RIJEKA – Nakon premijere u Tunisu, europsko-afrički projekt, koprodukcija nacionalnih kazališta Rijeke i Tunisa, predstava »In the Belly of the Whale« (»U utrobi kita«) bit će premijerno izvedena u riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca u ponedjeljak, 3. ožujka, u 19.30 sati. Predstava autorice i redateljice Marwe Manai bavi se temom migracija, što je i povod za razgovor.

Tri različite osi

Na temelju odabranih i nagrađenih priča započeo je proces stvaranja predstave u koprodukciji s Nacionalnim kazalištem iz Tunisa. Kako ste dramaturški povezali različite priče?

– Rad na povezivanju četiriju kratkih priča koje potpisuju autorice Iva Papić, Dorotea Šušak, Samia El Amami i Mouna Ben Haj Zekri uslijedio je nakon intenzivnog razdoblja dramaturških sastanaka, tijekom kojih smo gotovo svakodnevno, tijekom nekoliko tjedana, razgovarali sa spisateljicama. Tada smo počeli identificirati zajedničke teme, ideje o imigraciji koje su se provlačile kroz priče, načine na koje su rezonirale jedna s drugom, kao i specifične stilističke elemente u svakoj od njih. Usmjeravali smo pažnju na perspektivu, a ključna pitanja su bila ona vezana uz imigraciju i način na koji ćemo oblikovati glavnu ideju – koncept granice.

Što je granica? Kako je definirati? Kako se granice ucrtavaju prema ekonomskim, društvenim i političkim faktorima, koja ih u osnovi čine alatom moći? Na koji način politička dinamika utječe na naše poimanje granica i kako ih vidimo u suvremenom svijetu? Sve su četiri priče istraživale ove teme. Na temelju toga dramaturzi su počeli razvijati moguće smjerove priče, likove, glavne motive i ključne narative koji bi ih povezali u cjelinu te istaknuli našu središnju temu – kako zamišljamo granicu.

U toj smo fazi došli do ideje o tri različite osi predstave. Prva os odnosi se na znanstveni pristup granici – kako o njoj govorimo kroz antropološku, društvenu, političku i ekonomsku perspektivu, povijest kolonijalizma i sve što iz toga proizlazi. Razmijenili smo mnoštvo informacija o suvremenim migracijskim politikama i kršenjima ljudskih prava koja se događaju unutar pravnih okvira modernih imigracijskih zakona. Druga os uključuje mitsku dimenziju, u kojoj se aktualni događaji promatraju izvan određenog vremenskog okvira. Umjesto da budu vezani za određeno povijesno razdoblje, oni razmatraju univerzalna pitanja ljudskog postojanja – što znači biti čovjek danas, ali i općenito. Iz toga se razvila ideja o mitskoj figuri koja povezuje fragmente priče i pruža potrebnu distancu kako bismo ovu temu sagledali ne samo iz suvremene perspektive, već i iz šireg pogleda na čovječanstvo.

Treća os je ono što nazivamo stvarnim, realističnim aspektom predstave. Dakle, postoji znanstvena, mitska i realistična dimenzija. Ova posljednja os fokusira se na konkretan imigracijski centar, budući da se dvije od četiriju priča dotiču ispitivanja i načina na koji su ljudi tretirani unutar takvih centara. Tako je nastala ideja o fiktivnom pritvorskom centru Walter B42, koji se temelji na opsežnom istraživanju stvarnih praksi u brojnim centrima.

Afrika i Europa

Kako su zajedničkoj temi pristupili različiti autori?

– Djelomično sam se već dotaknula ovog pitanja – tema je imigracija, konkretno ilegalna imigracija, i ona je zapravo bila unaprijed definirana jer je projekt dio većeg projekta pod nazivom Deconfining. Kada mi je Dubravka Vrgoč, sada intendantica Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci, pristupila s ovim projektom, bila je moja mentorica na Europskoj kazališnoj akademiji. Predstavila mi je Deconfining, projekt koji se bavi preispitivanjem kreativnog odnosa između Afrike i Europe i koji uključuje mnoge podprojekte, od kojih je jedan bio i naš. Već je imao jasnu strukturu i smjer – odabir kratkih priča s obje strane Mediterana te kreativni tim sastavljen od Tunižana i Hrvata. Puno toga je bilo definirano kada sam se pridružila projektu. Dakle, tema je već bila postavljena, a shvatili smo da je vrlo zanimljivo promatrati pitanje imigracije iz perspektive projekta koji dolazi s obje strane Mediterana. Obično se imigracija prikazuje kroz narativ da Afrika »šalje« imigrante, dok ih Europa »prima«, i tako se često predstavlja. Ta slika afričkih imigranata koji dolaze u potrazi za poslom, boljim životom, snom i slično, duboko je ukorijenjena u medijima i javnosti. Zato smo odmah započeli s razmišljanjem o tome kako mainstream mediji oblikuju percepciju imigracije. Jedna od kratkih priča, ona autorice Ive Papić, vraća se godinama unatrag, sve do 19. stoljeća, i istražuje povijest Hrvatske, Balkana i istočne Europe općenito, pokazujući koliko je pitanje granica složeno i višeslojno.

Kršćanska i islamska tradicija

Što signalizira i simbolički predstavlja naslov »U utrobi kita«?

– Naslov predstave inspiriran je kratkom pričom Samije El Amami, koja pripovijeda priču o Fulaniju iz afričkog plemena Fulani. Kad ga uhvate i podvrgnu ispitivanju, on se pretvara da ne govori nijedan jezik osim svog jezika. Doveden je prevoditelj kako bi pokušao sastaviti taj jezik, dok Fulani tvrdi da je došao iz trbuha svijeta. Odmah nas je fascinirao taj fantastični element priče i način na koji ona izaziva realizam – pristup koji se obično koristi kada govorimo o imigraciji. Upravo je to bilo nadahnuće za naslov predstave.

U predstavi također imamo lik koji tvrdi da je došao iz utrobe kita. No, način na koji smo obradili taj motiv potpuno je drukčiji. Stvorili smo lik posebno osmišljen za predstavu. On nema mnogo zajedničkog s likom iz kratke priče, ali ideja i tema koje ona otvara opsjedale su nas na razne načine. One su oblikovale ne samo naslov, već i cjelokupnu strukturu komada.

Priča o utrobi kita istovremeno je biblijska i mitska. Ta igra između stvarnog i mitskog bila nam je iznimno zanimljiva. Ako, na primjer, želimo povijesno i antropološki preispitati koncept granice, onda je povratak na motiv trbuha kita posebno intrigantan. U predstavi se spominje da bi se taj prostor mogao smatrati prvim mjestom samice – prvim prostorom gdje je čovjek bio prisiljen razmišljati o svojim pogreškama. Ova priča postoji i u Bibliji i u Kur’anu, dakle dio je i kršćanske i islamske tradicije. Njezini korijeni leže u mitu, u ideji traženja iskupljenja kroz introspekciju, ali i u prisilnom suočavanju s vlastitim postupcima unutar granica nametnute izolacije. Na kraju, dok smo jednog dana razgovarali o tome kako nazvati ovaj kolaž likova, priča, vremenskih linija i ideja, shvatili smo da upravo taj naslov najbolje odražava temeljna pitanja i strukturu predstave.

Glumci

Predstava je povezala glumce iz različitih zemalja i kultura. Kakvu joj je to novu kvalitetu donijelo?

– U predstavi imamo Tunižane, koji su i Afrikanci i Arapi, Hrvate, a u ansamblu je i talijanska glumica. Osim toga, dolaze iz različitih društvenih slojeva, različitih su generacija, što stvara veliku raznolikost unutar predstave, a ona je usko povezana s temeljnim konceptom cijelog projekta. Bilo je vrlo zanimljivo istraživati kako se fizička ekspresija glumaca razlikuje s obzirom na njihovo kulturno podrijetlo. Ovo istraživanje potaknuto je mojim ranijim radom s japanskom glumicom, gdje sam shvatila da se sve svodi na fizički ostatak – geste, tempo, cijeli fizički vokabular koji je snažno pod utjecajem kulturne pripadnosti. Neke od tih razlika su temeljne, poput načina na koji pozdravljamo ili se ispričavamo, ali postoji i dublja razina – kako tijelo zauzima prostor, kako doživljavamo privatni i javni prostor te kako glas igra ulogu u svemu tome. Te su razlike postale ključno područje istraživanja pri oblikovanju tjelesnog izraza likova i fizičkog jezika same predstave.

Kazalište u Tunisu

Režirali ste nekoliko zapaženih predstava u Nacionalnom kazalištu u Tunisu i s tuniškim nezavisnim kazališnim skupinama. Što mislite o situaciji u kazalištu u Tunisu?

– Zaista sam bila uključena u velik broj projekata s Nacionalnim teatrom Tunis jer sam diplomirala na glumačkoj školi povezanoj s tim kazalištem. Od glumice i asistentice režije prešla sam na režiranje vlastitih djela. Vremenom sam proširila svoje iskustvo izvan toga, što mi je omogućilo da steknem širok uvid u način na koji se institucionalno kazalište stvara u Tunisu. Također sam surađivala s Centrom za dramske umjetnosti, kao i s neovisnim privatnim kazališnim skupinama, a situacija u tuniskom kazalištu izuzetno je složena.

Velik dio kazališne produkcije u Tunisu temelji se na državnoj potpori, jer čak i neovisne skupine uvelike ovise o javnom financiranju, koje dolazi putem Ministarstva kulture. To često dodatno usložnjava situaciju, a ponekad je i obeshrabrujuće. Imala sam više produkcija koje su imale vrlo kratak životni vijek, unatoč osvojenim nagradama i pozivima na međunarodne festivale. Razlozi su ponekad pravni i strukturni, a ponekad je to i opća politička situacija u Tunisu, koja se posljednjih desetak godina značajno mijenjala, ponekad i radikalno. Te su promjene utjecale na kulturnu politiku u zemlji, a uz to i globalna situacija koja je također izrazito nestabilna.

Tuniska situacija nije ništa drukčija od onoga što se događa u ostatku svijeta. I dalje osjećamo posljedice kolonijalizma, koje su se s vremenom pretvorile u oblik neokolonijalizma unutar umjetničkih institucija. Mnogi zakoni koji reguliraju kulturnu produkciju još uvijek su nasljeđe kolonijalne prošlosti i funkcioniraju na zastarjeli način. Godinama smo bili suočeni s cenzurom režima Ben Alija, a nakon toga smo se borili kako bismo ponovo definirali značenje kazalište i njegovu svrhu. Vjerujem da kazalište treba promatrati u kontekstu tuniske pozicije u svijetu, posebno u današnje vrijeme, kada se čini da svijet ide prema vlastitoj propasti. Važno je promišljati našu sudbinu iz perspektive globalnog juga, ali i u širem međunarodnom kontekstu, jer su naše sudbine isprepletene.