Rusija se našla u centru zbivanja hrvatske politike i ekonomije. Kriza Agrokora usko je povezana s ruskim Sberbankom, posljednjih godina velikim financijerom tog koncerna. Moguće rasplete krize Agrokora i ruski utjecaj na taj rasplet mnogi tumače i kao povećanje ruskog utjecaja u regiji, pa i dio mnogo širih geopolitičkih kombinacija. O tome smo razgovorali s Božom Kovačevićem, bivšim hrvatskim veleposlanikom u Rusiji, a danas predavačem na Visokoj školi međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld.

Dojam je da se uloga ruskih banaka u slučaju Agrokora uvelike tumači kroz političku optiku kao pokušaj širenja ruskog ekonomskog, a potom i političkog utjecaja na Hrvatsku, pa i druge države regije u kojima Agrokor posluje.

– U suvremenom globaliziranom svijetu teško je odvojiti ekonomski od političkog interesa. Postoji cijela disciplina koja se zove međunarodna politička ekonomija i u okviru koje je jasno da nema ekonomskih interesa koji na neki način nisu i politički, a jasno je i da se mnogi politički interesi ostvaruju ekonomskom suradnjom. To je generalno pravilo koje vrijedi za sve banke, pa tako i za ruske. Sberbank kao najveći kreditor ima ponajprije ekonomske interese i njegove poteze treba prije svega gledati kao korake prema osiguravanju naplate novca koji su plasirali.

Isti interesi

Dakle, riječ je o zaštiti ulaganja.

– Točno, ali isto tako interesi Sberbanka su se poklopili s interesima i strategijom Agrokora. Sberbank se želi učvrstiti na tržištu jugoistočne Europe, a ugovor o kreditu od 600 milijuna eura iz lipnja 2014. godine je, između ostalog, podrazumijevao ne samo financiranje, nego i suradnju Agrokora sa Sberbankom putem potrošačkih kartica čije je funkcioniranje osiguravao Agrokor. Tu su se njihovi interesi poklopili. Ako gledamo interese ruske države, jasno je da i ona ima interes obnoviti svoj utjecaj u jugoistočnoj Europi. To im je tim lakše jer su Europa i SAD posljednjih godina zanemarili taj dio Europe.

Neki kažu da su se interesi o kojima ste govorili poklopili zato što su se interesi Agrokora i zapadnih banaka koje su prije toga pratili širenje Todorićeve tvrtke na neki način rasklopili, pa je Sberbank ušao u tu prazninu.

– Jasno je da Sberbank radi ono što europske banke u ovom trenutku nisu spremne činiti. Jedno od pitanja koje ruski veleposlanik Azimov neprekidno ponavlja je »kako to da samo Sberbank pomaže Hrvatskoj, a ne i zapadne banke«. Odgovor je jasan: dosadašnji kreditori čini se više ne vjeruju da su njihova ulaganja osigurana, odnosno da mogu naplatiti svoja potraživanja. Sljedeće je pitanje kako to da Sberbank očekuje da će ta svoja potraživanja naplatiti? Vrlo je vjerojatno da Sberbank odnos prema Agrokoru ne artikulira samo temeljem očekivane realizacije tog kreditnog aranžmana, nego ima i druge interese. To je djelomično potvrđeno i sadržajem ugovora iz 2014. godine.

Hrvatska je politika u prevelikoj mjeri dopustila da njezin odnos prema Rusiji bude uvjetovan samo imperativima koje su postavljali NATO i EU – Božo Kovačević

Dojam je da prema tom širenju utjecaja u Hrvatskoj postoji skepsa, bojazan, čak neka vrsta averzije prema tom kapitalu i to baš zato što je riječ o ruskom kapitalu ruske banke koja je u vlasništvu ruske države.

– To je točno, stvorena je takva psihoza. Ne treba zanemariti činjenicu da su mnoga dosadašnja prijateljska preuzimanja naših i bankarskih i gospodarskih kapaciteta imala vrlo negativne posljedice za nas. Podsjetit ću na kupnju Hrvatskog telekoma. Kao jedan od uvjeta za podnošenja kandidature za članstvo u EU, Hrvatska je morala ispuniti zahtjev za privatizacijom velikih državnih kompanija. Privatizacija HT-a je obavljena tako da ju je kupio Deutsche Telekom koji je državna kompanija. Pri tome su u potpunosti zanemarena ulaganja stotina tisuća naših građana koji su, da bi dobili telefonske priključke, morali uplaćivati po nekoliko tisuća njemačkih maraka i u ugovorima s PTT-om je pisalo da su to njihova ulaganja. Hrvatska država i kupac HT-a su u potpunostii zanemarili interese hrvatskih građana i to je bilo »prijateljsko preuzimanje«.

Uzmimo, na primjer, misije njemačkog ministra vanjskih poslova Klausa Kinkela koji je na neki način daljnju podršku uvjetovao kupnjom airbusa za Croatia Airlines. Zašto bi se predstavnici ruskog biznisa i politike ponašali drugačije nego što su se ponašali predstavnici zapadnog biznisa. Relevantno je postaviti i pitanje kako se Hrvatska dovela u situaciju da bude ovisna o Rusiji, a da pri tom posljednjih deset godina radi na pogoršanju odnosa s Rusijom.

Politička korektnost

Vratimo se na pitanje zazora prema ruskom kapitalu i svime što je povezano s predsjednikom Vladimirom Putinom. Ima li to povijesne korijene, je li to refleks zbivanja u posljednjih nekoliko godina i zahlađenja donosa između EU-a i Rusije, pa i SAD-a i Rusije, ili je u pozadini nešto treće, možda strah od toga što će nama u Hrvatskoj neki faktori sa Zapada reći zato što blisko surađujemo, u ovom slučaju s Rusima.

– To je smjesa različitih motiva. Mnogi kod nas predodžbu o Rusiji temelje na iskustvima s bivšim Sovjetskom Savezom. Nakon što je Putin 2000. postao predsjednik Rusije, vlast je odlučila voditi samostalnu vanjsku i gospodarsku politiku i odlučila se suprotstaviti pokušaju izgradnje unipolarnog svijeta u kojemu su Sjedinjene Države hegemon. Ruska vanjska politika došla je u koliziju s politikom SAD-a i politikom euroatlantskih saveza kojima je Hrvatska težila i kojih je postala članica. Hrvatska je politika, na žalost, u prevelikoj mjeri dopustila da njezin odnos prema Rusiji bude uvjetovan samo imperativima koje su postavljali NATO i EU, a pri tome su zanemareni hrvatski interesi koji su se mogli realizirati neovisno o tom članstvu u EU-u i NATO-u.

Na koje interese mislite?

– Ponajprije na ekonomske. Postoji i neka vrsta političke korektnosti koju treba iskazati prema onima koji su vam pomogli kad vam je bilo teško. Što se tiče ekonomskih interesa ni sadašnje sankcije, a tih prepreka prije uvođenja sankcija nije bilo, nisu prepreka da naša građevinska operativa razvija posao u Rusiji, da naše farmaceutske kompanije razviju biznis u Rusiji kad su ih već predstavnici ruske vlasti otvoreno pozivale da to učine, svjedok sam toga.

Ruska strana pokušava nagovoriti Končar da se javi na natječaj za izgradnju tramvaja u Moskvi. Končar to uvjetuje time da ne bude raspisan javni natječaj i istovremeno tvrde da nemaju kapaciteta da bi mogli preuzeti taj posao. I to je aktualno. S takvim odnosom naših poslovnih subjekata prema biznisu općenito i našom suzdržanošću prema suradnji s Rusijom jasno je da to ne može završiti dobro.

Ne treba zaboraviti da se u vrijeme kada je Vijeće sigurnosti nametnulo moratorij na uvoz oružja Hrvatska ipak opskrbila oružjem i dio tog oružja je bilo bivše sovjetsko oružje iz Istočne Njemačke. To se događalo uz znanje ruskih vlasti, i uz prešutno odobravanje Njemačke, Austrije i Mađarske koje su omogućile da to oružje dođe do Hrvatske. Zahvaljujući i tom oružju obrana je bila uspješna. Predstavnici hrvatske vlasti ponekad se ponašaju kao da se to nije dogodilo. Za vrijeme rata svi naručitelji su otkazali narudžbe u hrvatskim brodogradilištima, jedino su Rusi potpisivali nove. I u tom pogledu su nam pomogli.

Moram reći i to da je prvi ruski ambasador Leonid Keresteđijanc zajedno s američkim ambasadorom Galbraithom napravio onaj plan Z4. Prema dogovoru, taj je plan trebao predati Mili Martiću koji je dokument odbio primiti u ruke. Ruski ambasador je mogao nazvati svoje ministarstvo vanjskih poslova da napravi pritisak na Slobodana Miloševića i vlasti takozvane Krajine, da barem prime taj memorandum. Nije to napravio, zaključio je da su to nevjerodostojni partneri i utjecao je na rusku vlast da uspostavi korektan odnos prema Hrvatskoj. Dosta je toga u recentnoj povijesti što pokazuje da Rusija nije bila nesklona Hrvatskoj, a naše se vlasti ponašaju kao da je Rusija a priori nesklona Hrvatskoj.

Odora umjesto riječi

Prvi zamjenik direktora Sberbanka Maksim Poletajev dao je izjavu na temelju koje se može zaključiti da se banka prema Agrokoru odnosi kao gazda. Poletajev kaže »vjerojatno će imati smisla da prodamo neke dijelove tvrtke koji nisu bitni za temeljno poslovanje, kao i da potražimo investitora s ogromnim iskustvom u toj industriji«. Mnogo se scenarija spominje, čini se da su odlučili što će napraviti i kakav će stav zauzeti.

– Mogu suditi samo na temelju onoga što je javno dostupno. Sberbank se kao najveći pojedinačni vjerovnik ponaša onako kako se ponašaju sve financijske institucije kada kompanija koju financiraju dođe u nepriliku – žele se pobrinuti za naplatu svojih potraživanja. U okolnostima u kojima je Agrokor jasno je da banke koje ga financiraju imaju pravo prvenstva. Sberbank se ne ponaša drugačije nego što bi se ponašala bilo koja druga banka.

Ono što jest drugačije je to da je ruski ambasador učinio javnim ono što je obično predmet diskretnih pregovora o rezultatu kojih se javnost upoznaje nakon što se sve dogovori. Vijest da je Agrokor u neprilikama objavljena je prije nego što su pregovori vjerovnika započeli.

Veleposlanik Azimov je imao dosta neobičan istup i izjavio je da Sberbank više neće davati kredite Agrokoru. Neobično je da veleposlanik govori kome banka hoće ili neće davati kredite, a i Sberbank je u međuvremenu odobrio nove kredite Agrokoru. Njegov je istup bio doista neobičan, ne samo vizualno.

– Odora u kojoj je bio nije vojna, nego ruska diplomatska, a tada je bio i dan ruske diplomacije. Taj istup je pokazao i da je ruska država zainteresirana za rješavanje problema Agrokora. Ako pitate veleposlanika Azimova o čemu je riječ, on govori »mi samo želimo pomoći Hrvatskoj«. Da su odnosi do sada bili korektniji nego što su bili, vjerojatno bi Hrvatska tu pomoć mogla primiti otvorena srca. S obzirom na niz nekorektnosti ponajprije s naše strane, kad se govori da Rusija pruža pomoć, logično je pitati čime je ona sve uvjetovana.

Što bi eventualno preuzimanje Agrokora od Sberbanka, ali i drugih koji imaju potraživanja prema koncernu, značilo za Agrokor, a što za hrvatsku ekonomiju?

– Još ne znamo kakav će biti rasplet. Ako se dogodi promjena uprave i vlasničke strukture i ako su vlasnici iz tog biznisa, logično je pretpostaviti da bi im bilo u interesu da se Agrokor i dalje razvija. Za zaposlenike, ili barem velik dio njih, ne bi se promijenilo ništa, osim što bi funkcionirali u stabilnijem okruženju. Ne bi se morali bojati stečaja. Ako bi novi vlasnik imao financijsku potporu, ali ne pod kolonijalnim uvjetima pod kojima se Agrokor zaduživao u inozemstvu, nego po europskim uvjetima, ta bi kompanija postala konkurentna.

Jedan od poticaja za uzbunu koju su Sberbank i veleposlanik Azimov napravili je činjenica da Agrokor nije uredno izvršavao obveze prema dobavljačima što znači da bi eventualna nova uprava i vlasnici vjerojatno izvršavali te obveze.

DružbAdria i Južni tok

Raspravlja se o novim kreditima Agrokoru baš za podmirenje dugova prema dobavljačima.

– Agrokor bez dobavljača nema smisla. Govori se o uključivanju države u rješavanje problema Agrokora, što je razumljivo s obzirom na moguće katastrofalne ekonomske, socijalne i političke posljedice eventualnog stečaja Agrokora. Treba govoriti i o odgovornosti države za stanje, ne samo Agrokora, nego gospodarstva do kojega je došlo zato što država konstantno tolerira nepoštovanje zakona koji određuju rokove plaćanja. Umjesto da primora dužnika da plate nakon isteka zakonskih rokova, mali dobavljači koji su u usporedbi s velikom kompanijom potpuno nemoćni, ostaju na milost i nemilost tako velikih igrača koji vjerojatno i zbog toga steknu predodžbu da su nedodirljivi. Pokazuje se da ta predodžba nije točna.

Spomenuli ste da je Hrvatska višekratno radila na pogoršanju odnosa s Rusijom. U posljednjih desetak godina bilo je nekoliko pokušaja koje je inicirala Hrvatska, za poboljšanje tih odnosa. U ljeto 2007. Putin je bio u Zagrebu na energetskom samitu zemalja jugoistočne Europe i tada se Stipe Mesić s njime posebno sastao na večeri. Premijerka Jadranka Kosor je putovala službeno u Moskvu u vrijeme kada je Putin bio premijer i tada se govorilo o poboljšanju, posebice ekonomskih odnosa. Nakon toga je snažna poslovna delegacija iz Hrvatske putovala u Moskvu na gospodarski forum. S jedne strane govorite o pogoršanjima ili diplomatskim bezobrazlucima Hrvatske, ali svakih nekoliko godina Hrvatska inicira poboljšanje.

– Točno. Na energetski samit 2007. Putin je došao očekujući da je možda još moguće da se promijeni odluka hrvatske Vlade o nerealizaciji projekta DružbAdria i očekujući pristupanje Hrvatske Južnom toku. Na tom je samitu od premijera Ive Sanadera dobio odgovor da Hrvatska u tome neće sudjelovati. Posjet premijerke Kosor također se ticao Južnog toka i na sastanku u Moskvi je obećala da će mu se Hrvatska pridružiti, da bi nedugo zatim promijenila mišljenje bez javno danih obrazloženja. Taj je projekt propao zbog sankcija, ali govorimo o vremenu prije uvođenja sankcija.

Sudjelovanje Putina na energetskom samitu u Zagrebu prethodila je još jedna epizoda s DružbAdriom. Godine 2004. premijer Sanader je predstavniku ruske vlade, današnjem ministru obrane Sergeju Šojguu, obećao da će Hrvatska realizirati taj projekt. Nekoliko mjeseci nakon toga u okviru predsjedničke izborne kampanje HDZ-a jedina točka te kampanje bilo je odustajanje od tog projekta. Niz je takvih primjera i to je prilično neugodna povijest nekorektnog postupanja hrvatskih vlasti prema Rusiji. Logično je da Rusija nema više razloga za neke pozitivne sentimente, što ne znači da odnose nije moguće popraviti.

Nezrela Hrvatska

Jedan od prvih koraka koji bi se trebao dogoditi u tom popravljanju odnosa je slanje Tončija Staničića za novog veleposlanika u Moskvu. Može li slanje jednog čovjeka, bez obzira koliko je diplomatski iskusan, biti taj prvi korak?

– Mislim da je odabir dobar. Riječ je o vrlo iskusnom i cijenjenom diplomatu. Problem nepostojanja veleposlanika u jednoj državi, posebno tako važnoj kao što je stalna članica Vijeća sigurnosti, je taj što se može interpretirati kao potcjenjivanje države domaćina. To se može tumačiti kao izraz nekog nezadovoljstva hrvatske strane ruskom.

Pretpostavljam da je ruskom ministarstvu vanjskih poslova jasno o kakvom je slijedu i spletu događaja i okolnosti riječ, od trenutka kada je veleposlanik Pokaz 2015. godine iznenadno najavio da će prekinuti mandat.

– Nedvojbeno je da ruska strana sve to zna i razumije. Isto kao što može znati i razumjeti da naša diplomacija ne funkcionira kako treba. Hrvatska se pokazala nezrelom ne samo u odnosima s Rusijom, nego i sa SAD-om. Ako jedna zemlja povuče ambasadora na konzultacije, to znači da je došlo do ozbiljnog problema između te države i zemlje primateljice.

Ali tih problema u slučaju povlačenja veleposlanika Joška Para iz Washingtona nije bilo.

– Nije, ali u diplomaciji povlačenje ambasadora na konzultacije znači iskazivanje nezadovoljstva politikom te zemlje. To je bilo potpuno neprofesionalno. Sasvim je nezamislivo da predsjednica države optužuje ambasadore da rade protiv interesa države. Ako je tako, onda je njezina odgovornost da svaki takav ambasador bude smjesta povučen. Sve su to pokazatelji da onaj dio vlasti koji je odgovoran za diplomatski sustav ne funkcionira kako treba. Pretpostavljam da to razumiju svi koji prate zbivanja u Hrvatskoj, pa tako i Rusi.

Mislite li da predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović, bez obzira na sve svoje vanjskopolitičko i diplomatsko iskustvo, nije baš najvičnija diplomatskim manirima?

– Ona se ponaša kao da tog iskustva uopće nema. Ono što je objavljeno o njezinom posjetu SAD-u, pokazuje da se sastala s ljudima s kojima se u normalnim okolnostima sastaju savjetnici u ambasadi. Unatoč teorijskoj mogućnosti da postoje rezultati tog posjeta, koji su za sada nevidljvi, to pokazuje da predsjednica zapravo ne razumije ni svoj položaj, niti zadaće diplomacije.

Prisutnost u regiji

Rusija očito snaži svoju prisutnost u regiji, što je najizraženije u odnosima sa Srbijom. Susreti Vučića s Putinom su veoma frekventni, Rusija Srbiji donira MiG-ove 29, tridesetak tenkova. To snaženje Rusije u regiji mnoge zabrinjava i zbog ove poluhladnoratovske konstelacije, ali ta druga strana tome kao da ničime ne parira.

– Do širenja ruskog utjecaja u jugoistočnoj Europi došlo je ponajprije zato što su SAD i EU zanemarili taj prostor. Da su euroatlantske snage bile aktivnije, vjerojatno bi motivi pojedinih struktura vlasti u Srbiji, u Republici Srpskoj da se oslone na Rusiji bili znatno manji. Rusija koristi svaku priliku da oteža provedbu i europske i američke politike gdje god to može. To je uzvrat za uvođenje sankcija zbog ruskog angažmana u Ukrajini. Jedna od važnih odrednica ruske vanjskopolitičke strategije je pokazati da je Rusija globalni faktor i to su pokazali u Siriji. Jugoistočna Europa je s njihovog motrišta prilično povoljan poligon za odmjeravanje snaga i s EU-om i sa SAD-om.

To je posljedica nestabilnosti samog područja?

– Apsolutno. Da se europske banke prema gospodarskim subjektima u regiji, kao i u Hrvatskoj, ne ponašaju kolonijalno i ne određuju kamate od 10 nego od jedan posto, kako financiraju svoje kompanije, onda nikakvih motiva ne bi bilo za povezivanje s Rusijom. Neriješeni politički problemi pogoduju isticanju ruske važnosti u sustavu UN-a. Oni se protive promjeni Daytona i time podržavaju Dodika, a kronično bolna pitanja srpske politike omogućuju im da vrlo efikasno manipuliraju njihovim političarima.

Mislite na Kosovo?

– Moja je procjena da bi Rusija bila spremna priznati Kosovo pod uvjetom da Zapad prizna aneksiju Krima.

Koji je doseg te ruske politike u regiji? Snažno su prisutni u Srbiji, dijelu Bosne i Hercegovine, imaju vrlo solidne odnose sa Slovenijom. U odnosima s Crnom Gorom dogodilo se veliko zahlađenje, i zbog ulaska Crne Gore u NATO, što sada koči SAD, a spominje se i da je Rusija u pozadini, stvarnog ili navodnog, pokušaja državnog udara u vrijeme crnogorskih parlamentarnih izbora.

– Čini mi se razumljivim da Rusija smatra ugrožavanjem svojih nacionalnih interesa svaki pokušaj širenja NATO-a na istok, prema Ukrajini, Gruziji i tako dalje. Ne mislim da bi Rusija svoj pokušaj da spriječi ulazak Crne Gore u NATO mogla opravdati nacionalnim interesima. Radi se o onome što je i iz naše povijesti poznato kao »moneta za potkusurivanje«. Pokušali su izazvati nerede u Crnoj Gori ne bi li pokazali koliko su moćni, što im nije uspjelo. Govorim na temelju onoga što znam iz medija, nemam nikakvih insajderskih informacija. To je bila pogreška ruske politike.

Možemo to gledati i drugačije. Zapad je inscenirao državni udar u Ukrajini početkom 2014. godine, primoravši Rusiju na poteze koji su je izložili međunarodnoj osudi jer je Rusija prekršila odredbe međunarodnog prava. Vjerojatno je Rusija pokušala učiniti nešto slično ne bi li postigla neku ravnotežu.

Kineski vazal

Kako prognozirate budućnost hrvatsko-ruskih odnosa? Hoće li oni uvelike biti određeni politikom EU-a koja je snažno obilježena sankcijama, ili će se odvijati i na neki drugi način?

– U stanju smo poprilične neizvjesnosti u pogledu buduće arhitekture međunarodnih odnosa. Mnoga su pitanja otvorena, a povezana su s budućom sudbinom globalnih odnosa. Hrvatska prvo treba jasno definirati svoje nacionalne interese i načine njihova ostvarivanja, tako da ne budu ugrožena pravila saveza u kojima je Hrvatska. Interes Rusije je poboljšanje odnosa s EU-om. Od tih sankcija koje je EU uveo pod pritiskom SAD-a, štetu ima ponajprije EU, pa zatim Rusija, a SAD ima samo korist. U prvim mjesecima nakon uvođenja sankcija gospodarska razmjena između EU-a i Rusije je pala, a između SAD-a i Rusije se povećala.

Racionalna politika i EU-a i Rusije trebala bi voditi prema normalizaciji tih odnosa. Dugoročni je interes da Rusija bude u većoj mjeri saveznik Zapada, a ne kineski vazal.

Mislite da postoji mogućnost da bude kineski vazal?

– Kina ima državnopravni kontinuitet dulji od 5.000 godina, pa kineski vođe razmišljaju u dugoročnim projekcijama Ako Rusija bude dugoročno izložena sustavnoj izolaciji od Zapada, morat će se okrenuti prema Kini, a ona je ipak drugačiji pregovarački partner nego zapadne demokracije. Hrvatska treba težiti normalizaciji odnosa s Rusijom. Činjenica da je rješavanje jednog od ozbiljnijih gospodarskih, socijalnih i političkih problema u Hrvatskoj nužno povezano s ruskom državnom bankom može biti katalizator za uspostavu boljih odnosa. S ruske strane službena stajališta idu uvijek u prilog poboljšanju odnosa.