Krajem siječnja ove godine navršilo se desetljeće od otvaranja prvih stambenih zajednica Doma Turnić, čime je ova ustanova socijalne skrbi počela proces deinstitucionalizacije svojih korisnika, mentalno oboljelih odraslih osoba. Prve zajednice počele su raditi 31. siječnja 2015. u Brodu na Kupi, Delnicama i Mrkoplju, dok sada Dom Turnić ima osam stanova, sedam u Rijeci i jedan u Delnicama. U njima uz potporu asistenata i drugih stručnjaka doma živi 28 korisnika, najmlađi ima 23, a najstariji 70 godina.

Ta socijalna usluga nazvana je »organizirano stanovanje«, a podrazumijeva da se jednoj ili više osoba tijekom 24 sata dnevno, uz organiziranu stalnu ili povremenu pomoć osiguravaju osnovne životne potrebe te socijalne, radne, kulturne, obrazovne, rekreacijske i druge potrebe.

– U svakoj zajednici organiziranog stanovanja pružaju se razina i vrsta potrebne podrške koje odgovaraju individualnim potrebama svakog korisnika. Korištenjem ove usluge, korisnici koji su većinom bili dugi niz godina smješteni u instituciju, postigli su visok stupanj oporavka te se može reći da su funkcionalni na vrlo visokom stupnju, upućuje portal doma.

S tim informacijama posjetili smo stambenu zajednicu s četvero stanara u jednom od velikih nebodera na riječkim Rastočinama, a zatim smo – u Boćariji Doma Turnić, gdje se svakodnevno odvijaju razne aktivnosti za korisnike – razgovarali s još četvero mlađih korisnika organiziranog stanovanja.

KOLAČ ZA GOSTE

Na Rastočinama su nas dočekali kao goste, s dobrodošlicom, s domaćim kolačem, i s nama podijelili iskustvo života u stanu i svoju uklopljenost u društvenu zajednicu. Oni su hrabri ljudi: Marija Klapež, koja je volonterski zaposlena, zatim Jadranka Brnčić i Romeo Prohaska, koji su skladan dugogodišnji par te Irena Lipovščak, kao i ostali srdačna domaćica. Svi od njih za sobom imaju više ili manje godina boravaka u psihijatrijskim bolnicama i u domu, pa i u ranijim stambenim zajednicama Doma Turnić. O svemu tome govorili su sa zahvalnošću prema svima koji su im pomagali i koji im sada pomažu da se oporave. Vidjeli smo da žive u skladnom kućanstvu, kao obitelj, a da članovima te obitelji smatraju i svoje asistente. Baš svi su svoju priču o zajedničkom životu zaključili: Zadovoljna sam, zadovoljan sam.

Foto Ana Križanec

– U stambenoj zajednici sam već godinama i stvarno mi je super. I moj psihijatar, dr. Lovrović napisao je da je sve dobro. Bilo je i u domu dobro, ali ja sam stalno pitala kad ću ići u zajednicu, predstavila se Irena Lipovščak.

Očekujući najavljeni posjet – Martinu Baiocco, ravnateljicu Doma Turnić, Ivanku Crnić, višu asistenticu i voditeljicu Odjela za organizirano stanovanje, i novinarsku ekipu, ona je sa zastupnicom, a toga dana i asistenticom medicinskom sestrom Žaklinom Tomić već ranije ujutro skuhala ručak za sve ukućane.

– Napravile smo i čokoladni kolač s kremom ganashe koji je naše iznenađenje za vas, naše goste. Ali za mene je u našem kućanstvu glavna kuharica Jadranka Brnčić, rekla je Irena, dok je netko od ukućana dometnuo da suđe rado pere Marija Klapež, a da se štednjak posebno sjaji kada ga opere Jadranka.

Romeo i Jadranka sve su izvijestili da će 4. svibnja biti punih 25 godina njihove ljubavi i službene veze.

– Ja sam 1. travnja 2000. došao u Dom Turnić, tamo smo se upoznali i ja sam se u Jadranku zaljubio. Prvi put smo se poljubili kad smo igrali Čovječe, ne ljuti se. Od tada smo zajedno, opisao je Romeo, a Jadranka, najumješnija u kuhinji i oslonac svima, naglasila je da su im asistenti i svi drugi djelatnici doma dobri k’o kruh.

Foto Ana Križanec

– Znam puno toga skuhati, a za to znanje mogu zahvaliti bivšim i sadašnjim asistentima. I Romeo zna kuhati i prati suđe, ide i u nabavu, a velika nam je radost i naša mačka – Đerica. Dok je Irena živjela na Trsatu, pitali su je koga bi voljela da živi s njom u zajednici, i rekla je: »Samo Jadranka i Romeo.« Tako je i bilo. Slagali smo se uvijek, i u domu i već osam godina u stanu. Dom na Turniću nam je drugi dom, tamo u Boćariji imamo jako dobre programe, likovnu terapiju, glazbenu terapiju, koncerte, svoje psihologe, i rado tamo idemo. Za sve to možemo zahvaliti našoj ravnateljici, strogoj, ali pravednoj, izvijestila nas je Jadranka.

LIJEK NIJE SVE

Po Mariju Klapež je na dan kada smo ih posjetili, iz Dalmacije doputovao njezin brat Bože, kako bi otišla u rodni kraj u posjet obitelji.

– Psihijatar dr. Lovrović mi je rekao da mi je to najbolja terapija, i to je istina. Ja se bolje osjećam, pogotovo s bratom, on se brine za sve. Doma im ponešto skuham, nešto i počistim, rekla je, a njezin brat je dometnuo da je tako u zadnje vrijeme sve više.

Marija je zadovoljna što je zaposlena, jer i to joj čini dobro, a radi na porti riječkog Hospicija dva puta tjedno, ponekad i vikendom.

– Marija je bila i bolnici i u domu, ali za razliku i od bolnice i doma ovakvi stanovi daju puno više mogućnosti. Lijek pomaže za simptome, ali lijek nije sve. Dom je za početak dobar, ali ovdje se živi. Stan pomaže da budu uključeni, razgovaraju, kuhaju, čiste, da se i malo svađaju, da su ukućani, da imaju osjećaj pripadnosti. Ovako i čuvaju jedni druge, sa svim teškoćama koje imaju. Ovaj sustav skrbi je jako dobar, sve je dobro organizirano. Za državu je jeftinije, a za ljude bolje. Svaki put kad mogu, dođem po Mariju. Nas je više braće pa nam je lakše, uključeni smo u njezin život, opisao je Marijin brat, možemo reći svijetli primjer obiteljske potpore svome oboljelom članu. Dočaravajući svoju svakodnevicu, svi stanari ove, kako kažu njihovi asistenti, visokofunkcionalne zajednice, radosno su nam pričali koga sve imaju u obitelji, s kim su u kontaktu, tko ih posjećuje i koga oni posjećuju. S osmijehom je Irena govorila o svojoj kćeri i maloj unuci, a drugi o braći i sestrama, nećacima. Učinilo nam se da su svi ti ljudi nekako šira obitelj stanara ove zajednice.

Ivanka Crnić, voditeljica Odjela za organizirano stanovanje objasnila je da za osam stambenih zajednica Dom Turnić ima 12 asistenata i jednu zastupnicu, tako da svatko od njih dnevno ima jednu ili dvije stambene zajednice.

Foto Ana Križanec

– Asistenti su svaki dan u stanu, ili 8 sati ili 12, ovisno podršci kakva je korisnicima potrebna, i izmjenjuju se. U 12-satnoj podršci imamo dvije stambene zajednice, a jedna je pripremna kuća. U stanu s korisnicima, asistent je onoliko koliko je potrebno i na način koji je potreban, pa im npr. pomažemo kod kuhanja i u drugim kućanskim poslovima. Za korisnike je ovakav način zajedništva i života dragocjen. Svi mi asistenti dajemo sebe u ovaj rad, ali svi mi i dobivamo od ovih ljudi. To je veliko, iako smo mi ovdje profesionalno. U temelju svega su dobri odnosi, poštivanje i povjerenje, i to međusobno imamo, sumirala je Crnić.

PODRŠKA KORISNICIMA

A ravnateljica Baiocco pojasnila je da nastoje pristup svakom korisniku individualizirati, koliko god je to moguće.

– Svatko dobiva podršku tamo gdje mu treba, i to se može mijenjati iz razdoblja u razdoblje – kad je netko lošije treba više podrške, a poslije se to opet smanji. Nekada, kad je netko došao do socijalne ustanove kao što je Dom Turnić, nije nažalost imao velike perspektive. A sada, mnogi uz podršku imaju priliku osamostaljivati se i graditi svoj život, objasnila je Baiocco uvodeći nas u razgovor s četvero mladih ljudi, čiji primjeri svjedoče o edukacijama i zapošljavanju, o njihovoj sve većoj samostalnosti.

Foto Ana Križanec

Riječ je o dvojici mladića koji su u različitim stambenim zajednicama, i o dvije mlade žene koje u organiziranom stanovanju žive s dvije kolegice. Jedna od njih, po struci tajnica, u stambenoj je zajednici od listopada prošle godine. Rekla je da joj je prije toga boravak u domu bio prilika da se usmjeri na sebe, na edukaciju, što ranije nije mogla.

– Uz podršku terapeutkinje Alenke Vondra Butigan završila sam edukaciju u okviru Hearing Voices mreže, koja nas osposobljava za pomoć i sebi i drugima. Zadovoljna sam u stambenoj zajednici, dobila sam priliku živjeti u stanu s još tri osobe, uz podršku asistenta i općenito stručnog tima doma. Dobro se snalazimo, imamo svatko svoje obaveze i pokušavamo funkcionirati kao malo domaćinstvo, kao mala obitelj. Drugačije je živjeti u stanu nego u domu, gdje je čovjek ograničen nekim stvarima. Ovdje imamo veću slobodu, i aktivnosti i izbora, objasnila je dodajući da se pokušava više osamostaliti, da se dodatno educira kako bi imala više mogućnosti za naći posao.

Njezina kolegica, s puno dužim iskustvom života u organiziranom stanovanju upućuje nas da je ono, u odnosu na dom, još korak više, korak bolje.

– Zadovoljna sam s podrškom, s ukućanima, s programima koje nam dom nudi. Preseljenje iz doma u stambenu zajednicu 2018. godine bilo mi je pozitivna promjena, a sada imam i dobru cimericu. Već tri godine volontiram na porti Hospicija kao i više drugih korisnika, a preko Hospicija bila sam na dodatnom osposobljavanju za pomoćnu tajnicu. Prije dolaska u dom, bila sam u radnom odnosu, ali od toga je prošlo već dosta vremena. Naš stan ima 12-satnu podršku asistenta za sve što nam treba, a podrška nam je i stručni tim doma. Imamo jako puno aktivnosti i to je dobro, puno učimo, rekla je ova informatički potkovana djevojka koja je tim vještinama poučila i mnoge druge korisnike.

KRISTIAN I MILE

Mladići s kojima smo razgovarali, obojica su zaposleni – Kristian Zeba na neodređeno vrijeme, a Mile Živković, za sada na određeno.

– U stambenoj zajednici sam s dvojicom cimera mojih godina i slažemo se jako dobro. U zajednici sam od 2020. godine i zadovoljan sam. Moji cimeri Edvin i Vanja kuhaju preko tjedna, a ja vikendom, kazao je Kristian, stalno zaposlen u Hotelu Hilton Rijeka.

Radi kao čistač i jako je zadovoljan, kaže da mu nije teško, da su međuljudski odnosi dobri, da su svi prema njemu dobri. A Alenka Vondra Butigan njegovim riječima dodaje da su ga poslodavci prepoznali kao odličnog radnika i zato ga zaposlili na neodređeno, da je poštovan u radnoj sredini.

Kristian je inspiracija i svojim cimerima u stambenoj zajednici.

Foto Ana Križanec

– Ustajem se u četiri ujutro, odradim trening istezanja tijela, popijem kavu, pročitam neko štivo, razmišljam pozitivno i krenem na posao. Trudim se iz dana u dan, i kroz sve to se oporavljam. Moje vježbanje je motiviralo i moje cimere da i oni počnu vježbati, pa je to i za njih dobro. Svima bih preporučio vježbanje, a posebno je važno istezanje jer se tijelo tijekom dana zbog stresa, možda i straha, malo ukoči, a istezanjem se dovodi u ravnotežu. Shvatio sam da mi to pomaže da mi tijelo bude opuštenije i da sam od toga smireniji, objasnio je Kristian.

Mile Živković je ne samo u domskim krugovima poznat kao pjevač. Redovito nastupa na priredbama doma, a i višestruki je pobjednik Domosonga, što znači na razini cijele Hrvatske.

– Počeo sam pjevati kada sam došao u dom, a onda i u svojoj crkvi, Evanđeosko pentekostnoj crkvi, gdje sviram bas gitaru i pjevam. Kad je jedan dečko koji je u crkvi svirao bas gitaru otišao na studij u Varaždin, sin pastora Milana Špoljarića, Ivan me je pitao bih li to preuzeo. Tako je pomalo krenuo i već više od dvije godine sviram bas gitaru, i ide sve bolje i bolje. Našao sam se u tome. U dom sam došao u veljači 2017. godine, a od 1. lipnja 2017. sam u stambenoj. U domu sam se uključio u razne aktivnosti, pa i u Domosong. Jedna gospođa iz crkve, koja inače živi u Kanadi, upoznala me je u crkvi i odlučila mi pomoći. Rekla je da će mi uplatiti tečaj na Školjiću, da odaberem koji želim. Odabrao sam tečaj za pomoćnog kuhara i to sam završio, a ona je to financirala. Zapošljavanje kao pomoćnog kuhara nije se ostvarilo, a slali smo molbe. Pitali su me što bih htio dalje i predložio sam Čistoću. Tako sada već osam mjeseci radim u Čistoći i zadovoljan sam, opisao nam je Mile.

Zadovoljan je i u organiziranom stanovanju, i kaže da svi ti stanovi imaju isti princip rada i života.

– Sada sam pokrenuo proces vraćanja poslovne sposobnosti da mi se vrate stavke koje su mi bitne. Glazba je samo jedna od mojih slobodnih aktivnosti, mojih zanimacija jer tu su i gluma i crtanje, antikviteti – imam puno interesa, rekao je.

PONOSNI NA KORISNIKE

Radna terapeutkinja Vondra Butigan s ovim je mladim ljudima od njihovog dolaska pod okrilje doma, i jedna je od stručnih radnika koji s njima rade u različitim segmentima. – Nastojimo zajedno s njima, prema njihovim potrebama i željama napraviti plan njihovog opravka. Svi su oni mladi ljudi sa željom za radom i samostalnošću, i oko toga se jako trudimo. To znači osnaživanje, uključivanje u zajednicu. Većina od njih čini ekipu naših radijskih emisija, većina je u glumi, u raznim grupama i radionicama, opisala je Vondra Butigan.

I nastavila je:

– Jako sam ponosna na njih. Neki su se već ponovo uključili u svijet rada. Svijet je možda za njih nekad stao, ali sada opet na njih čeka. Ovi mladi ljudi su baš svijetli primjer za to, najdalje su došli u toj priči. Ali kod nas je još puno mladih u tom procesu. Svima im želim da se maksimalno oporave kako bi sami mogli o sebi brinuti, da kod nas zadrže stanovanje, a da ostalo budu samostalni. To se sve može, samo treba vjerovati u oporavak, ali treba i da im zajednica, poslodavci pruže mogućnosti da dobiju svoje mjesto gdje će raditi, analizirala je Vondra Butigan.

Često se u ovim razgovorima spominju podrška i osnaživanje. Stoga treba reći da su svi u okrilju Doma Turnić na toj »liniji«, ali prvenstveno to znači stručnu pomoć velikog multidisciplinarnog tima doma.

– Sve aktivnosti i usluge deinstitucionalizacije bile su upisane u našem programu, i plod su promišljanja stručnih i ostalih radnika Doma Turnić. Za prva preseljenja korisnika u organizirano stanovanje pripremali smo i korisnike i članove njihovih obitelji, i osoblje jer bilo je tu i strahova i nesigurnosti. S odmakom od 10 godina, stvarno smo ponosni jer vidimo da to zaista znači bolji i kvalitetniji život. Ovi mladi ljudi, dokaz su da možemo i dalje jer samo preseljenje iz ustanove u stan ne znači puno ako oni zaista neće živjeti integrirani u zajednicu, ako neće naći posao, baviti se aktivnostima koje ih zanimaju. Svi smo na njih ponosni. Dio zasluga za to ide i nama, ali najveći dio posla je zaista na samim korisnicima. Oni su iskoračili, a to nije lako, poručila je ravnateljica Baiocco.

ČETIRI NOVA STANA

Kako potrebe za novim stambenim zajednicama postoje i dalje, Dom Turnić je za tu namjenu europskim sredstvima uredio još četiri stana.

– Čekamo i trenutak za širenje kapaciteta. Stanove imamo, imamo i listu čekanja, ali smo kadrovski ograničeni. Za sada ne uspijevamo naći dovoljno asistenata i njegovatelja za rad s korisnicima. No nadamo se da ćemo ih uskoro naći, poručuje ravnateljica Doma Turnić.

NEKOGA POTAKNUTI, NEKOME POMOĆI

Žaklina Tomić je kao medicinska sestra i zastupnica zadužena za sve stambene zajednice, isto tako je veza doma i zajednica, ponekad i asistent, a uvijek medicinska sestra koja bdije nad zdravljem i terapijama korisnika. Objasnila je da se za sve zajednice na tjednoj bazi rade jelovnici kao i zaduženja svih korisnika, tako da se izmjenjuju u kućanskim poslovima.

– Nekoga treba potaknuti, nekome treba pomoći da izvrši svoja zaduženja, pa je i to posao asistenata. Velika je pomoć to da su asistenti u stanu s korisnicima, i jave mi kad uoče neke promjene kod nekog korisnika. Što se tiče zdravstvenog stanja korisnika, stalno smo u kontaktu s liječnikom, a ja sam im često i pratnja na pregledima, objasnila je Tomić.