Da strane kompanije iznose dobit iz Hrvatske i nije neka vijest, niti to ikoga suviše uzrujava, no kada nas uvjeravaju da nam ne mogu dati veće plaće jer smo nisko produktivni, onda se radnicima diže kosa na glavi, a direktorima bonusi. Jer po toj logici ispada da su za nisku produktivnost krivi isključivo radnici, a nikako direktori. Ili kako smo ih u bivšoj državi posprdno zvali tehnomenadžerima. Koje su radnički savjeti smjenjivali ako nisu ostvarili zacrtane poslovne planove, iz jednostavnog razloga što je definicija poduzeća tada glasila »organizacija udruženog rada«. Pametnom dosta.

Kada je Savezni zavod za statistiku SFRJ 1962. godine objavio da je omjer plaća direktora i radnika u pojedinim poduzećima 20:1, to je tadašnjeg predsjednika federacije toliko razbjesnilo da je u Splitu, pred 150 tisuća okupljenih građana na Rivi, održao govor posvećen isključivo radnicima. Tito je tada između ostaloga rekao: »Ne mogu se samo direktori kriviti, niti voditi jedna opšta hajka protiv njih. Mi imamo vrlo dobrih direktora, odličnih ljudi, odličnih drugova koji nikad nisu zaustili da traže platu veću od one koju su im odredili radni kolektivi. Ali, ima i takvih direktora, koji su gledali što više da ušićare i koji se nisu obazirali na ono što je kolektiv odlučio. Takav direktor povezivao se sa nekim rukovodiocima iz mesnih vlasti i drmao je u svom preduzeću. To treba da prestane. Radni kolektivi treba da upotrebe sva svoja prava koja imaju da bi se što pravilnije organizovala proizvodnja i vršila unutrašnja raspodela, tj. određivale plate.«

Govorio je i o »greškama rukovodećih ljudi« kazavši da pod time »podrazumijeva indirektnu odgovornost za ono što su drugi radili«, odnosno odgovornost Partije. Titov govor posvećen radnicima, u kojima je najavljivao obračune s pohlepnim direktorima, trajao je tri i pol sata. Danas smo sretni ako nam direktori posvete tri i pol minute. Iako Titov govor nije promijenio omjer plaća tehnomenadžera i radnika, barem je priznao da nesrazmjer između plaća, kao i nepravda u »unutrašnjoj raspodjeli«, postoji. Ako se danas usudimo postaviti takvo pitanje, dobijemo odgovor da smo nisko produktivni i nekonkurentni, i to mi radnici, dok se odgovornost menadžmenta uopće ne spominje. A kamoli da bi nam premijer ili predsjednik zbog toga održali govore i tražili krivce u svojim redovima.

Današnji tehnomenadžeri nisu ni do koljena socijalističkim direktorima »koji gledaju što više da ušićare«. Prema podacima do kojih su došli Nezavisni hrvatski sindikati, u jednoj hrvatskoj banci godišnja plaća predsjednika uprave iznosi 360 tisuća eura, dok u bankarskoj industriji prema podacima Sindikata bankarskih i financijskih djelatnika 55 posto radnika radi za plaću manju od prosječne pa omjer pohlepe iznosi 23,07:1 (za plaću manju od prosjeka uzeli smo iznos od 1.300 eura, što je čak i preoptimistično, iz čega proizlazi da radnik u bankarstvu u godini zaradi 15.600 eura). Inače, na naše inzistiranje o kojoj se banci radi, u Nezavisnim sindikatima nam nisu htjeli otkriti, premda uopće nije važno, jer čovjek ne zna bi li se smijao ili plakao. Ili otišao u Irsku. U sindikatu su inače izračunali da bi povećanje plaća zaposlenima u bankarstvu za samo 500 eura bruto, čime bi najniže plaće dosegle prosječnu, banke koštalo samo 6,5 posto njihove godišnje dobiti, koja bi u 2024. mogla dosegnuti čak 1,6 milijardi eura.

I dok se Partija pred radnim narodom posipala pepelom, današnji poslodavci imaju puno više manevarskog prostora pa najprije za sve okrivljuju državu – i za povećanje plaća u javnom sektoru i za povećanje minimalca, a onda radnike. Tako su država i radnici glavni krivci za inflaciju – država, jer je povećala ljudima plaće, a radnici zbog toga što troše tu povećanu plaću. Krivi smo i za nisku konkurentnost, ma što to značilo, a posebno smo krivi za nisku produktivnost, dok nam istodobno strane kompanije pred nosom izvlače milijarde eura dobiti. Rezultat svega je da smo »ubili« srednji sloj, a niži sloj sve više raste, što zbog sramotno niskih plaća i još sramotnijih objašnjenja zašto su niske, a što zbog uvoza niskokvalificiranih stranih radnika koji ionako popunjavaju nisko plaćena radna mjesta. Pametnom previše.