Albumom »Vrozi balaju« Branko Dragičević, ovog puta sakriven iza umjetničkog imena Buzdoštrigun, uronio nas je u modrilo Mediterana, posuo mirisima i okusima jadranskog plavetnila, darovao nam nježno zvukovlje tihih ljetnih noći te napravio pravi mali album za veliki gušt.

Vrhunska svirka, dojmljivi dijalektalni tekstovi, za Dalmaciju netipično tiho i opuštajuće ozračje, sjajno prenošenje emocija ugode… Sve to nudi album koji se potpuno suprotno tom ozračju ugode zove »Vrozi balaju« ili »Đavoli plešu« kako bi se na književni jezik moglo prevesti naslov.

Lirski majstori s mora

Branko Dragičević, »braški« glazbeni i poetski genijalac znan po radu s Gdinjkom, Valentinom Boškovićem i Fog Frog Dogom, sad je osmisio ovaj novi »vrozji« projekt koji kroz devet pjesama nudi dvadeset i pet minuta relaksirajuće glazbe i isto takvih stihova navlačeći pri tom na gotovo svako lice osmijeh odobravanja.

Kroz uvodnu latino laid back pjesmu »Ni me tila« donosi priču o žuđenoj, ali neuzvraćenoj mladenačkoj ljubavi koja je dovela čak i do pomisli na sucid, ali uz duhovit komentar »Tija se obisit, ali mu se nije dalo tri dana visit«. Slijedi nakon tog efektnog otvaranja odlična »Pust me spin«, funky pogravanje po uzoru na davnašnji hit Doobie Brothersa »Listen to the Music« upotpunjeno s malo jazz lahora i laganih electro dodataka, da bi potom u ljetno hitoidnoj i plesnoj pjesmi«Ralje« Dragičević progovorio o voljenoj majici koju bi najradije stalno nosio.

Ovaj poetski isječak iz svakodnevice nastavlja se u još duhovitijoj pjesmi »Sfinga« u kojoj imamo i furešte i stare ribare i zvuk zvona i pjev »pivca«, a sve nam to priča mladić koji je »cili dan s kozami, po cili dan ih čuvan«, pa se opušta tako što predvečer šeta po Braču i promatra svijet oko sebe.

»Na grani se ginga tica pari sfinga, a mačak je gleda i tica joj miga«, pjeva nam Buzdoštrigun koji u minijaturi »Vanvanvan« podiže mali glazbeni spomenik lirskim majstorima s mora, a to su u ovom slučaju Jakša Fiamengo, Tomislav Zuppa i Zdenko Runjić.

Mediteran prije masovnog turizma

U naslovnoj »Vrozi balaju« oslikavaju se ljudi koji pod utjecajem alkohola (ili nekih drugih opijata) promijene svoje ponašanje, a »Zolnji guc bibite« (Zadnji gutljaj bibite) lijepa je okvirima mediteranskog popa određena priča o mladim otočanima koji idu u lokalni disco i oduševljeni su ljepotom strankinja, a jedan od njih sanja o onoj koja mu je najljepša i nada se da će te večeri doći.

No, nje nema pa zoru dočeka sam uz zadnji gutljaj bibite. Još je duhovitija ka country zvuku malčice okrenuta »Eno tunj«, scena iz ribolova pri čemu je ovo ribanje i ribarsko prigovaranje uz tipičan brački dijalekt ukrašeno i direktnim psovkama jer je vražji tunj »pobiga«. Sve dok ne shvate da to nije ni »bija tunj«, nego »susidov kaić«.

Za kraj Dragičević čuva »Lavandin« (Umivaonik) u kojem je rupa, u rupi je more pa će se spustiti u nju i otploviti u more. Baš kako treba za ovaj lijepi morski album.

– Modus operandi Buzdoštriguna je da špurtilon vata pisme po dalmatinskin lučicama i nakon procesa rafiniranja, jedan dio ide u rezervoar brodske pente, a drugi, nerafinirani dio, završi na albumu. Ne bi virovali čega se sve nađe u špurtilu«, rekao je Branko Dragičević povodom objavljivanja ovog albuma za kojeg je Mudri Brk, izdavač ovog pažnje vrijedne zbirke glazbe i stihova, rekao da zvuči kao soundtrack Mediterana prije masovnog turizma.