U trenucima kada Hrvatska bojkotira kupovinu u trgovačkim centrima, a osobito zbog visokih cijena osnovnih potrepština, zapitali smo se kako stoje stvari po pitanju kupovine ili popravaka uređaja kada se pokvare. A, ima li boljeg mjesta za razgovor o popravku, od legendarnog obrta Sapun TV? Naime, Petar Sapun bavi se popravkom radio i TV opreme već 45 godina, a kroz njegove ruke prošlo je nebrojeno mnogo uređaja, od kojih su neki služili svojim vlasnicima još dugi niz godina.

Petar, prijateljima znan kao Pero, oduvijek je znao da je zanat njegova priča. Tim više što smo saznali da je njegov otac prvi privatnik zanatlija u Zadru. Čovjek koji je, između ostalog, napravio poznatu skakaonicu na Kolovarama, kao i nadvožnjak kod Bibinja.

– U kolovozu 1980. godine sam otvorio i evo još radim, dok mi se bude dalo. Prvi dan kad sam otvorio, nitko nije ušao, drugi dan žena u fuštanu me pita: »Sinko, je l’ se tu prodaje kruh«. Ali pomalo, svaki dan sve više. Inače, otac mi je bio prvi privatnik u Zadru, strojobravar. Kad je došlo vrijeme da ja odlučim hoću li fakultet ili zanat, odlučio sam se na zanat. Iako, otac je mislio da ću ja bravariju nastaviti, a ja u TV mehaničare. Ja sam to volio, odmah sam pojačala počeo popravljati, a i osnovali smo i glazbeni sastav prijatelji i ja. Radio sam na početku kod Dorkina koji je tada bio poznat, radio sam kod njega, pa u vojsku, i po povratku otvaram svoj obrt, priča nam Sapun.

NIJE GUŽVA, ALI IDE

Svih ovih godina posao je išao, ali…

Foto Luka Jeličić

– U ratu, naprimjer, šest mjeseci nije bilo struje. Pa ja popravim TV, a ljudi ga ni ne odnose jer nema struje da gledaju. Tih šest mjeseci rata, što se tiče posla, bilo je teško. Poslije toga pomalo, nije ni sad baš gužva, ali ide! Štos je u tome što sam ja stari majstor i radim sve! Znači, kad mi doneseš gramofon, liniju, pojačalo, ja sve popravljam, a više nitko u gradu ne radi to što ja radim, kazao nam je Sapun, a nas je zanimalo koliko Zadrani odabiru popravak, ili, pak, odmah kupuju nove uređaje.

Foto Luka Jeličić

Kad udari grom…

– Teško je reći, ali danas nitko nema jedan televizor. Čini mi se da sve više ipak idu kupovati nove. Neki odmah bacaju, niti ih ne zanima popravak. Odnesu, bace, kupe novi. Možda smo mi u Zadru malo bogatiji jer ljudi kupuju po tisuću eura televizor pa se čude kad se pokvari. Ali isto, svaki dan prođe i po pet, šest stranki! Ali opet, što i to vrijedi kad sam evo 15 televizora stavio sa strane za reciklažu. Pregledao sam, ali dogodi se da se ne isplati popravljati ili da nema tog dijela koji treba zamijeniti pa ljudi kupuju nove. Televizori se još uvijek donose, jer ove malo novije verzije su skupa investicija, a poslije 4, 5 godina 90 posto kvarova se odnosi na rasvjetu. Također, kvarovi se dogode i kad je grmljavina. Zadar je specifičan po tome jer u drugim gradovima kad grmi, nema kvarova. Nešto je tu kod nas, vjerojatno konfiguracija terena ili to što svaki stup nije uzemljen pa kad opali grom, ode i digitalna ploča na televizoru, pokušao je Sapun objasniti.

Danas uređaji imaju kraći vijek trajanja, a najzanimljivije je kad se pokvare nedugo nakon isteka garancije. Upitali smo Sapuna, što to u biti znači.

Foto Luka Jeličić

– To je, događa se! Ali stvar je u lošoj kvaliteti uređaja i njihovih ekrana. U deset dana došlo mi je po deset TV-a iste marke, novih, s garancijom i svima je isti kvar, kvar ekrana. Uređaji se kvare ne zbog toga što su programirani da se kvare, nego je jednostavno loša kvaliteta. Također, izbacili su 4K televizore i taj ekran je puno tanji unutra, preblizu ostalim komponentama i žicama i zbog toga dolazi do probijanja, do kratkog spoja. Međutim, ovisno o markama, novi ekrani dođu isto kao i novi televizori pa se nekad isplati, a ponekad ne isplati popravljati. To prepuštam strankama na odluku, a neki baš žele popraviti pa makar ga i dali nekom dalje. Bolje nego baciti! Danas novi televizori u prosjeku od 300 do 700 eura koštaju, a ovi svi što se poprave maksimalno koštaju do 150 do 200 eura, pa puno ljudi bira popravak, kazao nam je Sapun.

Foto Luka Jeličić

ZARADI ZA SEBE

Dodaje kako ima dana kad u servis uđe petnaestak ljudi, ali nekad se samo neke stvari mogu popraviti.

– Puno ljudi koji dođe, kojima sam već popravljao i žele opet, ali nekad nema dijelova. Ni novih ni starih, ali ja se često snađem jer sam dugo u ovoj branši, a i u garaži imam dijelova za tristotinjak TV-a. Prije su televizori dugo trajali, a kad bih ja popravio još bi deset godina radili. Danas, često se ne isplati ni popravak pa ja tako imam po petnaestak televizora spremnih za reciklažu. Kažem, nema prometa, al’ posla ima, doduše, pogledam pa bacim, kazao je kroz smijeh Sapun.

Foto Luka Jeličić

Za cijelog radnog vijeka nikad skoro nije koristio godišnji odmor. Međutim, nasljednika nema. Možda dobra prilika za nekog mladog zanatliju? Sapun sumnja u to, ali dosta mladih mu dolazi radi popravka pojačala, a osobito nakon što čuju cijene popravka u Zagrebu. Cijene popravka on ipak nije povećavao, a kako kaže, posla uvijek ima dovoljno da zaradi za sebe, ne traži više.

– Kad zatvorim, onda je gotovo. A pokojni stari moj koji je otvorio prvu bravariju, kad smo doselili u kuću na početku ulice, ulica je bila bez imena, bile su to lokve, bez asfalta. Otac je tad napisao Zanatska ulica na tablu, i natpis »Sapun Stevo – Strojobravar«. Svi su znali reći: Sapun Stevo – sto metara levo, tako i za mene znaju reći, imaju putokaz, kazao nam je Sapun i na rastanku već zvao prijatelja kojem hitno treba popraviti televizor.