Da otpad nije smeće i da ga kao društvo trebamo prenamijeniti i ponovo iskoristiti, može se često čuti. No o znanju, vještinama i viziji potrebnima da materijal odbačen kao nusproizvod nečeg navodno većeg dobije novi život govori se i piše nešto rjeđe, sve dok se ne naiđe na rad poput onog Darka Kovačevića Jazzieja, opatijskog umjetnika koji ostatke metalnih, drvenih, bojenih resursa vješto koristi na najupečatljiviji mogući način. Više od 140 Kovačevićevih raznovrsnih djela nedavno je prvi put predstavljeno opatijskoj publici, koja je u atomskom skloništu u Voloskom mogla pogledati na koje se sve načine kombinirati mogu otpiljci, špena, komadi žice, izrabljene drvene i limene podloge, pa i prašina. Za potrebe »Atomske izložbe, ćo«, održane uz podršku grada Opatije, umjetnik je među mnoštvom svojih likovnih i trodimenzionalnih djela s industrijskom srži probrao ona koja najvjernije svjedoče njegovom poimanju rada i svijeta oko sebe.

Oštrina i sjaj

– Svi moji radovi napravljeni su od recikliranog, industrijskog i otpadnog materijala, a s njima sam radio da pokažem da se od nečega što se smatra smećem može nešto napraviti. U svom radu oblikujem »bezvrijedno« i dodajem mu vrijednost vremena i prostora, a prije nego razradim ideju, ogledam se oko sebe da bih vidio kakvim resursima raspolažem. Kada nađem dasku od nekog starog ormara, sjetim se da imam šmirgl papir, temeljnu boju, ostatke drugih boja koje želim koristiti, naprimjer crvenu, plavu ili bijelu, i zaključim da imam ono što mi je potrebno da bi ideju koja se tada formira bacio na podlogu, navodi Kovačević, ističući kako kao svoj najoštriji kritičar odlučuje daje li svom radu zeleno svjetlo, ili ga baca preko ramena, znajući da će se taj materijal moći ponovo iskoristiti za nešto drugo i bolje.

Foto Marko Gracin

Isto tako, umjetnost ovog umirovljenog trećemajca, koji je kao profesionalac postao vičan baratanju sirovim, pa i grubim materijalima, počiva na jedinstvenom punktumu koji ostavlja dojam i na prvi i na drugi pogled.

– U svom radu želim prenijeti poruku da je sav materijal isti i da ćemo i mi, kao i ovi ostaci, na kraju sve to biti. Sve te otpatke, metalne i nemetalne, gledam na jedan bratski način, oni meni nisu niži materijali. Na neki način, mislim da sam tom otpadu dao zadnju šansu da zablista, napominje i dodaje kako je većina radova pohranjena u ambijentu njegovog doma, gdje upravo organizira prostor za daljnji rad i pospremanje obrađenih i neobrađenih elemenata.

Foto Marko Gracin

Protumačiti bit

Tijekom nekoliko godina bavljenja reinterpretacijom industrijskog otpada Kovačević je stvorio više od 400 radova, a njegovom je stvaralaštvu, navodi, uvelike pomoglo kreativno usmjerenje koje su mu pružili kreativni centar Skani i njegova voditeljica Ania Škrobonja. U toj je suradnji pronašao svoj izričaj i stekao samopouzdanje kao umjetnik te, nimalo manje bitno, razvio oštrinu koju je tražio, bez zapadanja u klišeje i imitiranje poznatih majstora i umjetnika.

– Dogodilo mi se da sam počeo nešto raditi pa naslutio da u mojoj umjetničkoj percepciji nešto ne štima. Nas tri frenda iz brodogradilišta smo odlučili da ćemo ići na satove slikanja, a tamo sam naučio neke stvari, poput toga zašto u djelu ne treba koristiti četiri ili više boja. Upravo to mi se događalo u mojim radovima – sve je to bilo okej, ali boje su mi smetale i time nisam bio zadovoljan. Kod Anije sam naučio da nema potrebe koristiti mnogo boja i da na taj način prvotna zamisao i ideja više dolaze do izražaja. Jer ako napravite kakofoniju, teško je protumačiti bit i samu ideju. Isto tako, što je čovjek više u radu nesiguran, to mu predstavlja veći problem. Ništa se ne može napraviti kada se preispitujete »uh, možda nisam ovo trebao ovako« ili »ovo sam trebao drugačije«. Trebaš to ili napraviti, ili ne napraviti. I važno je da to napraviš »iz jaja«, jer u suprotnom to što radiš ostaje traljavo i nedorečeno, premekano. Ja želim oštro, želim da publika vidi, da nema dvojbi, iako vide da je to apstrakcija. Želim da ih takne, objašnjava Darko Kovačević, koji inspiraciju za rad, osim u materijalu kojim raspolaže, pronalazi u svakodnevici.

Foto Marko Gracin

– Često je to stvar trenutka – kad ti dođe ideja, moraš je napraviti, ističe.

Jedno pero je dovoljno

Kao strojarski energetičar u 3. maju, naš je sugovornik vodio brigu o energentima i vrelovodima, radio s kisikom, acetilenom, ugljičnim dioksidom, a bio je u doticaju i s elektroenergetikom, trafostanicama, rasvjetom i telekomunikacijama. I tijekom radnog vremena znala ga je puknuti inspiracija, a onda se ne može drugo nego pustiti da ona vodi.

– Za vrijeme rada stalno imate komunikaciju s nekakvim prostorima koji te obuzimaju, gledaš sve te nekakve kutke, tražiš i postaneš znatiželjan. Ondje gledaš što bi se dalo iskoristiti i možeš li pronaći nekakav medij u kojem se možeš izraziti. Jednom prilikom kada je kod nas dolazio pustinjski pijesak, vidio sam žuto nebo, a more je bilo baš okrutno, plavo i crno, bilo je nevrijeme i južina. Sâm sam sebi rekao – idem to napraviti. Gledao sam to more i nebo, bez ičega i shvatio da to nije to što tražim. Dok sam išao po marendu u glavu mi se doslovno zabilo galebovo pero, za kje sam odmah pomislio – evo jedrilica. Ma kakva marenda poslije toga, odmah sam s tom »jedrilicom« trčao, savršeno je stala, i to je bilo to. Jedno pero bilo je sve što je tu trebalo staviti, pripovjeda Kovačević, dodajući kako mu takvi trenuci daju volju i želju da i dalje radi.

Voljeti sve oko sebe

Odnos prema upotrebljivom materijalu, ljudima oko sebe i životu općenito još su neki od jakih kreativnih motora koje ga guraju naprijed, a otkrivanje vlastite pozicije u svijetu, bilo kroz umjetnost ili ne, otkriva i nove percepcije o sebstvu.

– Pomoću svog izričaja želim gledatelju pokazati vrijednost napuštenog, a time želim dati uvid da su svi ljudi jednako vrijedni. Ne smatram da ću to ja ispraviti, ali ću dati u javnost da se ljudi zapitaju »zašto sam ja zaslužio biti tu gdje jesam« ili »zašto sam zaslužan više od nekog za kog mislim da je propalica«.

Foto Marko Gracin

Svatko od nas ima zadaću da se kroz život osvijesti, da diše punim plućima i da voli sve oko sebe. Svi smo ovdje s nekim zadatkom, svi mi imamo svoja prava. Kad se nekako probudiš, onda ti je sve jasno, da su politika i odnosi s autoritetima sitni ometajući faktori koji su totalno beznačajni i da kroz svijet trebaš kročiti uzdignute glave, zaključuje Kovačević, čija je glava i dalje prepuna ideja, iako je aktivni rad na čekanju. Od njega možemo, kaže, očekivati još industrijske oštrine s humanističkim štihom jer kreacija je ipak nešto najvažnije u životu.