Nekadašnja čuvena Bucka, televizijska dječja zvijezda davne HRT-ove emisije Limačijada, odnedavna je postala baka. Sretan događaj pao je i na sretan datum, točno na veliku rođendansku proslavu kazališta Male scene koju su Vitomira Lončar i njezin suprug Ivica Šimić osnovali prije točno 35 godina. Kao glumica, ali i redateljica i producentica, udahnula je život brojnim kazališnim likovima, a legendarni lik Štefice Cvek u filmu »U raljama života« Rajka Grlića i danas obilježava nove generacije.

Posljednjih godina talentirana i svestrana glumica svoju je novu strast pronašla u Kini gdje već devetu godinu predaje na sveučilištu Eurasia u Xi’anu. Glumicu smo uhvatili taman pri pakiranju kofera za ponovni let na drugu stranu planeta, a ona nam je otkrila sve male tajne svog dvomjesečnog unuka Maija i, naravno, kako je to biti – baka prvi put.

UNUK DIV

Danas, nakon puno odigranih uloga, eto vas u ulozi bake, kako ste »udomili« to novo iskustvo?

– Sve to prirodno dođe. A imaš i devet mjeseci pripremiti se na dolazak novog člana obitelji. Sreća što je naš unuk jako velika beba i nije me bilo strah primiti ga u ruke. Kad se Buga rodila, imala sam baš paniku. Eto, ima i prednosti kada dobiješ unuka diva! Bio je dugačak 54 cm i težak 4.350 grama. Sada, sa šest tjedana ima preko šest kila. Ha, ha, ha!

Vaš je unuk Mai za dolazak na svijet odabrao poseban datum. Rodio se baš na dan proslave 35 godina kazališta Male scene, čini se, uzbudljivije ne može biti?!

– Definitivno je to bio dan za pamćenje. Snimila sam i vlog o svemu što se događalo tog 18. prosinca 2024. godine, neka ostane zapisano, da i naš unuk jednoga dana može vidjeti kako je bilo uzbudljivo. Da je netko takav scenarij stavio u film, rekli bi mu kako je pretjerao. Nemoguće je bilo da se dva tako važna događaja dogode u isto vrijeme. A onda se dogodilo. To se zove život. S velikim Ž.

Privatni album

Ove godine slavite i visoku godišnjicu zajedničkog života sa suprugom Ivicom Šimićem u kojeg ste se zaljubili još kao 15-godišnjakinja i odmah ga zaprosili!?! Vi uvijek znate što želite u životu?!

– Što se Ivice tiče, da, uvijek sam znala što želim u životu, ha, ha, ha, ha! Uskoro će biti 51 godina od dana kad sam mu rekla da je čovjek mog života, da našu pjesmu sviraju i da ne gubimo vrijeme, nego da me oženi. Naravno, umirao je od smijeha. Neka bucmasta klinka nudi mu brak! Što reći danas, u službenom smo braku 31 godinu. Vjenčali smo se nakon što se Buga rodila, a 20 godina nakon što sam mu dala (dobar) savjet da me oženi. Tko mu je kriv kad me nije shvaćao ozbiljno! U životu uvijek znam što neću, a onda je lakše doći do toga – što hoću.

DŽINGIS-KAN I SMILJKA

Ipak, čini se kako vas je život postavio na vjetrovito mjesto. Svako ste desetljeće otkrivali nešto novo kod sebe i kretali za tim, započinjali ispočetka? Koji vas je osjećaj hrabrio u tome?

– Zapravo je to dodatak odgovoru na prošlo pitanje: svaki put kad bih došla s nekim poslom, projektom, fazom života do trenutka kad me više nije veselilo i kad ujutro nisam jedva čekala krenuti to raditi, znala sam kako nešto moram promijeniti. Da je vrijeme za promjenu, što je i ime mog vloga. Nikada nisam bila spremna raditi nešto što mi nije uzbudljivo. Moram se radovati danu koji je ispred mene. Ako se ne veselim, ne ispunjava me posao, nešto mi zazvoni na uzbunu i kaže – mijenjaj! Ponekad se sve poklopi i odgovor u kojem smjeru trebam krenuti dođe sam od sebe. Ali bilo je faza u životu kad sam duže vrijeme tražila novi put. Najduže je razdoblje trajalo dvije godine. Od 2003. do 2005. godine. Već sam bila u panici da se ništa neće otvoriti. A onda se sve promijenilo. Upisala sam doktorat i krenula ispočetka. Treba vjerovati. A ja vjerujem kako nisam došla na ovaj svijet samo »odraditi« život. Došla sam raditi što volim, a to što radim treba biti korisno i drugima.

I glumica ste odlučili postati vrlo rano, već u 16., krenuli ste u ZKM-u, a onda ste postali omiljeno lice dječjih emisija, bolje reći prava televizijska zvijezda. Kasnije ste osnovali svoje kazalište pa režirali, producirali i konačno doktorirali…

– Ne, ne, mnogo prije sam ja odlučila postati glumica. Baš sam neki dan imala razgovor s čovjekom koji piše knjigu o životu Alfija Kabilja. Alfi mu je rekao da mora sa mnom razgovarati, jer sam ja već s 13 godina glumila, režirala, a i producirala njegovu »Jaltu« u svojoj osnovnoj školi. Na predstavu je došla i ekipa iz Komedije. Taj me je dan vidjela i Zvjezdana Ladika te me pozvala da dođem u PIK (Pionirsko kazalište, danas ZKM). S 15 godina sam već igrala u Zvjezdaninim predstavama gdje sam upoznala i svog Ivicu. On je bio mačak Džingis-kan, a ja mačkica Smiljka. I to je bilo to! Ostalo je povijest, ha, ha,ha.

Nakon diplome čak sam šest godina bila zaposlena u ZKM-u, radila sam u Teatru u gostima kod Relje Bašića koji je bio i inspiracija da 1986. napravimo nešto svoje – Malu scenu. Limačijada (kasnije Malavizija) krenula je 1989., a bio je to početak TV karijere. Produkcijom sam se počela baviti 1997. Doktorirala sam na svoj 52. rođendan. Bila sam godinama blogerica, pa vlogerica, završila sam e-learning akademiju i postala course designerica i e-learning tutorica, također sam i certificirana TQ trenerica. Završila sam dvije dvogodišnje edukacije iz strateškog planiranja te četiri Adizesove edukacije. Ukratko, stalno učim.

PREDSTAVA NA KINESKOM

Danas podučavate i druge, odnosno svoje studente, predajete na kineskom sveučilištu u Xi’anu, kako se osjećate za katedrom?

Privatni album

– Nikada nisam za katedrom. Moj način podučavanja je (osobito za kineske prilike) netipičan. Volim raditi s mladim ljudima i dijeliti svoja znanja i iskustva, ali to ne radim ex cathedra. Kada me jednoga dana generacijski jaz ili neki sličan problem počne umarati, opet ću promijeniti. Nikada nije kasno – za promjenu.

Vođenje kazališta Mala scena prepustili ste svojoj kćeri Bugi, pomažete li joj ili ona već sada ima neke svoje zamisli?

– Mala scena uspješno je prošla dugotrajnu i nimalo laku tranziciju na koju smo jako ponosni. Kad znate da više od 70 posto kompanija ne uspijeva napraviti tranziciju, da će se u Njemačkoj ove godine zatvoriti 250.000 malih obiteljskih kompanija jer nema nasljednika, onda je naš uspjeh još veći. Buga je još 2019. godine preuzela umjetničko vodstvo od svog tate, a poslovanje koju godinu kasnije. U umjetničkom smislu je zaokrenula Malu scenu u smjeru u koji vjeruje. Što se pak ostalih poslovanja tiče, ja sam još uvijek u upravljačkoj strukturi kazališta, ali sam isključivo »pozadinski igrač«. Kada Buga nešto treba i pita, odgovaram. Kada ne treba i ne pita, ne petljam se. Trenutačno sam stalno u Maloj sceni jer je ona na porodiljnom dopustu pa pomažem u administrativnom i organizacijskom dijelu rada. Tu i tamo dam neki prijedlog koji ona prihvati ili ne. Ona je sada gazda. Nema natrag!

KINA JE DRUGI SVEMIR

Ali i dalje povremeno zaigrate na tim daskama. Primjerice, predstavu »Priču o kotaču« igrate i na kineskom jeziku, je li vam to komplicirano?

– U Hrvatsku smo došli u prosincu i predložili smo Bugi da Ivica i ja igramo naše stare predstave, koje smo prije Kine igrali u Maloj sceni. Ja sam igrala »Priču o kotaču«, a on »Priču o oblaku« i »Pale sam na svijetu«. Iznenadilo nas je što su sve predstave koje smo postavili rasprodane i publika nas je zaista predivno primila. U Kini Ivica »Oblak« igra na engleskom, »Pale« na engleskom i kineskom, a ja »Kotač« na kineskom. Bilo je izazov naučiti predstavu na kineskom jeziku. Pripremala sam se šest mjeseci, a na kraju sam za nju dobila i nagradu Silk Road.

U Kinu ste otišli prije devet godina, je li to bilo teško? Nije li slijetanje u Kinu za nas Europljane kao silazak na drugi planet, naime nema zajedničkih, prepoznatljivih riječi, običaja, jela… Jeste li poželjeli vratiti se, barem u prvom trenutku?

– Kad sam otišla u Kinu, imala sam 57 i pol godina i bila sam u mirovini. Kina je za nas drugi svemir, druga kultura, sve je drukčije. U početku je bilo teško, ali mi nije ni na kraj pameti bila pomisao da se vratim. To jedino nije bila opcija. Onda znate kako mi je bilo u Hrvatskoj prije odlaska!

Otišli ste i jer ste se usudili reći što mislite i napisati to, mislite li da su se danas vremena promijenila? U tom smislu koliko je Kina danas liberalnija od one nekad zatvorene u vrijeme komunističkog režima?

– Svako društvo ima svoj set problema. Ima ih i Kina. Ali, iskreno, tamo mi je život jednostavniji. Ono što je najvažnije, politika ne igra baš nikakvu ulogu u životima ljudi. U Hrvatskoj je sve politika. Političari su zvijezde. U Kini tog nema. Evo jedan primjer: otvorila se nekakva atrakcija u našem gradu Xi’anu i ja pitam svoju asistenticu kako se zove gradonačelnik našega grada koji je sada, valjda, dobio značajne poene kad se otvorio tako uspješan projekt. Moja me asistentica blijedo gleda, kako mislim, kako se zove gradonačelnik? Nitko to ne zna, pa on je funkcija, nije ime! Zašto bi itko trebao znati ime gradonačelnika? Samo se sjetite Bandića i odmah vam je jasna razlika u pristupu. U Kini radim svoj posao i cijene me zbog toga što radim. Meni je to dovoljno. U svojoj sam zemlji pokušala promijeniti stvari za koje sam smatrala da su mogle donijeti kvalitativne promjene u područje kojim sam se bavila. Iza mene su ostale neke knjige, tekstovi, ostao je trag da sam pokušala. Neće mi unuk jednoga dana moći reći, baka, nisi dala sve od sebe. Jesam. Dala sam sve od sebe. To što nisam uspjela, nije važno. Važno je uvijek dati sve od sebe. Mirna sam.

Kakav je život danas u drugoj svjetskoj sili, ujedno i najmnogoljudnijoj zemlji na svijetu? Kakva je njihova svakodnevnica? Primjerice, izlaze li građani još uvijek ujutro u parkove i izvode vježbe disanja?

Privatni album

– Život u Kini, odnosno svakodnevica je uvijek ista. Osobito za moju generaciju: jutro je rezervirano za vježbanje, tai chi je obavezan. I moj Ivica ga vježba. Ja sam »zaostala« na utezima i trakicama, i dalje prakticiram zapadni način. Nismo više najmnogoljudnija zemlja na svijetu! Indija nas je pretekla, ha, ha, ha, ali da je posvuda i uvijek i dalje gužva, jest!

UČENJE GLAVNI POKRETAČ

U Kini ste dobili mjesto profesora nakon samo pet dana boravka u toj zemlji, a suprugu ste, nakon što vas je dovezao vozač pred kuću, kazali kako ste zbog toga trebali doktorirati. Učenje uvijek ističete kao najvažniju životnu disciplinu, što primjerice danas učite?

– Na poslu, koji sam na sveučilištu Eurasia dobila toga dana koji spominjete, zaposlena sam još i danas. Sasvim je jasno da je doktorat, za koji na svjesnoj razini nisam znala zašto studiram, došao baš zbog Kine. Nema slučajnosti. Učenje je moj glavni pokretač. Ništa bez učenja. I sada, kad se već pomalo pakiram za povratak u Kinu, prve su spremne knjige koje sam ovdje kupila. Trenutačno se bavim utjecajem emocionalnog i mentalnog na naše fizičko zdravlje, odnosno, kako svi naši sustavi utječu jedni na druge. Također, ponovo učim o razvoju dječjeg mozga, to je malo i zbog unuka. Mozak je već dugi niz godina moja opsesija.

Ipak, važne su i vještine kako primijeniti naučeno, govorite li o tome na svojoj edukacijskoj platformi VestaLLLs?

– VestaLLLs je Bugina i moja edukacijska platforma koju smo osnovale 2021. godine. Dijelim na VestaLLLs znanja i iskustva, održavam konzultacije, radim webinare, a također i vodim klijente, uglavnom žene, dakle klijentice, kroz promjenu. Veseli me taj dio posla i zaista uživam svaki put kad nekoga uspijem »probuditi«.

Zbog čega ste se odlučili baviti takvom vrstom edukacije?

– Bila je to Bugina ideja. Jedan dan me nazvala i rekla, mama, ti si prošla tolike edukacije, radila različite stvari, šteta je da to ne dijeliš. I tako smo krenule. U tu svrhu napisala sam i knjigu »Vrijeme je za promjenu«, snimam vlog, materijale za Instagram, pišem tekstove, radim s ljudima koji su zapeli… Svaki dan je nešto novo.

GUŽVA »PRED GOLOM«

Uspješna ste glumica, kazališni pedagog i profesorica, ali i poslovna žena, svakako nesvakidašnja kombinacija osobnosti. Kako objašnjavate skladni suodnos svojih interesa i djelovanja?

Privatni album

– U različitim razdobljima života zanimale su me različite stvari koje sam (formalno) učila i prakticirala. I logično je kad se nakupi svakakvih znanja i iskustava, u jednom trenutku spojila sam u – sustav. Jednostavan i logičan sustav. Dug je put do jednostavnosti, moraš proći kroz mnoge komplicirane faze ne bi li došao do toga da je tajna u jednostavnosti. I da se sve »drži«. Ponekad dobijem pitanje od neke klijentice ili studenta: što čitati, što bih im preporučila? Ja im odgovorim, to samo ti znaš. Kreneš s nekim područjem koje te zanima, a tamo te uvijek čeka put za dalje. Jedna knjiga vuče drugu i vodi te prema tvojim interesima. Svatko od nas ima svoje putovanje i način otkrivanja. Kreneš u jednom smjeru, a neka te knjiga odvede u sasvim drugom.

U kojem od tih zanimanja trenutačno najviše uživate?

– Trenutačno svaki dan, kao i nekada, idem na posao u Malu scenu. Analiziram procese, protokole i procedure i predlažem Bugi promjene. Analiza je moja jača strana i jako volim tu fazu. Uz to igram predstave, što je posebno iskustvo, ponovo igrati na materinjem jeziku. Kad mi nešto padne na pamet, a život je jako inspirativan, snimam materijale za VestaLLLs, a često uživam u svom novom »zanimanju« bake, i trenucima koje dijelim s unukom i obitelji. Ukratko, gužva je »pred golom« u ovim danima pred odlazak iz Hrvatske u našu kinesku svakodnevicu.

ŠTO MI IZ HRVATSKE NAJVIŠE NEDOSTAJE? OBITELJ!

Što biste istakli kao najvažniju osobinu dobrog glumca? U kojem postotku se rađa glumcem, a u kojem postotku se glumcem postaje?

– Ako mene pitate, sve je trening. Bog ti da (ili ne da) »ono nešto«, ali nemoj računati na to. Moraš dati svoj dio. Bez toga – zaboravi na uspjeh u bilo kojem području, pa tako i u glumi.

Vaš je suprug objavio knjigu na temu kazališne pedagogije, čini se kao da istovremeno zaokružujete i osobna i zajednička postignuća. Ostvarili ste se kao partneri, ali i kao individualci, jeste li tako i zamišljali vaš odnos?

– Njegova knjiga »Igra u beskonačnost« bavi se igrom. Igra je njegova glavna životna tema. Oboje se bavimo onim što nas zanima i tu je tajna. Nitko ne »služi« nikome da napravi ono što želi. Bolje reći, nitko ne mora žrtvovati svoje interese zbog onog drugog. A što se tiče zamišljanja našeg odnosa, nisam ja ništa zamišljala, ha, ha, ha. Ali da smo kroz život jedno drugo izgrađivali i međusobno utjecali jedno na drugo, to je sigurno.

Što vam nedostaje u Kini, koliko često u godini preletite sjeverni pol?

Privatni album

– Otkako je počeo rat između Rusije i Ukrajine, nema više preleta preko Sjevernog pola. Sve do završetka pandemije nismo često dolazili u Hrvatsku, Ivica je sveukupno bio samo dva puta, a ja tri. Kako je Ivičina mama ušla u 99. godinu, nakon pandemije dolazimo dva puta godišnje. U dvije godine smo bili čak četiri puta. A sada je tu i unuk pa je sigurno da ponovo stižemo već ovoga ljeta! A što mi iz Hrvatske nedostaje u Kini? Obitelj.

IVICA KUHA, JA RJEŠAVAM ADMINISTRACIJU

U čemu vam pomaže vaš suprug, koliko vam je važan obiteljski sklad?

– Obiteljski sklad je temelj svega. Podrška. Bez podrške nema ničega. Ne mislim da je »pomagati« prava riječ za naš odnos. Ivica se brine o kuhinji koja je njegovo carstvo, a koje ja ne volim. Ja sam zadužena za administrativni dio života koji on ne podnosi, a ja ga volim. Svatko radi što mu je draže. Naša je sreća što smo toliko različiti da nam se interesi u kući ni u čemu ne preklapaju.