Povijest je, dakle, krcata primjera mirovnih sporazuma skrojenih po imperijalističkim ciljevima
Nakon pune tri godine brutalne ruske agresije na Ukrajinu, izgleda da je mogućnost prekida vatre i pregovora na vidiku jer svi planiraju uložiti znatne napore da se rat u toj zemlji konačno zaustavi. No, ne slažu se svi da mir treba postići po svaku cijenu, još manje mir u kojemu će agresor biti nagrađen, a žrtva ponižena, kako je poručeno sa subotnjeg skupa potpore Ukrajini na Trgu bana Jelačića. To je bila poruka da nam se ne ponovi povijest koja nas je naučila da svaki »isforsirani« mir od strane velikih sila na kraju završi sukobom. Primjera takvih nepravednih »mirova« (zanimljivo je da imenica mir u većini jezika nema oblik u množini) kojima se međunarodna zajednica »proslavila« kroz povijest, ima nekoliko, a jednome smo i sami svjedočili. Riječ je prije svega o Daytonskom sporazumu, školskom primjeru nepravednog mira koji je legalizirao granice velikosrpske genocidne politike u susjednoj nam BiH, odnosno nagradio agresora, a ponizio žrtvu. Još nepravednija od Daytonskog sporazuma bila je Minhenska konferencija iz 1938. kada je bez sudjelovanja čehoslovačkog naroda Sudetska oblast Češke doslovce darovana Hitleru, a britanski premijer Neville Chamberlain naivno mislio da je time kupio mir u Europi, usput optuživši Čehe da će biti krivi za novi rat ako na to ne pristanu. Treba li navoditi primjer Berlinskog kongresa iz 1878. koji je Austro-Ugarskoj dozvolio okupaciju BiH a da se nije pitalo narode u toj zemlji žele li vlast Habsburgovaca?
Da navedemo i tajni Londonski sporazum iz 1915. koji je Italiji nakon završetka Prvog svjetskog rata dozvolio okupaciju Zadra, otoka i Dalmacije, a da Hrvate i Slovence nitko ništa nije pitao? Ili stvaranje izraelske države 1948. bez ikakvog dogovora s domicilnim arapskim stanovništvom. Gora stvar od mira »na silu« može biti samo zamrznuti sukob, instant rješenje američke politike za regionalne sukobe, prema kojemu se efikasno završi rat, a trajno ne dogovori mir. Upravo zbog tog razloga BiH nikako da profunkcionira kao država, a sve važnije odluke mora donositi međunarodni upravitelj. Američko rješenje zamrznutog sukoba, ukoliko se primijeni u Ukrajini, je ono čega se svi u Europi pribojavaju jer ćemo u tom slučaju na našem malom kontinentu, rtu Azije kako nas je nazvao povjesničar svjetskog glasa Pierre Renouven, imati dva zamrznuta sukoba – BiH i Ukrajinu, a možda čak i tri ako Srbija oko priznavanja Kosova bude i dalje radila nacionalnu tragediju. Ništa bolja nisu ni suvremena »rješenja« građanskih ratova koja nameću velike sile. Pogledajmo na što danas sliče nekad uspješne države koje su tijekom arapskog proljeća 2011. borbu za vladavinu naroda izvrgnule u krvave građanske ratove – Libija i Sirija. To uopće nisu države, nego opustjeli teritoriji porušene infrastrukture bez ikakvih prerogativa državnosti. Kakvu je »sreću« iračkom narodu nakon svrgavanja Sadama Huseina donijela američka »demokratizacija« nećemo ni spominjati. Ili čečenskom narodu Ruska Federacija.
Povijest je, dakle, krcata primjera mirovnih sporazuma skrojenih po imperijalističkim ciljevima i »sferama utjecaja« velikih sila.
Danas, u 21. stoljeću, tužno je što američki predsjednik Trump uopće ne skriva da želi mir u Ukrajini koji bi zadovoljio isključivo interese Washingtona za rijetkim mineralima i rudama kojima Ukrajina obiluje, na primjer. To bi ujedno bila otplata za financijsku pomoć koju je Ukrajina dobila od SAD-a za obranu od ruske agresije, koja prema Trumpu iznosi 350 milijardi dolara, iako je prema izvješću Kongresa, SAD Ukrajini dao oko 174 milijarde.
U stvari, uopće nije važno je li ovoliko ili onoliko, monstruozno je što se mir jednoj zemlji uopće uvjetuje ovakvim diktatima. Trump je ovoga puta nadmašio i Chamberlaina i samog sebe, s obzirom na to da su ideje o kupnji Grenlanda i ujedinjenje s Kanadom ipak malo izvan konkurencije.
Zar ćemo zaista dozvoliti da nam se ponovi povijest pa da nam i Trump maše mirovnim sporazumom s potpisima državnika kao već spomenuti Chamberlain na londonskom aerodromu kada je sletio s Minhenske konferencije, a Češku prepustio nacistima? I usput optuži Ukrajince da će biti krivi za rat ako na to ne pristanu? Samo da se povijest ne ponovi…
Dražen Katalinić
Samo da se povijest ne ponovi
Dražen Katalinić
24. veljača 2025 08:19
Reuters
Povijest je, dakle, krcata primjera mirovnih sporazuma skrojenih po imperijalističkim ciljevima
Nakon pune tri godine brutalne ruske agresije na Ukrajinu, izgleda da je mogućnost prekida vatre i pregovora na vidiku jer svi planiraju uložiti znatne napore da se rat u toj zemlji konačno zaustavi. No, ne slažu se svi da mir treba postići po svaku cijenu, još manje mir u kojemu će agresor biti nagrađen, a žrtva ponižena, kako je poručeno sa subotnjeg skupa potpore Ukrajini na Trgu bana Jelačića. To je bila poruka da nam se ne ponovi povijest koja nas je naučila da svaki »isforsirani« mir od strane velikih sila na kraju završi sukobom. Primjera takvih nepravednih »mirova« (zanimljivo je da imenica mir u većini jezika nema oblik u množini) kojima se međunarodna zajednica »proslavila« kroz povijest, ima nekoliko, a jednome smo i sami svjedočili. Riječ je prije svega o Daytonskom sporazumu, školskom primjeru nepravednog mira koji je legalizirao granice velikosrpske genocidne politike u susjednoj nam BiH, odnosno nagradio agresora, a ponizio žrtvu. Još nepravednija od Daytonskog sporazuma bila je Minhenska konferencija iz 1938. kada je bez sudjelovanja čehoslovačkog naroda Sudetska oblast Češke doslovce darovana Hitleru, a britanski premijer Neville Chamberlain naivno mislio da je time kupio mir u Europi, usput optuživši Čehe da će biti krivi za novi rat ako na to ne pristanu. Treba li navoditi primjer Berlinskog kongresa iz 1878. koji je Austro-Ugarskoj dozvolio okupaciju BiH a da se nije pitalo narode u toj zemlji žele li vlast Habsburgovaca?
Da navedemo i tajni Londonski sporazum iz 1915. koji je Italiji nakon završetka Prvog svjetskog rata dozvolio okupaciju Zadra, otoka i Dalmacije, a da Hrvate i Slovence nitko ništa nije pitao? Ili stvaranje izraelske države 1948. bez ikakvog dogovora s domicilnim arapskim stanovništvom. Gora stvar od mira »na silu« može biti samo zamrznuti sukob, instant rješenje američke politike za regionalne sukobe, prema kojemu se efikasno završi rat, a trajno ne dogovori mir. Upravo zbog tog razloga BiH nikako da profunkcionira kao država, a sve važnije odluke mora donositi međunarodni upravitelj. Američko rješenje zamrznutog sukoba, ukoliko se primijeni u Ukrajini, je ono čega se svi u Europi pribojavaju jer ćemo u tom slučaju na našem malom kontinentu, rtu Azije kako nas je nazvao povjesničar svjetskog glasa Pierre Renouven, imati dva zamrznuta sukoba – BiH i Ukrajinu, a možda čak i tri ako Srbija oko priznavanja Kosova bude i dalje radila nacionalnu tragediju. Ništa bolja nisu ni suvremena »rješenja« građanskih ratova koja nameću velike sile. Pogledajmo na što danas sliče nekad uspješne države koje su tijekom arapskog proljeća 2011. borbu za vladavinu naroda izvrgnule u krvave građanske ratove – Libija i Sirija. To uopće nisu države, nego opustjeli teritoriji porušene infrastrukture bez ikakvih prerogativa državnosti. Kakvu je »sreću« iračkom narodu nakon svrgavanja Sadama Huseina donijela američka »demokratizacija« nećemo ni spominjati. Ili čečenskom narodu Ruska Federacija.
Povijest je, dakle, krcata primjera mirovnih sporazuma skrojenih po imperijalističkim ciljevima i »sferama utjecaja« velikih sila.
Danas, u 21. stoljeću, tužno je što američki predsjednik Trump uopće ne skriva da želi mir u Ukrajini koji bi zadovoljio isključivo interese Washingtona za rijetkim mineralima i rudama kojima Ukrajina obiluje, na primjer. To bi ujedno bila otplata za financijsku pomoć koju je Ukrajina dobila od SAD-a za obranu od ruske agresije, koja prema Trumpu iznosi 350 milijardi dolara, iako je prema izvješću Kongresa, SAD Ukrajini dao oko 174 milijarde.
U stvari, uopće nije važno je li ovoliko ili onoliko, monstruozno je što se mir jednoj zemlji uopće uvjetuje ovakvim diktatima. Trump je ovoga puta nadmašio i Chamberlaina i samog sebe, s obzirom na to da su ideje o kupnji Grenlanda i ujedinjenje s Kanadom ipak malo izvan konkurencije.
Zar ćemo zaista dozvoliti da nam se ponovi povijest pa da nam i Trump maše mirovnim sporazumom s potpisima državnika kao već spomenuti Chamberlain na londonskom aerodromu kada je sletio s Minhenske konferencije, a Češku prepustio nacistima? I usput optuži Ukrajince da će biti krivi za rat ako na to ne pristanu? Samo da se povijest ne ponovi…