RIJEKA Na bazenu Kantride vode ima u izobilju, novaca pak u taboru vaterpolista Primorja Erste Bank ima samo na kapaljku, tek da se nekako preživljava. Ostavka sportskog direktora Petra Muslima, koju je najavio prije nekoliko dana, a onda, nakon što s momčadi nije putovao u goste Novom Beogradu jučer je službeno potvrdio, samo ilustrira kroničnu bolest riječkog vaterpola čiji simptomi ciklički eskaliraju kao u ovom slučaju. Popularni Pero, nekad vrhunski igrač i trofejni reprezentativac, vratio se u Rijeku prije nepune tri godine na kraju karijere, sada se kao sportski direktor umorio od borbi s vjetrenjačama u kojoj nadarene mlade riječke »kapice« moraju stalno plivati s momčadima nemjerljivo bogatijih klubova koji, ako im već ne mogu uzeti bodove, samo čekaju da ti riječki talenti donekle sazru da bi ih samo ubrali mnogo pozamašnijim ponudama. One koje bi im bile ponuđene u rodnom, voljenom gradu su u usporedbi s tip svotama »čips i kikiriki«.

Bombastičan uspjeh

U više od stotinu godina slavne povijesti Primorja bilo je uspona i padova, za žaljenje je to što ovaj nije na sportskom, nego na isto tako zahtjevnom ekonomskom terenu. Prolaskom do finala Europskog kupa Primorje EB je načinilo bombastičan uspjeh, afirmirala su se razna imena, ali ispalo je da je nakon feštarskih večeri na Final Fouru na riječkom bazenu uslijedilo oblačno jutro, otišla su čak petorica igrača. Slijedom toga i dan je sumoran, kakvo je stanje, teško je prognozirati neko značajnije razvedravanje.

Petar Muslim/A. KRIŽANEC

Ljetos, umjesto da je iz te stvorene baze, s onakvim igračkim potencijalom, uslijedio zalet prema vrhu, jato se značajno osulo pa je trener Igor Hinić opet zaigrao ulogu na kojoj mu nitko ne bi pozavidio. Nakon što je tek podigao lijepo zdanje, urušilo se i htio, ne htio, morao je opet graditi ispočetka.

Nedavno je na blještavoj fešti u Hrvatskom kulturnom domu proglašen za riječkog trenera godine 2024. kao što je i njegov sastav izabran za riječku ekipu godine. Sve je to kratkotrajno kao zvuci fanfara, nažalost je mnogo dugotrajniji rekvijem koji prati ovu sadašnjost riječkog vaterpola. Ekipa i njihov trener su nagrađeni na svečanosti za postignute rezultate, ali tapšanje po ramenima, stisci ruke, priznanja i plakete na tržištu gdje razni klubovi daju itekako konkretne ponude je kao šetnja po kiši s papirnatim kišobranima. Dane nekog amaterizma, naime, pamte samo oni najstariji među nama.

Novela

Ispada da je europski uspjeh Primorja EB bio tek lijepa, kratkotrajna novela, kojoj su se osim nekoliko uvijek spremnih lokalnih zlobnika, radovali svi u riječkom sportu. Mnogo je duža radnja ona o financijskoj suši. Ima je za roman, u nj bi se uklopili i razni iz nekih drugih loptačkih sportova, tko zna, valjda smo sredina koja ne zna cijeniti iskakanje iz prosječnosti i navikla je na sivilo događaja i rezultata. Primorje EB je sada pod vodom, zaronilo je u probleme, skoro pa sigurno će otići dva najzvučnija mlada imena, potencijalni reprezentativci, vratar Mauro Ivan Čubranić, talent kakvog godinama nije bilo na Kantridi, te centar Viktor Tončinić. Optimisti se nadaju da će Primorjaši ipak nekako izroniti iz teškoća i doći do zraka, ali pitanje je koliko priče o »svijetloj budućnosti« imaju podlogu. Činjenica je samo da će vjerojatno biti izboren ostanak u najvišem razredu Regionalne lige, ali je još zvučnija činjenica da s obzirom na odlaske igrača i krpanje proračuna Primorje EB tu spada kao da dolazi u jako luksuzni restoran, a ima jedva za burek i jogurt.