Kada je prije gotovo četiri godine, onako iz dosade, krenuo učiti kako složiti Rubikovu kocku, 17-godišnji Filip Bečić nije niti razmišljao da će mu to postati gotovo opsesija. Nešto čime je u startu popunjavao slobodno vrijeme, tijekom godina usavršio je u vještinu i toliko je dobar da je sada redovni sudionik brojnih natjecanja u Hrvatskoj i zemljama okruženja.

I ne samo da je dobar u slaganju Rubikove kocke, već je doslovno slaže zatvorenih očiju. I upravo je to i jedna od disciplina u natjecanju u kojoj Filip ponosno drži treće najbrže vrijeme u Hrvatskoj.

Počeo iz čiste dosade

Filip je inače maturant Industrijsko-obrtničke škole, smjer CNC operater, i unatoč ovoj traženoj struci, o nekoj daljnoj budućnosti ne razmišlja previše. U mislima su mu samo predstojeća natjecanja iz slaganja kocke, najprije u Italiji pa u Osijeku i tako redom.

– Kocku sam počeo slagati krajem osmog razreda i to iz čiste dosade. Vidio sam prijatelja da slaže pa sam ga zamolio da mi pokaže i dalje sam onda učio sam, priča nam Filip koji je dosad na kocke potrošio više od tri tisuće eura i skupio impresivnu kolekciju od 50 Rubikovih kocki. Najskuplju je platio 50 eura.

Prvo natjecanje imao je u rujnu 2023. godine na Hrvatskom nacionalnom prvenstvu u Petrinji, a potom su uslijedila i druga. Ovdje, za razliku od europskog i svjetskog ranga, nema kvalifikacija, već se prijavljuje svatko tko misli da je dobar. A stižu natjecatelji iz cijele regije, Slovenije, Mađarske, Srbije…

3×3 naslijepo

Kako nam pojašnjava, natjecanja se sastoje od 11 različitih slagalica u 17 disciplina, većina uvijek s istim kockama, iako ima i vrlo neobičnih.

Postoji tako disciplina 3x3x3 (kocka koja se sastoji od tri reda po tri polja op.a.), potom 2x2x2, 4x4x4, 5x5x5, 6x6x6, 7x7x7, 3x3x3 naslijepo (slaže se s povezom oko očiju), 3x3x3 najmanje poteza, 3x3x3 jednoručno, natjecanje na sat, potom neobične kocke koje to i nisu jer je megaminx natjecanje s dodekaedrom jer ima 12 ploha, pyraminx ima tijelo u obliku piramide i skewb koji se okreće po 45 stupnjeva te square-1 koja mijenja oblik. Tu su još discipline 4x4x4 naslijepo, 5x5x5 naslijepo i 3x3x3 višestruko naslijepo.

– Ja sam svoje najbolje vrijeme ostvario u disciplini 3×3 naslijepo. Morao sam dobro pogledati i zapamtiti kocku ispred mene, potom su mi stavili povez na oči i ja sam je uspješno složio u vremenu 1,16 minuta što mi je donijelo treće mjesto. Prvi je oborio i hrvatski rekord složivši kocku u 18 sekundi. Mislim da taj rekord neće biti oboren tako skoro, kaže nam Filip koji ne krije da je izuzetno ponosan i na svoj uspjeh.

Probao je on slagati i 4x4x4 naslijepo i zamalo uspio, dok mu za 5x5x5 na slijepo, iskreno priznaje, ipak treba još dosta vježbanja.

Pokazuje nam i rubikov sat, jedinu slagalicu koja nije “twist puzzle” i ima satove od kojih svaki mora biti na 12 s obje strane. I u tome je, kaže dosta dobar, trenutno deveti u Hrvatskoj.

Na idućem će natjecanju, kaže nam, prijaviti sve discipline koje se budu mogle prijaviti pa kako bude, jer natjecanje mu je jako zanimljivo i u tome uživa.

Na pitanje što mu na sve to kažu roditelji, sa smiješkom odgovara: “Kažu mi da se maknem s kocke, ali su i sretni jer sam toliko dobar u tome”. Štoviše, roditelji su mu i pratnja na natjecanjima, koja ipak nisu jeftina, jer, osim kotizacija, treba platiti i smještaj za višednevne boravke, kao i sve druge troškove.

Zarazan entuzijazam

Pa, ipak, kako mu to ne priuštiti kad je njegov entuzijazam doslovno zarazan, dok pokazuje kocke i slaže ih impresivnom brzinom, a prsti mu lete i uvode red na šarene plohe. U to se uvjerio njegov prijatelj i razredni kolega Emanuel Vitulić kojeg je Filip polako počeo uvlačiti u taj čarobni Rubikov svijet, pozivati ga na natjecanja, a upravo zajednički osmišljavaju i jedno neformalno natjecanje koje bi se trebalo održati u Industrijsko-obrtničkoj školi u Puli u travnju ove godine.

Foto Milivoj Mijošek

– Nisam siguran kakav će biti odaziv, jer se mojim prijateljima iz Zageba ili Slovenije ne dolazi na takvo neformalno natjecanje, neki se još predomišljaju, a u gradu i okolici poznajem tek nekolicinu koji vole slagati kocku i možda će doći. U našem je razredu još petoro učenika koji su isto naučili slagati, ali ne znam žele li se natjecati, kaže pomirljivo Filip.

Na upit u čemu je tajna dobrog slaganja – je li to stvar dobrog pamćenja, učenja zadanih algoritama za slaganje ili pak prakse kojom se stječe brzina, kaže da je sve to pomalo, spoj tehnike i prakse.

– Ja sam, primjerice, početničkom metodom složio kocku u 45 sekundi, dok tom istom metodom nekome treba i do pet minuta. Stvar je vježbe, upamćenih algoritama, koliko ih brzo znamo prepoznati na zdanoj kocki i predvidjeti što će se dogoditi tijekom slaganja, priča nam Filip.

E pa kako to onda izgleda sa zatvorenim očima, pitamo ga. “To je jedan drugi svijet”, kaže nam i pojašnjava: “Kocku pretvorim u priču, a na kocki su “upute” kako je ispričati i, ako nešto ne zeznem, i dobro ispričam priču, kocka bi trebala biti složena.

To u praksi izgleda ovako: zapamtim gdje bi koji komad trebao ići i tome dodam riječ i onda u glavi sklapam te riječi u jednu povezanu priču”, jednostavno kaže, cijelo vrijeme vrteći kocku, a nama laicima ova zamršena priča postaje jasnija tek kada pred nas stavlja – složenu kocku.