Ako je rješenje u treneru, onda je sve jednostavno… Ja sam prvi kojega treba pribiti na križ odgovorosti. Tako je govorio Matjaž Kek nakon trećeg 0:3 poraza (Aberdeen, Dinamo u Maksimiru, Slaven Belupo), nakon što je otvoren prvi »javni lov« (linč), na Rijekina trenera. Nakon remija u Vinkovcima (Gorgon nije realizirao kazneni udarac, poništen je regularan pogodak Andrijaševiću), još jednom je javno mnijenje krenulo u seciranje žabe… Trenera koji nema igru, nema napadača, nema… Ništa! A dobio je sve. Naravno, svi su mu krivi – suci, igrači, novinari. Vladalo je sveopće ludilo, bujala je Rječina otrovnih riječi i visokoumnih stručnih analiza. Samozvanih trgovaca igračima, menadžera…

 Ne skrivaju se više iza parola zamotane u celofan pristojnosti prema suparniku, Dinamu, koji iz straha vrišti (direktor Svetina…) da će još jednom, dvanaesti puta zaredom osvojiti naslov. Cilj je – dupla kruna! Naslov prvaka u Maksimiru 27. svibnja i Rabuzinovo Sunce četiri dana kasnije u Varaždinu.

»S ovakvom igrom nitko nas ne može pobijediti, rekao je Mišković nakon 5:2 pobjede nad Dinamom na Rujevici. Bio je to početak riječke nogometne rapsodije. Kompozitora i dirigenta koji nema viziju igre – trenera Matjaža Keka! Od tada ništa više nije isto, cijeli je grad (i regija) u šampionskom ludilu, vatri koju alimentiraju igrači svojim izvedbama. Igrači su najvažniji, pobjeđuju i gube. Kek sastavlja orkestar. Otkako prvu violinu svira Franko Andrijašević Rijekina je glazba melem za uši, ali i milovanje duše. Rijeka nikada, u 43 moje sezone, od ulaska u Prvu ligu 1974. godine nije igrala tako raskošno i učinkovito. Ne znamo što bi se trebalo dogoditi da ne osvoji naslov prvaka. Da se konačno nasmije i razveseli »stijena od soli«, Matjaž Kek!

Sišao sam sa slavljeničkog vlaka. Prevelika je gužva na festivalu licemjerja. Najpoznatija talijanska parola je – trčimo u pomoć pobjednicima. Prije svega Keku i njegovim suradnicima i – igračima! U vlaku je, naime, kao u kutiji sardina. Rijeka je u Osijeku potvrdila klasu. Igrala je koliko je trebala, ali vidjele su se konture »Rijekine igre«. Akcije u kojima lopta pleše od zadovoljstva, nema udaranja i silovanja.

Damir Mišković je u četiri dana osjetio sve draži hrvatskog nogometa. U subotu je na Poljudu pogođen bocom »hajdučke ljubavi« (zavisti), a u srijedu je u srcu Slavonije imao kraljevski doček. Oduševljeno je jučer Rijekin predsjednik pričao kako su ga (njega i suradnike) dočekali u Osijeku. U Splitu s bocom u glavu, s Osijeku s čašom šampanjca dobrodošlice… Osječani su krenuli Rijekinom stazom pod parolom »Pokrenimo grad«.

Na Bijeloj noći u Guvernerovoj palači, u prosincu prošle godine, Mišković je predstavio novog slovenskog sponzora, Sava osiguranje i najavio »Sava na dresovima Lige prvaka!«. Nakon dvije godine osvojen je Kup Hrvatske, nakon tri Rijeka je dobila kamp na Rujevici, stadion i europske uvjete, a sada u petoj godini očekivanja su do neba – naslov prvaka! Ako je igra najbolji jamac uspjeha, Riječani ne moraju brinuti. Ova momčad igra napamet. Agresivno i okomito. Razumljiv je pritisak na Keka i igrače, sami su se doveli u ovu situaciju na radost navijača.

Rijeka je čisti užitak.