Ovogodišnji Dan žena bit će poseban dan i za Nenu Belana jer će na pozornici zagrebačke Arene proslaviti 40 godina na sceni. Za tu je prigodu pripremio četverosatni glazbeni maraton uz pratnju Fiumensa s kojima je već punih 25 godina, a čine ga: Leo Rumora, Olja Dešić i Vedran Križan. Uz njih na pozornici će im se pridružiti i Belanova kći Nikolina, kao i drage gošće, pjevačica Zorica Kodža i bend Cubismo.

Kroz razgovor Belan se prisjeća potpisivanja prvog profesionalnog ugovora 1985. godine, glazbenih druženja u splitskoj fazi ludih 80-ih i još mnogih drugih trenutaka iz njegove bogate glazbene karijere. Spomenimo da se okušao i u složenijim glazbenim izazovima. Komponirao je nekoliko dječjih mjuzikala među kojima i mjuzikl »Bambina«, a na prošlogodišnje Valentinovo nastupio je u HNK-u Split uz puhački orkestar Hrvatske ratne mornarice. Upravo je to glazbeni materijal koji vrlo skoro priprema objaviti. O životu i glazbi u njegova tri grada, Split, Rijeka i Zagreb, zadnjih su se nekoliko godina ubacila i Pučišća na Braču, gdje pjevač uživa u ljetnom miru, a svoju glazbu osim što oduvijek nosi sa sobom, rado je i dijeli sa svojom širokom publikom.

VISOKA OBLJETNICA

Pred vama je posebna godina, obilježavate 40 godina karijere i uskoro ćete se popeti na pozornicu zagrebačke Arene s koje će te publiku povesti na čak četverosatni glazbeni vremeplov. Osim svih organizacijskih zadaća, koliko vam je težak zadatak složiti repertoar za tu posebnu večer, odabrati među svojim 250 pjesama koliko ste ih ukupno napisali?

– Odabir repertoara za ovakav koncert je izazov, ali i veliko zadovoljstvo. Kad imate 250 pjesama, svaka ima svoju priču i emocionalnu težinu. Pokušao sam odabrati one koje su najviše obilježile moju karijeru i koje je publika najviše voljela. Naravno, tu su i neke novije pjesme koje su postale rado slušane. Cilj je bio stvoriti balans između starih i novijih uspješnica, tako da svatko nađe nešto za sebe.

S vama na pozornicu uz Fiumense i kćer Nikolinu, pozvali ste i goste. Koga biste posebno najavili?

– Naravno da sam pozvao drage goste i jako se veselim jer su to ljudi s kojima imam posebnu i emotivnu i glazbenu povezanost. Ali i privatno smo povezani. Na pozornici će mi se pridružiti odlična skupina Cubismo, s kojima dijelim ljubav prema glazbi punoj ritma i energije. Poseban trenutak bit će i nastup moje kćeri Nikoline, što mi kao ocu znači jako puno. A tu je i moja draga prijateljica i vrhunska pjevačica Zorica Kondža, s kojom sam tijekom godina dijelio brojne glazbene trenutke. Vi znate da smo svojevremeno snimili i jedan odličan duet »Do posljednjeg daha«. Siguran sam da će te suradnje dodatno obogatiti koncert i stvoriti nezaboravnu atmosferu.

Sjećate li se trenutka kad vam je legendarni Siniša Škarica ponudio prvi ugovor za Croatia records? Imali ste 22 godine i leptire, vjerujem ne samo u trbuhu, već i u »balunu«, sjećate li se s kim ste prvim podijelili vijest? Jeste li imali već spreman glazbeni materijal za produciranje?

Neno Belan i Fiumensi

– Sjećam se tog trenutka kao da je bio jučer. Imao sam 22 godine, bio sam u fazi u kojoj sam želio sve dati. Nisam znao što donosi budućnost, ali osjećao sam kako je to nešto veliko. Ponuda Siniše Škarice bila je izuzetna i, naravno, leptiri su bili prisutni! Bio sam presretan i sjećam se da sam prvu vijest podijelio s obitelji i bliskim prijateljima. Što se materijala tiče, već sam imao nekoliko pjesama koje su bile spremne, ali tada je zapravo započeo pravi proces stvaranja mog prvog albuma.

Bili ste tada i student na zadnjoj godini telekomunikacija Elektrotehničkog fakulteta, no ipak glazba vas je prepravila. Jeste li uopće ikada dvojili o nekom drugom zanimanju?

– Da, bio sam student na Elektrotehničkom fakultetu, na smjeru telekomunikacija. Uvijek sam bio zainteresiran za tehnologiju i znanost, ali glazba je ipak bila moja najveća strast, ona je uvijek imala prednost. Nikada, ali zaista, nisam dvojio o tome. Glazba je očito bila moj poziv, ali bila je zanimljiva i faza života kada sam pokušavao balansirati dva svijeta – onaj akademski i onaj glazbeni.

Da nije tako kako je, sasvim sigurno bio bih završio, još to malo gradiva koje mi je preostalo na fakultetu elektronike, i danas bio inženjer u možda nekoj telekomunikacijskoj tvrtki ili tko zna gdje… Elektronika je moja druga velika ljubav, a Nikola Tesla, poput The Beatlesa u glazbi, moj veliki uzor… Srećom, danas posjedujem svoj tonski studio gdje stvaram, a ustvari upravo to je mjesto gdje se sastaju te moje dvije ljubavi – elektronika i glazba.

USKORO ZLATNI PIR

Split vas je iznjedrio, a Rijeka na neki način dovršila, pretpostavljam kako se to očitovalo i u stvaranju vaše glazbe? U kojim pjesmama ima više Splita, a u kojima Rijeke?

– Pa vjerojatno ima više Splita u pjesmama koje sam stvarao dok sam živio tamo, a više Rijeke u pjesmama koje stvaram od kad sam tu… Iako, svega i svačega ima još u tim mojim pjesmama.

Ipak, Zagreb je, čini se, nezaobilazan, ali otkrili ste i svoj novi meandar na Braču? U kakvoj je on glazbenoj rezonanci?

– Zagreb je naša metropola i grad u kojem sam proveo i provodim i dalje jako puno vremena i gdje se uvijek osjećam povezan s cjelokupnom našom glazbenom scenom, ali Brač je za mene oaza mira i posebne inspiracije. Tamo se osjećam povezan s prirodom i sa samim sobom, što se na neki način možda reflektira i u dijelu moje glazbe. To je mjesto gdje mogu biti sam sa svojim mislima i stvarati bez stresa.

Zanimljivo je što ste u Rijeci pronašli i bend s kojim ste prije dvije godine obilježili »srebrni pir«, a izjavili ste i kako niste rođeni za biti na sceni bez benda, no ipak ste nekoliko godina bili solist?

– Moj mi bend daje energiju i podršku na sceni. Iako sam neko vrijeme bio solist, to je bilo isključivo zbog tadašnjih objektivnih okolnosti, kao što su raspad matičnog benda, ratne okolnosti itd. Međutim, u toj fazi uvijek sam osjećao kako mi nedostaje zajednička energija benda. Fiumensi su postali moja obitelj, a naša suradnja nešto posebno. Srebrni jubilej bio je trenutak zahvalnosti za sve što smo zajedno postigli. Sad čekamo zlatni jubilej za dvije godine.

Datum u Areni rezervirali ste još prije godinu dana, zašto ste baš odabrali Dan žena? Smatrate li žene svojom publikom, ili samo jako volite žene, odnosno one vas?

– Dan žena je poseban datum i smatrao sam da je to savršen trenutak za ovakvu proslavu. Žene su definitivno važna publika u mojoj karijeri, a tijekom godina su me podržavale i inspirirale na mnogo načina. Da, volim žene, i smatram kako imaju neizmjerno važnu ulogu u mojim pjesmama i životu. Za mene je to prilika da odam počast svim ženama koje su bile ili jesu u mom životu, bilo kao obitelj, prijateljice bilo obožavateljice.

Ipak, u svojim ste stihovima kazali: »Kad pogledam sebe duboko u oči vidim da živim u gorkoj samoći, ljubav sad ima kameno lice… » Kad biste ocjenjivali svoju ljubavnu poziciju kroz život, što biste rekli je li vas pratio mol ili dur, i na kojoj crti crtovlja se vidite?

Neno i Nikolina Belan

– Moji stihovi uvijek imaju dublje značenje i ljubav nije uvijek bila jednostavna tema u mojoj glazbi. Mogu reći da je ljubav tijekom mog život bila mješavina i dura i mola, kao što su i moje pjesme. Bilo je trenutaka kada je ljubav bila izvor radosti, ali i trenutaka kada je bila teža i izazovnija. Volim misliti da sam na stepenici gdje sam sada postigao ravnotežu. Mislim da sam sada u fazi prihvaćanja i samospoznaje. Na crtovlju bih se stavio negdje u sredinu jer vjerujem da je ljubav uvijek prisutna, ali je važno naučiti voljeti i sebe.

NAJLJEPŠI DANI KARIJERE

Što vam žene najčešće zamjeraju?

– To pitanje uvijek izaziva osmijeh! Mislim da su žene u mom životu često bile strpljive prema mojoj strastvenoj prirodi prema glazbi, ali zasigurno im nije uvijek bilo lako. Možda mi najviše zamjeraju što sam ponekad previše posvećen poslu i što imam tendenciju u potpunosti se posvetiti stvaranju, pa ponekad zaboravim na balans u privatnom životu. Ali, to je nešto s čime sam se uvijek nastojao izboriti.

Osim spomenutog stiha pjesme »Zar više nema nas« i dueta s Massimom Savićem, niste često pisali pjesme za druge autore, ipak kći Dine Dvornika, Ella, dobila je ime baš iz vašeg refrena, mora da je bilo uzbudljivo?! Sjećate li se tih dana, Splita, Dine, Olivera, Bana… osamdesetih?

– Sjećam se tih dana kao nekih od najljepših u mojoj karijeri. Osamdesete su bile posebno doba, vrijeme stvaranja i slobode u glazbi s nevjerojatnim umjetnicima kao što su Dino, Oliver, Gibo i Ban. Družili smo se, stvarali i dijelili inspiraciju. Ella je doista posebna pjesma za mene, a činjenica da je kći Dine Dvornika nosila ime inspirirano mojim refrenom bila je nevjerojatno emotivna. Ta povezanost među glazbenicima, kao i to što su pjesme postale dio života drugih, daje posebnu vrijednost glazbi.

Kad smo već kod autorstva, rekli ste i kako niste zainteresirani nastupiti na Eurosongu kao izvođač, eventualno kao autor. Hipotetski kad bi vas dopao taj zadatak, primjerice da vas mlada pjevačka nada zamoli za pjesmu s kojom će se predstaviti na tom natjecanju, kakvu biste pjesmu napisali, kakvog raspoloženja?

– Kad bih ikada bio upitan napisati pjesmu za Eurosong, sigurno bih se fokusirao na nešto autentično, ali i dovoljno moderno što bi potencijalno odjeknulo na međunarodnoj sceni. Volio bih napisati pjesmu koja je emotivna i snažna, ali i posebne osobnosti. Možda nešto poput balade s jakim refrenom, ali s twistom koji bi donio iznenađenje jer Eurosong zahtijeva nešto što neće samo ući u uho nego i ostaviti snažan dojam.

HRABROST MLADIH

Kako glazbeno doživljavate nove generacije? Razumijete li glazbu koja se danas gura na top-ljestvicama? Imate li nekog mladog izvođača kojeg rado poslušate, koji vas dodirne?

– Nova glazba je nevjerojatno raznolika te iako se razlikuje od onoga što sam stvarao, itekako cijenim inovacije i smjelost novih generacija. Zanimljivo je vidjeti kako se glazba razvija i kako su mladi izvođači u mogućnosti koristiti tehnologiju na način koji je prije bio nezamisliv. Svakako, ponekad pratim mlade izvođače i volim čuti kada netko stvarno ima originalnost. Oduvijek sam volio pratiti glazbenike koji svojim radom donose nešto novo, koji imaju svoj zvuk i način na koji izražavaju emocije. Volim slušati glazbu koja ima dušu, bez obzira na žanr. Neki od mladih talenta stvarno znaju prenijeti emocije svojim pjesmama.

Pretpostavljam kako današnje vrijeme uvelike olakšava glazbenu produkciju, odnosno zanima me koliko se danas može biti »sam svoj majstor«, može li se producirati pjesmu bez ulaska u profesionalni studio ili je primjerice dobro »zapakirati« ?

– Danas je tehnologija toliko napredovala da mnogi glazbenici mogu producirati pjesme u svojim vlastitim studijima kod kuće što je veliki pomak. To uostalom i sam radim. Biti »sam svoj majstor« apsolutno ima svoje čari jer danas možete eksperimentirati i biti puno kreativniji u vlastitim uvjetima. »Zapakirati« pjesmu je važno, ali, ipak, istinska vrijednost je u emocionalnom iskustvu koje pjesma prenosi. Tehnologija je alat, ali glazba je ipak umjetnost.

Marko Lukunic/PIXSELL

Bi li bilo moguće producirati novu pjesmu, ili duet, s glasom neke glazbene legende?

– Apsolutno! Danas je moguće surađivati s glazbenim legendama koristeći moderne tehnologije, umjetnu inteligenciju prije svega. To je izazov, ali i odgovornost. Još ne znamo moguće posljedice svega toga, stoga za sad valja biti krajnje oprezan s time. Recimo napravimo duet s nekim tko više nije među nama, ali čiji glas i dalje živi. To je s jedne strane prilika povezivanja s glazbenom baštinom, ali s druge strane otvara se mogućnost manipulacijama.

Novotarija su i društvene mreže, kako se snalazite? Vidim, redovito snimate i na TikToku?

– Društvene mreže su već odavno postale važan dio promocije i komunikacije s publikom, prije svega Facebook i Instagram. Iako sam tradicionalist, pokušavam biti aktivan i na novim platformama. TikTok mi je zabavan način da se pokušam povezati i s mlađom publikom. Ali, uvijek se trudim ostati autentičan i pokazati svoju ljudsku stranu.

BRONČANE DAME

Osim slavljeničkog koncerta u Areni, pripremate i novi album u suradnji s puhačkim orkestrom Hrvatske ratne mornarice, možete li nam naznačiti o kakvom je glazbenom materijalu riječ, odnosno kako je došlo do suradnje?

– Suradnja s puhačkim orkestrom Hrvatske ratne mornarice za mene je poseban projekt jer je donio potpuno novi zvuk mojim pjesmama. Ta orkestracija daje mojoj glazbi dodatnu dimenziju, spoj ozbiljnosti i emocije, ali istovremeno i moćan zvučni zid koji je pjesmama dao neki novi život. Ideja za suradnjom rodila se spontano, iz međusobnog poštovanja i želje da spojimo dva različita glazbena svijeta u nešto posebno. Mislim da će publika biti ugodno iznenađena tim izdanjem koji je ustvari snimak prošlogodišnjeg fenomenalnog koncerta u HNK-u Split, a koji se dogodio upravno na Valentinovo.

Pretpostavljam kako ćete snimati i koncert u Areni, kad planirate široj publici predstaviti i taj materijal?

– Da, koncert u Areni će se snimati jer želim zabilježiti taj trenutak i podijeliti sa svima koji možda neće moći biti prisutni. Nakon koncerta planiramo obraditi snimke i objaviti ih u najboljoj mogućoj formi, bilo kao live album, bilo kao posebni videomaterijal. Nadam se kako ćemo sve uspjeti pripremiti u roku od nekoliko mjeseci nakon koncerta, tako da bi materijal mogao biti dostupan publici do kraja godine.

Godišnje imate i po 70-ak koncerata, u kojim krajevima ste najčešći gost?

– Moji koncerti pokrivaju cijelu Domovinu i regiju, ali mogu reći da ipak najčešće nastupam u Hrvatskoj, ali ponekad i u Sloveniji, Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Svaka publika ima nešto svoje, poseban način na koji reagira na pjesme. Ljeti su obavezni nastupi na obali, dok su zimi češći koncerti u dvoranama diljem Hrvatske i regije. Volim tu dinamiku jer mi omogućava upoznati razne ljude i doživjeti različite atmosfere u raznim sredinama na svakom koncertu. Posebno su interesantni i nastupi na festivalima.

I za kraj, na društvenim mrežama zabilježili ste trenutke gdje su u vaš zagrljaj padale i brončane dame, poput Amy Winehouse, slovenska gospođica sa šeširom… pa koju ste damu grlili za ovo Valentinovo?

– Ha, ha, ha… Moram priznati da mi taj šarmantni trenutak s brončanim damama često izmami osmijeh kad ga se prisjetim. No, ovog Valentinova nisam zagrlio nijednu brončanu skulpturu, ali sam zato proveo vrijeme s ljudima koji su mi dragi. Valentinovo je više od samo jednog dana u godini – ljubav treba slaviti svaki dan, malim gestama, pjesmama, trenucima s ljudima koji su nam važni.