Domaća tekstilna industrija ovisi o izvozu na inozemna tržišta koji čini čak dvije trećine prihoda. Upravo je zato i prva osjetila negativne utjecaje recesije u sjevernoj Europi. Jedna od tvrtki koja je izravno pogođena konkurencijom brze mode je talijanski Benetton, a koji posljednjih godina gomila milijunske gubitke. U siječnju ove godine zbog financijskih problema tvornica je službeno zatvorila svoja vrata u Osijeku. Nakon 25 godina poslovanja talijanski tekstilni gigant odlazi u stečaj, a više od 250 osječkih radnica i radnika ostaje bez posla.

Treći svijet

O radnim uvjetima u tekstilnoj industriji u Hrvatskoj s naglaskom na poslovanje stranih brendova i njihove prakse u domaćem tekstilnom sektoru bilo je riječi na tribini »Tekstilni brendovi bez odgovornosti – Koja je budućnost Benettona u Hrvatskoj?« održanoj u utorak u organizaciji Novog sindikata upravo u Osijeku.

– Na ovu tribinu potaknuti smo nedavnim događanjima u Benettonu, odnosno odlukom da zatvore svoju proizvodnju u Hrvatskoj i, koliko smo čuli, Srbiji. Odlaze u jeftinije države istočnog svijeta, pretpostavljamo Bangladeš. Nažalost, to je jedna od posljedica rasta cijena rada u Hrvatskoj. Mada nije negativna jer odlaze brendovi koji ustvari ne poštuju radnička prava. Dok su mogli isplaćivati bolje plaće i osigurati bolje uvjete rada, uvijek su cijene svojih proizvoda uštimavali prema minimalnoj cijeni rada. Benetton se našao u stvarnim problemima, zatvaraju neke trgovine i u Italiji, kao i neke proizvodne pogone. U Hrvatskoj je problem što država nije na vrijeme reagirala i dovela brendove koji plaćaju dobre cijene. Postoje takvi brendovi, oni koji se bave održivom proizvodnjom i nije im fokus na brzoj modi. Mi smo zapravo zadovoljni što na ovaj način prestajemo biti dijelom Trećeg svijeta, pojasnio je Mario Iveković, predsjednik Novog sindikata.

Prošle jeseni zatvorena je i daruvarska tekstilna tvrtka Leonarda zbog obustava narudžbi iz Benetton tekstila. Ona, kao prva žrtva, bila je pokretač ove tribine, odnosno činjenica da radnici nisu ostvarili pravo na otpremninu.

– Radnici će dio otpremnine dobiti tek pomoću stečajnog postupka koji smo mi zatražili, a drugu polovinu ćemo tražiti od Benettona. Mi smo kao sindikat već poslali dopis Benettonu, no ako oni nisu spremni na to, postoje mehanizmi koje ćemo upotrijebiti kako bismo zaštitili radnike. Radnici u Osijeku bolje su prošli samo s te strane što je njima Benetton izravan vlasnik pa su osigurali sredstva za otpremnine. Ono što nas zabrinjava je to što znamo da je u okolici od 200 do 300 radnika u malim kooperantskim tvrtkama koje su isporučivale robu Benettonu, ali ne znamo što je s tim radnicima. Upravo zato smo održali tribinu, kako bismo poslali poruku radnicima koji, ako još nisu dobili otkaz, da se što prije jave i organiziraju. U Leonardi smo došli prekasno, bili su neorganizirani. Pokušat ćemo sada, za njih, od Benettona naplatiti njihove otpremnine, govori Iveković.

Promijeniti praksu

Novi sindikat moli spomenutih 300 radnika da im se što prije jave kako bi mogli na vrijeme reagirati, za njihovo dobro. Po zakonu, radnici mogu ostvariti pravo na samo pola otpremnine kada se u tvrtki otvori stečaj. Ipak, Novi sindikat nastoji promijeniti takvu praksu što je dodatno otežano manjkom reakcije nadležnih.

– Agencija za zaštitu potraživanja radnika u slučaju stečaja poslodavca osigurava 50 posto otpremnine, drugih 50 posto po hrvatskim zakonima nećemo moći dobiti i to je žalosno. Mi pokušavamo promijeniti taj odnos, na državnoj razini, ali našim političarima treba puno vremena da reagiraju. Problem tekstilne industrije oduvijek je bila minimalna plaća, uvjeti rada ondje su oduvijek najlošiji. Dok je minimalna plaća bila 600 eura bruto, dobili su točno toliko, kao i sada kada je 970 eura. Brendovi mogu platiti više i to je poruka naše kampanje »Clean Clothes« koja okuplja tekstilne radnike, sindikaliste i udruge iz čitavog svijeta. Zalažemo se za dostojanstvenu plaću svim radnicima, to bi trebalo biti nešto što bi Republika Hrvatska svim svojim radnicima morala osigurati. Onaj koji ne može isplatiti dostojanstvenu plaću, a koju hrvatski Ustav garantira radnicima, ni ne treba nam, ističe Iveković.

Dodao je da se sustav izrabljivanja gradi zadnjih 50 godina u cijelom svijetu, pa tako i u Europi.

– Za proizvod koji se prodaje za sto eura, u prosjeku na rad daju do pet eura, a zarada brenda je oko 15 eura. To je očito nepošteno. Svugdje u svijetu, tekstilni radnici su najlošije plaćeni i rade u najgorim uvjetima. Na listi najbogatijih ljudi na svijetu, među prvih 10 je čak četiri osobe iz tekstilne industrije. To su bogataši koji se bogate na iskorištavanju radnika iz cijelog svijeta, zaključuje Iveković.

Zdravstvene tegobe

Ivana Perić, novinarka istraživačica u sklopu kampanje »Clean Clothes« provodi istraživanje na razini Hrvatske o uvjetima rada u tekstilnoj industriji. Istraživanje se fokusira na tvornice koje proizvode za strane brendove, a koje čine 80 posto radnih mjesta intervjuiranih osoba. U ovom slučaju, to su Benetton, Calzedonia i Marc Cain, no sve dijele iste značajke.

– Sve intervjuirane radnice su na minimalcu. One svoje godišnje odmore ne mogu koristiti na način na koji bi htjele, od srednje do starije dobi su i udane te s više djece. One s plaćom koju imaju ne mogu podmiriti osnovne životne potrebe pa se oslanjaju na ostale članove svog kućanstva ako ih imaju. Od samog rada u tekstilnoj industriji danas se s ovim uvjetima i troškovima života ne može preživjeti. Između ostalog, to su i radnice koje uglavnom rade infrastrukturno u teškim uvjetima i prostorima sa starim, bučnim strojevima i u zagušljivim i prašnjavim prostorima, rekla je Perić.

Nastavlja da većina radnica ima ozbiljne zdravstvene tegobe nastale uslijed desetljeća rada u tekstilu poput problema s leđima, vidom ili sluhom.

– Pritom, sve intervjuirane radnice nemaju ni pravo na sistematski pregled na radnom mjestu, a kamoli neki novac u kontinuitetu da si priušte servisiranje zdravstvenih tegoba. Postoje problemi i s bolovanjima i adekvatnim isplaćivanjima bonusa za prekovremeni rad vikendom. Takvi poslodavci ne bi trebali ni biti dobrodošli u Hrvatskoj zato što ne poštuju osnove radnog zakonodavstva, naglašava Perić.

Benneton u Osijek došao 2005. godine

Benetton je, podsjetimo, u Osijek došao 2005. godine, kada je pokrenuo proizvodnju na prostoru i u pogonima MIO-a, uz pogodnosti koje je tada nudilo poslovanje unutar Slobodne zone Osijek. Taj su prostor potom i otkupili, nekoliko su ga puta i proširivali. Duže vremena, dok se nije razbuktala industrijska proizvodnja u Belišću, osječki Benetton bio je najveći izvoznik sa sjedištem u Osječko-baranjskoj županiji. Uz matičnu proizvodnju, bilo je i nekoliko kooperantskih tvrtki koje su radile za Benetton, u pravilu otvarali su ih talijanski državljani. Zapošljavali su domaću radnu snagu, većinom žene, za rad na šivaćim strojevima, no te su tvrtke bile podložne poslovnom odnosu s Benettonom. Onog trenutka kada im se to nije više isplatilo, bile su ugašene, a radnici otpušteni.