Njegove najveće »opscenosti« bile su one u kojima prokazuje politički dogmatizam
Svako izdanje riječkog »Impulse« festivala ima i svoj filmski segment. Njegovo ovogodišnje izdanje rezervirano je za pulsirajući dokumentarni portret sumanutog Franka Zappe iza kojeg stoji njemački sineast Thorsten Schutte (šifra: Nosi se s tim pitanjem: Frank Zappa svojim riječima) koji će biti prikazan 30. veljače u Art-kinu.
Ovo doduše nije jedini doks posvećen tom eklektičnom ludom glazbeniku. Prije četiri godine na venecijanskoj Mostri prikazan je emotivni dokumentarni film »Ljeto ’82, kad je Zappa došao na Siciliju« u režiji Salva Cuccie koji se pozabavio Zappinim sicilijanskim korijenima i njegovim mitskim nastupom u Palermu 14. srpnja 1982. na nogometnom stadionu La Favorita. Cuccia je tada imao 22 godine i pohađao je vojni rok u Pordenoneu. No otac ga je izvukao iz kasarne i krenuo s njime prema Jugu na put dugačak 1400 km kako bi prisustvovali tom mitskom koncertu kojim je zaključena Zappina talijanska turneja.
Ministar bez portfelja
Oni koji su bili tamo, prisjećaju se policijskog suzavca koji im je nadražio oči, što je natjeralo urbanu gerilu da krene u akciju. Zbog strogih sigurnosnih mjera, publika se nije mogla približiti pozornici na kojoj je Zappa nastupao, te je do nje pokušala doći na silu, nakon čega je intervenirala policija. Zato je koncert završio u dimu i kaosu. Iako se sve to promatralo u diskursu tadašnje uzavrele socijalne i političke klime u Italiji, Cucciu baš i ne zanima taj politički kontekst koncerta, već je fokusiran na njegove emotivne detalje, kad puno godina kasnije autor kreće u društvu glazbenikove žene Gail i njihove djece na »hodočašće« u sicilijanski gradić Partinico u kojem je rođen Zappin otac. Putovanje u Partinico koje se dogodilo neposredno nakon Zappine prerane smrti, isprepliće se s arhivskim snimkama njegova koncerta u Palermu. Ostaje tek crnilo filmskog platna i urlici pomiješani sa zvucima pušaka za suzavac koji dopiru izvan kadra.
Umjetnička ostavština velikog provokatora Franka Zappe danas se pokušava utržiti na sve moguće načine. Tako je njegova glazba ovih dana ušla na velika vrata u berlinski elitistički Konzerthaus na Gendarmenmarktu u sklopu priredbe nazvane »Festival USA« održane tjedan dana nakon završetka Berinalea, s podnaslovom »Jazz, Blues, Zappa«. Tog istog Zappu koji je toliko obožavao Johna Adamsa i Philipa Glassa, danas izvodi filharmonija iz Jene pod ravnanjem američkog dirigenta Waynea Marshalla za dame u toaletama i gospodu u smokinzima. Jedan red Zappe, jedan red »najljepše glazbe iz animiranih filmova« iz Pixarove škole. Tu paradu transatlantskog kiča još je samo trebao uveličati Trump u prvom redu partera.
Ništa manje politički nije bio ni Zappin song »Plastic People« iz 1967. koji žestoko kritizira američki materijalizam. Taj isti song bio je svojevrsna himna čehoslovačke revolucije, čiji je glazbeni nerv inkarnirao underground bend »Plastic People of the Universe« formiran tijekom Praškog proljeća. Zappa se tada prometnuo u herojsku figuru praških revolucionara. A kad je Baršunasta revolucija srušila komunistički režim, on odlazi u posjet predsjedniku Vaclavu Havelu koji ga je imenovao svojevrsnim ministrom bez portfelja, ponosan što je jedan čehoslovački bend odabrao ime po njegovu songu. No da bi paradoks bio veći, dok je Zappa u Češkoj bio glorificiran kao inkarnacija govora slobode i liberalnih vrijednosti, američki konzervativni bojnici predvođeni Tipper Gore i njenom cenzorskom koalicijom okupljenom oko Parents Music Resource Centera (PMRC) pokušali su zaustaviti njegove koncerte iznervirani »opscenim« stihovima njegovih pjesama. Totalitarizam se iz komunističke Čehoslovačke preselio u »demokratsku« Ameriku.
Poput Soderberghova doksa o Spaldingu Grayu (šifra: And Everything Is Going Fine) i Jarmuschova komada o Iggyju Popu (šifra: Gimme Danger), tako je i Schutteov komad strogo fokusiran na footage sastavljen od Zappinih interviewa, mahom onih iz TV showova u kojima je izvodio svoje dadaističke glazbene eksperimente s biciklima bliske disonancama ekstravagantnog kabarea, ali i koncertnih nastupa, iako poput Jarmuscha koristi tek njihove isječke. U svojoj karijeri, Zappa je izdao sedamdesetak albuma, bilo samostalnih ili s bendom The Mothers (of Invention). A bavio se i filmskom režijom, iako su njegovi nadrealni komadi (Uncle Meat, Baby Snakes, 200 Motels) koje je Zappa opisivao kao »hand-held Pennebaker bullshit« mahom hvatali ono što se događalo iza pozornice na njegovim nastupima i turnejama. Schutte će doduše tek zagrepsti po površini te malo je reći »flambojantne« glazbene osobnosti, iako je on bio puno više od gologuze dlakave figure na zahodskoj školjci s njegova postera.
Asteroidi i alieni u obitelji
No iako je Schutteov doks jako Zappa-centričan, malo je poznato da je u njegovoj umjetničkoj karijeri upravo jedna žena imala ključnu ulogu, konkretnije, perkusionistica Ruth Underwod, i to u periodu kad je Zappa bio na vrhuncu karijere.
Poput asteroida koji su znanstvenici nazvali po njemu (šifra: Zappafrank), tako se i imena njegove četvoro djece doimaju poput aliena koji su pali na zemlju s nekog drugog planeta – Moon Unit, Dweezil, Ahmet Emuukha Rodan i Diva Thin Muffin Pigeen. No kako je Zappa često spominjao kompozitore poput Igora Stravinskog, Antona Weberna i Edgara Varesea kao najveće idole, tako se u ikonoklastičkoj karijeri često okretao suradnji sa simfonijskim orkestrima, poput onog londonskog s kojim je nastupao početkom osamdesetih u Barbicanu. No iza te ekscentrične persone krije se mirni obiteljski čovjek koji priznaje da nikad nije uzimao LSD ni pronalazio umjetničku inspiraciju u narkoticima i alkoholu, kao što je i od članova svog benda tražio da se tijekom turneje suzdrže od droge. A zbog svojih antikomunističkih stavova bio je u nemilosti berlinske radikalne ljevice koja je preimenovala njegov bend u »Mothers of Reaction«, jer se nije htio prikloniti njihovoj maoističkoj filozofiji i veličanju Ho Ši Mina, kao što je odbio svirati na pikniku francuskih komunista. Ali na meti njegove ironije bila je i »fašistička teokracija« američke desnice kojoj je prigovarao da »imaju fetiš prava na život«, pa bi danas istom žestinom Trumpu zasigurno poručio »Fuck off!«.
Jer Schutte nam jasno daje do znanja da su njegove najveće »opscenosti« bile one u kojima prokazuje politički dogmatizam, koliko god sebe smatrao »apolitičnim« (»Ja sam samo zabavljač«). Naravno, o umjetnikovoj intimi nećemo saznati ama baš ništa, jer je njegov privatni život bio krajnje dijametralan u odnosu na njegove ekscentrične nastupe, pa kao takav baš i nije bio idealna tabloidna meta. Čisti seks, ironija & rock’n’roll. Tek je pristao probiti taj neprobojni zid intime kad je javno progovorio o svojoj borbi s karcinomom prostate, pa je njegov zadnji javni TV intervju na koji je pristao bez obzira na uznapredovalu bolest, ujedno i najemotivniji dio filma.
