Moglo bi se reći da je najbolji amaterski operni pjevač među urarima, i najbolji urar među opernim pjevačima. Dok popravlja satove, često zna zapjevati arije iz Puccinijevih opera »Tosca« ili »Turandot«, posebno »Nessun dorma«. Posljednjem pazinskom uraru Franji Paladinu, vjerojatno i najstarijem aktivnom istarskom uraru, urarstvo je ipak prva ljubav. Priraslo mu je srcu još u djetinjstvu kada je uz pokojnog oca proniknuo u prve tajne ovog zanata. Danas mu je 78 godina, u rujnu slavi 79. rođendan, pa ipak i dalje svakodnevno, izuzev nedjeljom, neumorno popravlja satove u svojoj urarskoj radnji na Starom trgu u Pazinu gdje je već punih pola stoljeća.

OBITELJSKA TRADICIJA

Urarstvo je obiteljska tradicija.

– Moj otac Santo Paladin bio je urar. Zavolio sam ovaj zanat gledajući ga kako radi. Imao sam šest i pol godina kada sam počeo dolaziti kod njega u urarsku radnju, pedesetak metara udaljenu od moje sadašnje, i ta me ljubav prema urarstvu još uvijek drži. Privukli su me satni mehanizmi, ti mali kotačići koji se okreću i djetinja ljubav postali su profesija, povjerio nam je Franjo Paladin.

Za urarstvo je potrebno puno volje i truda. Urari rade s osjetljivim satnim mehanizmom, pa su najvažnija koncentracija, strpljenje i mirna ruka. Treba rastaviti sat, zamijeniti sve potrebne dijelove, sastaviti ga tako da sve besprijekorno funkcionira. Franjo je u tajne urarskog zanata proniknuo uz oca. Zajedno s ocem, svojevremeno je popravljao i servisirao čak i satove na zvonicima, u Pazinu, u Motovunu, u Novakima, u Trvižu. Kako je rekao, svugdje okolo, pa i u Žminju.

Simpatičan urar kaže da popravlja sve vrste satova.

– Sve koji postoje, pohvalio se. Tako mu piše i na vizitki »Urar Franjo Paladin – popravak svih vrsta satova«. Popravlja ručne, džepne, zidne satove. S ponosom pokazuje povelju koju mu je 2015. godine dodijelila Hrvatska obrtnička komora u povodu Dana komore, s posvetom »Franji Paladinu, umirovljenom obrtniku iz Pazina, za izniman doprinos razvoju obrtništva i obrtničkih institucija.«

U pola sata koliko smo proveli u omanjoj urarskoj radnji, okruženi svim mogućim vrstama satova, tri su mušterije ušle kod svog omiljenog urara. Radišnog, nasmijanog i dobre volje. S obzirom na to da je toga dana bio mjesečni pazinski sajam, Franjo je pretpostavljao da će u njegovu radnju zaviriti najmanje njih dvadesetak.

– Regulajte mi se kaj rabi, poručila mu je jedna Buzećanka, dok nam je njegov sumještanin iz Pazina, čekajući da dovršimo razgovor, dobacio kako nema boljeg urara od Franje.

– Dolaze mi iz svih krajeva Istre, ali i iz Rijeke, iz Opatije, zbog svakakvih popravaka. Dolaze zamijeniti baterije, staklo, remen, osovine. Kvar se koji puta dogodi krivnjom vlasnika. Đžepni sat padne na pod i razbije se osovina, ali to nije kriv sat, kazao je Franjo. U svojoj radnji ima pravu kolekciju satova koje njihovi vlasnici nikada nisu došli preuzeti. Neki su kod njega na »čekanju« i više od dvadeset godina, a da nikada nitko nije za njih pitao.

DEFICITARNA DJELATNOST

Sve dijelove naručuje u Italiji, u Milanu, Udinama, Trstu. Pokazuje nam zlatni džepni sat Omega kojemu je upravo zamijenio staklo. Prilikom popravka starih satova treba se snaći za dijelove, ali kako nam je povjerio, s obzirom na to da mu je otac bio urar, ima rezervnih dijelova za džepne, također i ručne satove još iz njegovih vremena kakvih danas vjerojatno više nitko nema.

– Urarstvo je deficitarna djelatnost. Mladi za njega nisu zainteresirani. Biraju modernije profesije i bolje plaćene poslove. Nikada me nitko nije došao pitati bi li ga naučio. Žao mi je, ali to znaju svi, urarstvo, postolarstvo, kovačija… zanati su koji polako izumiru, kazao je Franjo.

Iako je u osmom desetljeću života, posljednjeg pazinskog urara krasi vitalnost i energičnost na kojima bi mu mogli pozavidjeti i puno mlađi od njega. U svom urarskom carstvu radnim danom provodi sedam sati, dvokratno, subotom radi od 8 do 12 sati i samo mu je nedjelja neradna. Ništa mu nije teško. Ali zato svake godine ide na ferije. Obiteljski, sa suprugom, kćeri, zetom i unukom. Petnaest, dvadeset dana na ljetovanje u Velu Luku, gradić na zapadnom dijelu otoka Korčule, odakle mu je supruga rodom.

– Uvijek treba biti pozitivan, poručio je posljednji pazinski urar kojeg zdravlje dobro služi. I dok je tako, u Pazinu mogu računati na svog urara. Franju Paladina koji je ugradio svoju kockicu u povijesni i obrtnički kotačić srca Istre.

Povelja HOK-a

Povelja Hrvatske obrtničke komore umirovljenom obrtniku Franji Paladinu, kao bivšem članu Udruženja obrtnika Pazin i dugogodišnjem zanatliji posebnog zanimanja koje odumire, 2015. godine dodijeljena je za izniman doprinos razvoju obrtništva i obrtničkih institucija na prijedlog Udruženja obrtnika Pazin, a koji je podržala i Obrtnička komora Istarske županije, prenijela je tajnica Udruženja obrtnika Pazin Alison Merlić.

U obrazloženju je među ostalim navedeno, da se pazinski urar Franjo Paladin s 41-godišnjim radnim stažem, nakon odlaska u mirovinu nije odrekao svog zanata za koji ga veže neizmjerna ljubav, već je 2012. godine dobio odobrenje Ministarstva gospodarstva da urarstvo kao deficitarnu djelatnost može obavljati i u mirovini. Popravlja sve vrste satova, od starinskih ručnih, stolnih ili zidnih, do modernih elektroničko-mehaničkih.

Njegov otac Santo Paladin polazio je tečajeve u Švicarskoj i Francuskoj, a kada se osposobio, otvorio je urarsku radionicu u Žminju. Rođen u Pazinu, nakon što se oženio, Santo je tridesetih godina prošlog stoljeća otvorio urarsku radionicu u rodnom gradu. U toj je radionici i Franjo izučio zanat.

Franjo Paladin je 2016. godine, također na prijedlog Udruženja obrtnika Pazin, dobio Povelju Grada Pazina. Dodijeljena mu je kao znak priznanja za doprinos razvoju obrtništva te za dugogodišnje djelovanje na očuvanju i promociji deficitarne urarske djelatnosti.