iStock
Nedavno istraživanje Abela de Lorenza Rodrigueza, postdoktoranda sa Instituta za humanistička istraživanja sa Sveučilišta Santiago de Compostela otkriva kako su rani ljudi na prostoru današnje zapadne Europe bili daleko skloniji kanibalizmu, nego što se to dosad mislilo.
Razlozi za ovu okrutnu praksu bili su različiti – od prehrambenih potreba, do vjerskih i iscjeliteljskih praksi. Za Srednji vijek postoje dokazi kako se kanibalizam ponavljao u razdobljima gladi, rata i nemira, ali je povezan i s tadašnjom medicinom – ljudsko tijelo korišteno je za proizvodnju lijekova.
Od 7. stoljeća naovamo pojavili su se zakoni koji su kažnjavali skrnavljenje grobova i ljudskih ostataka kao izvora ljekovitog materijala. Uspostavom kršćanstva pojavili su se priručnici o pokori koji su definirali niz zabrana – primjerice, Hibernski kanoni zabranjivali su pijenje krvi ili urina uz propisanu kaznu od sedam godina na kruhu i vodi. Neki su branili jedenje životinja koje su se hranile ljudskim mesom.
Najpoznatija pokornica svog vremena, ona nadbiskupa Canterburyja, zabranjivala je ženama da piju krv svojih muževa za koju se vjerovalo da ima ljekovita svojstva. Ova se zabrana ponavlja u pokornici samostana Monte Cassino.
Jedna priča koja pokazuje pokušaje kršćanske književnosti da zaustavi te okrutne i poganske prakse je legenda o papi Silvestru I. i liječenju gube cara Konstantina. On se na preporuku liječnika odlučio okupati u krvi koju se trebalo dobiti ubijanjem tisuća djece.
Međutim, kada je Konstantin bio na putu da žrtvuje djecu, papa Silvestar ha je uspio nagovoriti da odustane od liječenja. Legenda kaže da ga je nagovorio da se krsti što je “čudesno izliječilo njegovu bolest”.
Ljekovita svojstva dijelova ljudskog tijela poput masti i krvi spominju se i u publikacijama iz 19. stoljeća, piše Science Alert.
