ZAGREB – Željka Udovičić Pleština autorica je površne i gotovo bih rekla tračerski pojednostavljene adaptacije drame »Don Juan se vraća iz rata« (1936.) njemačkog autora Ödöna von Horvátha, ujedno potpisujući i prijevod navedene drame za Magellijevu režiju u »Gavelli«.

Paolo Magelli je, pak, navedeni tekst već režirao i 1980. godine u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu, što znači da bi prema predlošku trebao imati dvostruku upućenost. Zašto je onda pred nama predstava u kojoj se stalno pitamo gdje su točno pohranjeni dublji socijalni ili umjetnički razlozi igranja ovog teksta? Na koji točno način korespondiraju dvadesete godine prošlog i ovog stoljeća?

Zbog čega jedan potencijalno feministički komad o krahu muškog alfa-zavodništva na hrvatskoj pozornici i dalje eksploatira stereotipni seksipil odabranih glumica mlađe i srednje generacije, klasičnu objektivizaciju ženskih tijela, a da pritom veze nema s autorovom originalnom »žalobnom igrom« Don Juanove potrebe pokajanja? Zašto iz kazališne visine na »Gavellinu« pozornicu nekoliko puta padaju ženske bunde, koje će glumice odjenuti i paradirati uokolo u »zavodljivim« pozama, umjesto da svjedočimo Njemačkoj nakon Prvog svjetskog rata kao ekonomski poharanom i poraženom, siromašnom, antispektakularnom svijetu? I što točno Magelli prepoznaje u Horváthovoj temi »kraja rata« (komad je vremenski smješten u 1918. godinu), s obzirom na to da živimo u epohi u kojoj bjesne brojni ratovi, a osjećaj mnogih građana Europe je da ih ima sve više i da su sve opasniji, a ne da smo upravo spustili zastor nad velikim svjetskim pokoljem?

Histerični smjehovi

U predstavi nećete naći odgovore na ova pitanja. Nije to teatar koji se ičemu suprotstavlja ili za nešto bori ili u nešto vjeruje. Jedino što vidi su varijante gorkog poigravanja seksualnošću i emocionalni kič ogorčenih žena. Predstavu obilježavaju prazne retoričke geste, primjerice histerični smjehovi ženskog ansambla (Nataša Janjić Medančić, Lana Meniga, Lara Nekić, Tena Nemet Brankov, Barbara Nola, Mada Peršić, Ivana Roščić) i toplo, melankolično, u sebe utonulo lice Enesa Vejzovića kao Don Juana. Ta su ženska grcanja od podrugljivog smijeha izvedena kao grube cirkuske točke, parajući uši publici i upućujući na strah ansambla od dubljih emocija.

Foto GK Gavella

Jasno je da su to junakinje koje se smiju same sebi, svojoj gluposti; smiju se da ne bi plakale ili iz gorkog razočaranja, ali nijedna ne stiže do smijeha otpora ili protesta. Don Juan je, pak, prikazan kao stoički mučenik, što u originalnom tekstu također nije slučaj: kod Horvátha Don Juan ima svoju gorku i mukotrpnu borbu sa sjećanjima na žene koje je povrijedio, svoje sazrijevanje kroz »suđenje« samome sebi za prethodnu emocionalnu bezočnost, a progoni ga i vlastiti ideal »vjerne žene«, čiju smrt s mukom prihvaća, no zadržava i svojevrsni prkos očajnika. Na razini izvedbenog čitanja samog komada, mnogo je udaljavanja od autorskih namjera koje se samim time ne pretvaraju ni u nova ni u eksperimentalna rješenja. Naprotiv, kad vidimo koliko trivijalni ženski likovi okružuju povratnika iz svekolikih osvajanja, stvarno se čini kao da gledamo neku sapunicu. Čak se u jednom trenu gasi svjetlo da bismo slušali stenjanja ljubavne igre ili kolektivno prinjeli uho ključanici javne kuće.

To ne znači da predstava nema i vrijednih dimenzija. Primjerice, glazbu koju zajednički potpisuju Ivanka Mazurkijević i Damir Martinović Mrle, osvježavajuće nekonvencionalnu i neilustrativnu za »Gavellu«. Tu je i odličan videorad Ivana Marušića Klifa (posebno je dojmljiv uvodni zoom-in kamere prema prostoru srušene kuće kao posljedice ratnog razaranja te scena filmski izvedenih lebdenja bolničkih kreveta). Zanimljiva je i scenografija Miljenka Sekulića: duboka pozornica s tamnim paravanima, tako da u prvi plan dolazi glumačka igra, videonaracija i kostimografija »zavodljivih kostima« Marite Ćopo.

Vejzovićev potencijal

Moglo bi se čak reći da bi predstava bila daleko uspješnija da se na pozornici čitavo vrijeme nalazio samo Enes Vejzović kao tmurni Don Juan, kojeg prate tjeskobni muzički akcenti (od puntijarskih njemačkih songova, preko rockerske glazbe do opere), poetske geste videorada i glasovi žena u offu. Time bi, naime, došao do još većeg izražaja Vejzovićev pogođeni glumački senzibilitet melankoličnog ranjenika i bolesnika, donositelja poraza, nekoga tko više ne želi i ne mora nikoga osvajati, ni susjedne države ni žene, jer svu je tu promašenu logiku već obavio i shvatio koliko je besmislena.

Kako god bilo, predstava je ispraćena suzdržanim aplauzom, a komentari publike po izlasku iz gledališta mahom su se odnosili na plitkost uprizorenja. Velika tema donžuanizma nije ni odškrinuta. Smatram da je glavni problem ove izvedbe dramaturgija, koja pojačava klišeiziranost i karikaturalnost izigranosti ženskih likova, umjesto da u njima prepozna ljudskost i kompleksnu bol. I da citiram jednog slavnog Don Juana koji je nastao 1903. godine: »Nikad mi nije bilo žao što sam društveni otpadnik.« (G. B. Show). U Magellijevoj režiji to se otpadništvo niti ne naslućuje.