RIJEKA – Jedna od osnovnih glumačkih postavki je i karakter koji glumac mora oblikovati za scensko izražavanje, pa što glumac više »uđe« u sam lik, njegovu motivaciju te što više (pre)uzme njegovu tjelesnost i način govora, tô uvjerljivije i dojmljivije izgleda i njegova izvedba. Ili, drugim riječima, ostvari li glumac sve ono (spomenuto) što lik koji tumači i predstavlja, tada glumac i postaje karakter, maska.

Likovi i karakteri

A karakter je bio zadatak studenata glume Akademije primijenjene umjetnosti u Rijeci, koji su morali ostvariti za kolegij Gluma III pod vodstvom doc. art. Olje Lozice, i to nedavno izvedenom predstavom »La dolČevita«. Likovi koje studenti donose stoga su »možda samo lutalice, sanjari, izgubljeni i začudni, groteskni i veličanstveni«. Takav opis predstave nalaže kakvu poveznicu s Fellinijem, a odnosi se na redateljevu umješnost ovjekovječivanja različitih likova i njihovih karaktera. Stoga iz suprotstavljenosti doslovnog značenja naziva predstave (slatki, hedonistički život) onome stvarnome kontekstu predstave koji se odnosi na portret običnih, različitih i po svemu nesavršenih ljudi, proizlazi ironija. Jednostavno, radi se o ljepoti nesavršenosti.

Predstava je tako izvedbeni album likova i portretiranje različitosti, mozaik sastavljen od više manjih predstava, životnih sekvenci koje donose uvid u različitost karaktera, mentalnog kapaciteta te općenito i mentaliteta. Različite životne situacije tako upućuju na svevremensku aktualnost teme života (običnoga) čovjeka.

Iako predstave mogu upućivati na vremensku neodređenost radnje (recimo čajanka susjede i susjeda), većina njih (primjerice zabava dviju čistačica, muž i žena uoči odlaska na put, mladi par u kući, sestrinski razgovor glede pranja odjeće), ipak zadobivaju onaj suvremeniji kontekst. Svaka od predstava dramska je minijatura koja rastače vrlo jednostavan životni trenutak, situaciju, upućuje na spektar životnih boja i različitost pozicija te cjelinom i značenjem unekoliko upućuje i na Brechtov epizodični teatar.

Dosljedna gestikulacija

Prva od minijatura bila je ona koja tematizira jednu čajanku susjeda i susjede, svojevrstan rendez-vous spoj istosti unutar drugosti. Scenografija je tako uključila nekoliko stolova, stolice, električno kuhalo, obuću te pribor za čajanku. Vrlo pažljivom i dosljednom gestikulacijom i mimikom, kao i govornom preoblikom dvojac Korina Lukanović – Hrvoje Greg Šimić uz melodiju »La dolce vita« (Nino Rota i Katyna Ranieri) donio je svoje plašljive likove potpuno uvjerljivo; s jedne strane u svojoj plašljivosti ženski lik Lukanović ponešto je, uz prema naprijed dislociranu vilicu i ponešto guturalni izgovor, osmišljen ekspresivno, dok je lik Grega Šimića uz položaj tijela, gestikulaciju i mimiku, specifičnu frizuru te jasnoću izgovora koji se idejnointencionalno gubi u dubini ograničenosti govornog aparata nijansu povučeniji, no oboje svojim izvrsnim tumačenjem mogu predstavljati tipične likove zaostalih seljaka tematizirane u brojnim umjetnostima, sada one između kojih postoje ljubavne iskre.

Uz istu glazbenu podlogu, još jednu skladbu iz filma »La dolce vita«, druga minijatura u kojoj su izvrsne bile Stella Ranogajec i Magdalena Mijatović jednostavna je no upečatljiva životna crtica o dvjema sestrama i njihovoj učmaloj svakodnevici u kojoj glavni problem postaje koja će od njih dvije prva prati svoju odjeću, i koja je nakon pranja kose ostavila svoje dlake. Iako karakterno različite, jer Mijatović donosi lik odrješite no »nježnije« sestre Milene koja se suprotstavlja onoj punoj decidiranijoj i »grubljoj« Vatroslavi u ostvaraju Ranogajec, obje su izvedbe također uvjerljive i reflektiraju jednu kulturološku sredinu. Posebno je transformacijski izražajan lik Vatroslave kojim je Ranogajec izvrsnom zadržanom gestikulacijom i mimikom, prilagođenim vokalnim timbrom (snižavanjem tona) te sugestivnim akcentiranjem uspjela minuciozno evocirati cijeli jedan mentalitet i podsjetila na personu jedne od više nam poznatih Vatroslava.

Vrijednosno-moralna suprotnost

Ista prazna scenografija uz zvuk »La dolce vita nella vita di fregene« još je jednom u prostoru izvedbe poslužila Klari Kovačić i Gregu Šimiću u oslikavanju bratsko-sestrinskog odnosa koji se temelji na karakternoj različitosti, i razdaljenosti aktanata koja je obilježena vrijednosnim razlikama u mišljenju i djelovanju. Za razliku od prvih dviju minijatura koje prednjače u humornom iskazivanju onog životnog svakodnevnog, ova dramska točka ima neusporedivo manje dramskog napona jer petrificira poznat i također tematiziran trenutak podjele nasljedstva, u kojemu jedan od nasljednika (Maribor) od svoje sestre traži nešto više od iznosa koji bi mu trebao pripasti. Početak ove predstave obilježava gestikulacijom, mimikom i govorom izvrsno izveden trenutak monologa u prikazu Božičina razgovora na mobitel u kojemu i saznaje za nasljedstvo. Osim one površinske razlike između likova Božice i Maribora koja operira na vrijednosno-moralnoj suprotstavljenosti, i njihove glumačke kreacije donose s jedne strane lik općenito sustegnute i vitke Božice čija prava eksplozivna reakcija uvijek izostaje, dok je s druge strane uz seljačke dubokoglasne replike lik napucanog Maribora sušta joj suprotnost. A njihovo veselje i nazdravljanjem rakijom zbog iznosa koji bi trebali dobiti kratko traje jer kad tu novac stupi nogom, njihov odnos kaže zbogom. Bez ikakve razlike u kvaliteti izvedbe, portret obaju likova donesen je mimikom, gestikulacijom i glasovnim inačicama autentično i vrlo dobro.

Vremenska prognoza koja najavljuje više dana kiše no sunca za vrijeme njihova posjeta Španjolskoj zadala je glavobolje likovima bračnog para Trešnje i Ratka koji se pakiraju za put; zato što Ratko sve shvaća olako, na putovanje se sprema u zadnji trenutak, neorganizirano, samo baca robu u putni kovčeg, Trešnja neće moći samo tako u njega strpati i svoju odjeću, a problem će biti dimenzija posuđenog putnog kovčega, pa će i njihovo spremanje rezultirati kratkom raspravom na različitim idiomima te naguravanjem odjeće ne bi li stala u zadane okvire putne prtljage. Dok s jedne strane Karlo Žganec ostvaruje lik nemarnoga i šlampavog Ratka gestikulacijski (blagom pogrbljenošću), naglasno (kajkavski), izgovorno (nazalno), s druge strane Mijatović potretira lik žene koja trpi, opominje, stalno mora biti na oprezu i nikad ne može mužu povjeriti nešto jer on to dokraja obaviti neće. Jednakovrijedno, i Žganec i Mijatović uspješno su ovjekovječili tipičan stariji bračni par koji podjeća na one nam poznate parove iz televizijskih serija ili kazališnih predstava, samo što se ovaj sjedinjuje uz romantičnokomičnu španjolsku završnicu.

Svakodnevica čišćenja

Nered u zadnjoj prostoriji koja je bila na redu za čišćenje prvo je što su opazile Kovačić i Ranogajec koje tumače dvije čistačice čijim dijalogom dobivamo uvid u rutinu radničkoga sloja i njihovih svakodnevnih briga i razmirica. Vrlo brzo nakon ulaska i čišćenja prostorije ponovljeni lik Vatroslave (uz dakako drugi kontekst) zapazi kako je njezina kolegica Tina nekako neuobičajeno »vesela, prpošna« zbog prolaska ispita iz statistike. Od uobičajene čestitke i poskakivanja, veselje čistačica preći će u uživljen koncertni ples uz pjesmu »Kung Fu Fighting« Carla Douglasa, koji granicu pređe onda kad Tina krene izlijevati Colu po podu koji moraju čistiti, čime predstava skreće u zonu iskrenoga i ozbiljnog, pa dolazi do razotkrivanja njihova pravog odnosa u kojemu je Vatroslava odveć ozbiljna, strogoga pristupa i realistično sagledava situaciju, dok je Tina nešto fleksibilnijega gledanja na život, pa je previše ne brine studiranje. Predstavljajući različitost svojim govorom i osobnošću, obje su studentice i svojim različitim izvedbama koje se temelje na razlici u karakterima, osobnosti, kao i govoru, ostvarile dobru izvedbu.

Zadnji je ulazak Dušana i Višnje u prostoriju, stan koji će se početi uređivati, označio i posljednju dramsku minijaturu, onu koju su izvodili Žganec i Lukanović, a pozicioniranjem uređivanja stana (skejt kao ukras, pretraživanje ostave…) donijeli su humornu crticu o životu jednog šašavog suvremenog para, možda nekog para iz našeg nam susjedstva. Prekapanje po ostavi te općenito susret s određenim predmetima postaje i signal asocijativne veze, odnosno dijaloška premosnica. Još jednom pomaknutom govornom produkcijom (u Lukanović još jednom drukčija pozicija vilice), susljednim facijalnim ekspresijama, kao i položajima tijela, ovaj je glumački par ostvarenom maskom vrlo dobro portretirao tip likova iz naše svakodnevice.

Umjetnost (glume)

A sam kraj cijele predstave spojnica je svega, zabava za sve, životno veselje različitosti, uvažavanja, ujedno i slavlje neugasive glumačke želje za isticanjem životnih istina i pozicija onih običnih ljudi, koji (i) postaju inspiracija. Samo istinskom željom, stalnim trudom i radom na sebi, u različitim oblicima, time i poniranjem u vlastitu dubinu, dohvaćanjem smisla i besmisla, time i tragike života, glumac postaje kalup transformacijskog potencijala iz kojeg se onda izvedbena tekućina, ostvare li se nužni preduvjeti, izlijeva iz kalupa, i postaje sebi svrha – umjetnost (glume).