraze i mirnoće tona, a pomalo zamaskirao nešto o mukle glasovne boje.

Prostor dvorane svakako je svim izvođačima išao u korist pa su se glasovi činili mnogo snažnijima od onih trenutaka kada ih čujemo na opernoj pozornici u kazalištu. Stefany Findrik i Anamarija Knego posegnule su za izborom djela hrvatskih skladatelja, što je za svaku pohvalu, pa smo tako mogli čuti »San o sreći« Dore Pejačević i »Dvije ptice« Vatroslava Lisinskog.

Svi solisti još su izveli i tercet »Soave sia il vento« iz Mozartove opere »Cosi fan tutte« čime je i nabrojan cijeli koncertni program koji je trajao oko sat vremena.

Kao poseban scenski dodatak izvođači su ponudili naizmjenične nastupe zbora i solista, ali uz ulaze i izlaze zbora što je imalo nekog opravdanja, ali se s vremenom doživljaj izgubio pa je publika sve manje i manje pljeskala tim scenskim intervencijama.

Nešto od scenske igre moglo se vidjeti u interakciji članica zbora međusobno i/ili solista, posebno u opernim ulomcima, ali su im u tome suviše odmagali fascikli i note koje su držali.

Malo publike

Ono što možda i najviše valja zabrinuti sve nas je činjenica da je u dvorani bilo relativno malo publike. Ako izuzmemo članove obitelji izvođača, teško da je bilo više od nekoliko desetaka osoba koje su došle na koncert.

Prateći raspored izvedbi kazališta u veljači, ožujku i travnju, vidljivo je da je broj koncerata i glazbenih predstava prilično oskudan, što bi trebalo rezultirali povećanim interesom za ove preostale izvedbe.

Zašto to nije tako, ostaje za vidjeti u budućnosti. Ovaj koncert zborske glazbe bio je u konačnici dobar, čak i zabavan, uz činjenicu da nije izazvao neko veće oduševljenje i interes, možda i zato što je u većem dijelu već bio viđen.