Serija „U dobru i zlu“ vratila se u program Nove TV, a s njom i (ne)prilike obitelji Srića. Sreća naša je što u televizijskom prilogu možemo ugostiti baku Srića koja čuva sve obiteljske tajne.

Riječku glumicu Kseniju Pajić od jeseni gledamo u ulozi Divne Srića, a divan je bio i razgovor s umješnom glumicom u kojemu smo se dotakli pojedinosti serije, suradnjom s mlađim kolegama, njezinom kazališnom svakodnevicom te riječkim srednjoškolskim danima.

Gledamo vas u seriji „U dobru i zlu“ koja se odnedavno vratila u program Nove TV. Kako opisujete seriju i vaš lik Divne Srića?

Gledanost serije dosta je velika, a i po komentarima koje vidim, ljudi prate seriju i sviđa im se „U dobru i zlu.“ Ljude koje srećem po ulici često mi komentiraju seriju, njezin sadržaj; zapitkuju što će dalje biti. Dakle vezali su se za likove i radnju. Jako mi drago da publika prati seriju, jer to je glavni cilj ovoga što radimo

Što se tiče uloge Divne, meni je to draga uloga. Divna je „žena od akcije“; nije netko tko će sjediti skrštenih ruku. Ona je prvenstveno fokusirana na svoga sina, svoju obitelj i unuke. Divna od početka serije nosi sinovu tajnu o dvjema obiteljima. Ona u nekoliko navrata govori da će za svoga sina sve napraviti pa će tako pokrivati i sve njegove nepodopštine; nekad i na svoju štetu. Divna ne dopušta da se stvari događaju mimo njezine kontrole, čak i kada se sama stvar nje ne tiče (smijeh).

Kako bi se Ksenija i Divna družile u slobodno vrijeme?

Inače mi nisu dragi odnosi u kojima mi se s druge strane nalaze takvi „control freakovi“ kao što je Divna. U tom segmentu se sigurno ne bismo složile, ali da je jedna zanimljiva osoba, to zasigurno. Popila bih kavu s Divnom, ali ne dalje od toga (smijeh).

Kako su izgledala snimanja i snimajući radni dani te jeste li u ovom trenutku gotovi sa snimanjem „U dobru i zlu?“

Nismo još gotovi sa snimanjem. Imali smo pauzu oko Božića i Nove godine i nedavno smo nastavili sa snimanjem. Koliko ja znam, snimat će se do kraja ožujka, a hoće li se serija produžiti za još nekoliko epizoda, što inače bude praksa ako je gledanost dobra, to ne znam, tako da snima se, radi se, posla ima puno… To me veseli. U Buzinu, u studiju gdje radimo, imamo dobre uvjete. Snimanje ide bez stresa, radi se produktivno i svi su zadovoljni. Ono što je jako važno kada se radi ovako veliki projekt, to je timski rad i ako jedan segment ne štima, dolazi do problema. Svi koji rade na ovoj seriji zaista su odlični i profesionalni, tako da nema nikakvih problema i sve ide svojim tokom. Sve to čini da se glumac osjeća dobro i da se može posvetiti svojoj ulozi.

Karakterističnost serije jest da u njoj glumi nekoliko mladih glumaca, što dječjih glumaca i glumica, što onih nešto starijih koji se serijom predstavljaju široj publici. Prvenstveno mislim na Divninu unučad, stoga kako surađujete s tim malima i malo većima?

Svi su profesionalni i svi su ozbiljno shvatili svoj zadatak. Stariju Divninu unučad čine glumci koji su već završili Akademiju, no kada govorimo o dvoje najmlađih Divninih unuka, koje igraju Ivona Dragaš Bilogrević i Filip Budimir, glumci su zaista odlični, talentirani i vrijedni.
U samom se radu ne osjeća velika razlika u pristupima među profesionalnim glumcima i djece. Stvarno su disciplinirani i talentirani.

Što se tiče mladih glumaca i glumica, uvijek volim raditi u projektima koji okupljaju mnoge generacije. S Akademije svake godine izlazi velik broj glumaca. Svakome od njih želim da im se pruži prilika i da se pokažu. U teatru je to malo teže, zato jer nije tako velika produkcija, nema puno kazališta i nema mjesta za svih.

Ovakve serije prilika su mladim glumcima da se pokažu i da se čuje za njih, što je odlično. Snimanje sapunice i taj žanr sa sobom nosi puno pozitivnih stvari.

Mnogima je i u ovoj seriji bilo zanimljivo vidjeti scene u kojima ponovno surađujete sa Žarkom Radićem.

Žarko i ja surađivali smo na prvoj hrvatskoj sapunici „Villi Mariji“. Set nas je ponovno spojio. Osim što je talentiran glumac, Žarko je i divna osoba i užitak je s njime raditi.

Povrh televizijskih serija, aktivni ste i na kazališnim daskama, prvenstveno u sklopu ansambla kazališta Gavella. Ove sezone imali ste dvije premijere: „Medeju“ u matičnoj Gavelli te „Sretni ljudi“ u sklopu neovisnog teatra Lectirum. Kako vam izgleda kazališna svakodnevica?

Glumački sam stasala u kazalištu, dakako, a sapunice su došle u zreloj fazi karijere. Imam tu sreću da sam cijelo vrijeme paralelno radila u kazalištu, na filmu i na televiziji, tako da nisam bila zakinuta niti za jedan medij.

Imala sam premijeru „Medeje“, odlične predstave u Gavelli. Igram još i „Hotel Zagorje“ koja je također odlična i nagrađivana predstava, a i ljudi je vole.
Što se tiče izvaninstitucionalnog teatra, surađujem s teatrom Lectirum u sklopu kojeg igram predstavu „Sretni ljudi“ za koju je tekst napisala Nina Mitrović. Lectirum je putujuće kazalište, tako da ponekad igramo u Zagrebu, a najvećim dijelom putujemo i igramo predstave.

Zanimljivo je, čim sam diplomirala, počela sam glumiti s „Teatrom u gostima“ Relje Bašića. Tada sam, kao mlada glumica, igrala sa sjajnim kolegama kao što su Ana Karić, Boris Buzančić, Marija Kohn, Vanja Drach… To su sve bile zvijezde i renomirani glumci te sam od njih učila u svojim počecima.

Zadržimo se još za trenutak kod kazališta. Uz svo vaše iskustvo, kako pristupate živim izvedbama, izravnom kontaktu s publikom te koliko kazalište uzbuđuje?

Taj susret s publikom i njihova reakcija koju vi odmah osjetite, nama glumcima vrlo je važna. Volim svoj posao i u bilo kojem segmentu gdje mogu biti kreativna, ja sam zadovoljna i sretna. Ne mogu reći je li mi reći važnije kazalište ili film ili televizija. Ne mogu razdvojiti.
Kada radim u kazalištu, uživam u tome, u našim probama. S druge strane, obožavam rad pred kamerom. Volim taj osjećaj glume kada je kamera moja publika. Volim i jedno i drugo, oboje mi je uzbudljivo i glumački privlačno.

Asocijacija na vas često je velik broj televizijskih serija koje ste radili, najčešće je riječ o telenovelama. Bilo ih je mnogo, spominjanje raznih često vraća u razdoblje, primjerice, „nultih“ godina ovog stoljeća kada su mnogi pomno pratili popularne sapunice. Postoji li neka koja je vama ostala srcu najdraža od svih u kojima ste igrali?

Ostala mi je važna prva, zato što je bila prva (smijeh). To je „Villa Maria“ i to nam je bilo potpuno novo iskustvo; nešto s čime se mi glumci nikada prije nismo bili susreli. Nismo ni znali kako će to ispasti i hoćemo li to uspjeti izgurati do kraja. Bilo je jako uzbudljivo.
Odlične su mi bile „Ljubav u zaleđu“, „Tajne“, „Ponos Ratkajevih“ bila je zanimljiva zbog vremenskog odmaka koji je serija imala. Bilo ih je mnogo, a ove mi sada padaju na pamet.

Ne znam koliko ste upoznati s činjenicom da vaša srednja škola, dakle današnja Ekonomska škola Mije Mirkovića Rijeka, ondašnji CUO-EUMIK, u svojim prostorijama ima takozvani „Zid slavnih“ na kojemu su izlistane poznate osobe iz raznih sfera društveno-javno-poslovnog života koje su pohađale tu školu. U dijelu u kojemu su poznati glumci i umjetnici stoji i vaše ime i lik.

Oo, pa to je sjajno! Nisam znala da postoji taj zid. Jako me to veseli, jer jako volim i vezana sam za rodnu Rijeku. Kad god imam vremena, skočim do Rijeke makar na dva dana. Nije velika udaljenost od Zagreba do Rijeke. Sjajno se osjećam svaki put kada ju posjetim.
Tih srednjoškolskih dana i svoga odrastanja prisjećam se s nostalgijom. Zapravo, bilo je bezbrižno, zabavno i lijepo. Pa i kasnije, tijekom studiranja u Zagrebu, vrijeme odrastanja bilo mi je jako lijepo. Nisam imala nikakvih dramatičnih trauma koje sam morala prebroditi.

Budući da ste glumica, volio bih s vama prokomentirati nominaciju domaćeg filma „Čovjek koji nije mogao šutjeti“.

To je zaista naš veliki uspjeh i velika stvar za nas. Uopće to ne mogu ni zamisliti, zapravo. Primam to kao informaciju, ali kao da još nisam svjesna veličine same te nominacije. Koliko god mi to zvuči gotovo nemoguće, voljela bih da film dobije Oscara i navijam za to. To bi bio veliki uspjeh naše kinematografije.

I za kraj, što vas privatno istinski veseli? Imate li kakav hobi koji radite s velikim entuzijazmom?

Sada trenutno nemam vremena za hobi zato što snimam, imam predstave i probe. Svoje slobodno vrijeme najviše provodim sa svojim unukom Tomom. On je predivan, jako me veseli i s njime mi nikad nije dosadno. Veselim se obitelji, prijateljima, šetnjom sa svojim psom. Volim ukrasti vremena pa otići u prirodu, sjesti na kavu s dragim ljudima, pogledati dobar film ili pročitati knjigu.