U kinodvorani Gackog pučkog otvorenog učilišta u Otočcu, 5. veljače 2025. održano je predstavljanje knjige Tomislava Beronića »Glagoljica prije Ćirila i Metoda«, koje je organizirala otočka Kulturna udruga za baštinu i stvaralaštvo Baštinica. Uvodno izlaganje o temi održala je prof. Manja Kostelac-Gomerčić, predsjednica Baštinice, te predstavila autora i njegova dosadašnja ostvarenja. Istaknula je kako o postanku glagoljice, najstarijega hrvatskog nacionalnog pisma, postoji 40-ak teorija povjesničara, jezikoslovaca i paleografa, a najpoznatija je i znanstvenim konsenzusom prihvaćena ćirilometodska teorija, koja nastanak glagoljice smješta u 9. st. No, je li moguće da je ona starija, čak puno starija? – retorički je upitala prof. Kostelac-Gomerčić te nastavila da na to pitanje potvrdno odgovara Tomislav Beronić u svojoj najnovijoj knjizi, navodeći u njoj niz dokaza i zapisa iz starije literature u prilog jeronimskoj teoriji i sv. Jeronimu kao tvorcu pisma. Knjiga je interesantnija i intrigantnija to više što je jeronimska teorija inače smatrana isključivo narodnom predajom te je bila odbačena u korist ćirilometodske.

Potom su knjigu predstavili urednik Goran Majetić i autor Beronić. U svome izlaganju Majetić je posebno istaknuo kako je ta knjiga tek dio puno veće teme o postojanju Hrvata na ovome tlu još od davne prapovijesti, puno prije negoli su se počeli nazivati Hrvatima, što je oprečno nametnutim tezama stranih institucija i administracija o njihovu doseljenju u sadašnju domovinu. Među takve teze ugrađena je i »dogma« o Ćirilu kao autoru glagoljice, za koju unatrag 170 godina, od kako je zaživjela, na valu panslavizma nitko nije iznio kvalitetne dokaze, naglasio je Majetić. Istaknuo je potom posebnu ulogu sv. Jeronima, kao povijesne osobe koja je ustrojila odnosno usavršila glagoljicu, već prisutno pismo ilirskih plemena na prostoru od Istre do Crnog mora. Izostanak značajnije količine materijalnih spomenika ima uzrok u velikim razaranjima u prvom redu rimskih osvajača, a potom i ratovima i progonima u srednjem vijeku i poslije. Ipak nešto je ostalo, a bit će pronađeno još više toga u nastavku arheoloških istraživanja, zaključio je Majetić.

Naslovnica Beronićeve knjige / Foto PUO

Autor Beronić je, uz predavanje pod naslovom Nakit i ukrasi ilirskih žena kao preteče glagoljice, svoje izlaganje započeo »demontažom« ćirilometodske teorije ukazujući na polazišta njezinog tvorca, češkog slavista iz sredine XIX. stoljeća Pavela Josefa Šafarika, koja nisu izdržala povijesnu kritiku i sva su postala apsolutno neprihvatljiva s gledišta povijesne znanosti. U našem narodu tradicionalno se uzima sv. Jeronima kao zaštitnika i tvorca glagoljice, što je i dan danas ostao službeni stav Katoličke crkve potvrđen od čak osam papa, rekao je Beronić.

No, Sveti Jere nije osmislio sâmo pismo, već mu je dao ustroj odnosno upotrijebio ga je za veliku misiju približavanja Biblije potlačenim stanovnicima rimske provincije Ilirika, što je rezultiralo dubokim ukorjenjivanjem kršćanstva među narodom koji se od stoljeća sedmog naziva Hrvatima. Upravo zato što je glagoljica bila poznata kršćanstvo se vrlo lako raširilo po cijelom području tako da je prisutno na našem ozemlju još od doba apostola, tvrdi autor. Glagoljica je od tog doba nazivana jerolimicom, po sv. Jeronimu, baš kao što je ćirilica nazvana po svome tvorcu sv. Ćirilu.

No da je glagoljica nastala iz ukrasa ilirskih žena, domaćica, majki i odgajateljica, vidljivo je onome tko slobodno i bez predrasuda promatra arheološke artefakte – ukrase na keramici i komade nakita – kopče (fibule), prstenje, narukvice, ogrlice i češljeve, tvrdi Beronić. Svi znakovi glagoljice s lakoćom se mogu izvesti upravo iz nakita do te mjere da ženstvenost naprosto izbija iz tog pisma, iz oblina znakova i poruka koju njima prenose. Niti jedan znak glagoljice nema osobinu oružja, što dovodi do legendarnog zavjeta Hrvata rimskom papi da nikada neće napadati druge narode. Taj credo je samo dodatna potvrda tisućljetne opstojnosti i ljubavi prema svojoj zemlji. Suprotno od glagoljice, nordijske rune su pismo lovaca i ratnika, što se odmah uočava u simbolima strijele, harpuna, osti, mača i špiceva svih vrsta kojima to pismo obiluje, zaključio je Beronić.