Glumica Anđelka Stević Žugić u tjednu na zalasku posjetila je Hrvatsku te od ponedjeljka do petka na pozornicama Koprivnice, Rijeke, Pule, Zagreba i Osijeka izvela monodramu »Šta me opet snađe«. Nastavak je to monodrame »Šta me snađe«, a u novom izdanju Anđelkin lik Jovanke Jakovljević nosi se s rastavom braka. Drugu predstavu o Joki Jakovljević, srpska glumica izvodi nešto manje od godine dana, a posljednja izvedba u Osijeku bila je 83. izvedba »Šta me opet snađe«.

Nakon uspješne miniturneje, popularna Anđelka u nadolazećim mjesecima zakazuje novi posjet hrvatskoj publici, a u riječki Hrvatski kulturni dom na Sušaku ponovno dolazi 17. travnja.

Tijekom njezinog posjeta Rijeci, s Anđelkom Stević Žugić razgovarali smo o mnogim pojedinostima monodrame koju izvodi, stvarnoj i fiktivnoj Anđelki te prokomentirali prosvjedne aktivnosti diljem Srbije.

DVIJE, TRI FORE…

U tjednu na zalazu pošli ste na miniturneju Hrvatskom s novom monodramom »Šta me opet snađe«. Predstava živi nešto manje od godine dana, stoga kako opisujete životni vijek nove monodrame?

– Nikad nemam velika očekivanja. Nekako je lakše bez toga. Za početak nam je plan bio napraviti »nešto«, napraviti tekst i priču koji imaju smisla. Potom smo pomislili kako bi bilo dobro uklopiti dvije, tri fore u cjelokupnom djelu. Predstava i dalje raste. I u ovom tjednu u kojem sam imala pet nastupa u Hrvatskoj otkrila sam neka nova »mjesta« u predstavi, upravo zahvaljujući publici. Ljepota kazališta upravo je to što su predstave žive tvari koje nikada ne odmaraju i ne miruju, nego imaju vlastiti napredak i put.

Ljepota kazališta upravo je to što su predstave žive tvari koje nikada ne odmaraju i ne miruju, nego imaju vlastiti napredak i put – Anđelka Stević Žugić / Snimio Nikola BLAGOJEVIĆ

U tih prethodnih godinu dana, koliko ste puta izveli predstavu i na kojim sve mjestima?

– Najprije smo prošli velikim dijelom Srbije, kroz mjesta na kojima smo dobrodošli, a na neka smo se vraćali nekoliko puta. Isto to mogu reći i za Hrvatsku. Bili smo nekoliko puta u Zagrebu i Splitu, prošli obalom Dalmacije, posjetili Istru, Rijeku… U Osijeku smo kao u drugoj kući, što bi se reklo. Obilazimo i ostala mjesta gdje god žive ljudi s našeg govornog područja. Zasad smo sa »Šta me opet snađe« bili i po Europi. Atlantik još nismo prelazili, no i to nam je plan. Super je to što, kažem vam, ta predstava ima svoj život, svoju putovnicu i odrastanje. Za predstavu nema granica ili barijera oko toga kojemu je uzrastu namijenjena ili je li za žene ili muškarce. Svatko nađe nešto što njemu odgovara, a u suštini, humor je taj jezik koji nas sve spaja.

Vaš lik Jovanke Jakovljević u nastavku monodrame prolazi kroz razvod, ona je žena u kasnim tridesetim godinama… Ne želim zadirati u privatnost, no i vi ste prošli kroz slično prije koju godinu. Je li vaš razvod bio jedan od motiva ili povoda za nastavak monodrame?

– Prošla sam kroz razvod, ali to nije bio moj motiv. Kao i prvi dio monodrame, dramski tekst naručila sam od sjajnog pisca, komediografa i scenarista Nebojše Romčevića. On je kao i u prvom dijelu napisao nešto što je on sam smatrao da bi bilo dobro. Bilo mu je zabavno nastavak temeljiti na Jovankinom razvodu. Ali kao što kažete, kako sam kroz razvod prošla ja, tako su prošli i mnogi koji dolaze na ovu predstavu, a i oni koji su, koliko sam shvatila pričajući s publikom, bili blizu ili tik do razvoda, oni koji su razmišljali ili maštali o razvodu. To je, nažalost, zauvijek aktualna tema koja nas široko pogađa i to je Nebojši bio motiv za nastavak.

Govoreći o tome, u jednom ste intervjuu rekli da je publika uglavnom ženska, a vi govorite pretežito iz ženskog kuta, iako imate nekoliko uloga. Kakve su reakcije gledateljica u ovom razdoblju u kojemu su, kao što kažete, razvodi česta pojava?

– Upravo na ovoj turneji prišla mi je žena koja je rekla: »Ti kao da si kroz neku špijunku promatrala moj život.« Isto se dogodilo i u Sarajevu kada su gledateljice ostale da se fotografiramo pa je jedna rekla: »Sve isto kao i kod mene.« Naš je cilj upravo bio pronaći ta neka opća mjesta, pronaći nešto s čime će se većina poistovjetiti. Očigledno, svi koji kroz to prolazimo nemamo mnogo različitih iskustava. Obično okolina reagira vrlo slično, obitelj itekako. Bez obzira na to što je razvod česta pojava, i dalje sa sobom donosi svojevrsni bauk i tabu.

Anđelka Stević Žugić / Snimio Nikola BLAGOJEVIĆ

ANĐELKA VEĆ 36 GODINA

Statistika kaže da ste s prvom monodramom »Šta me snađe« nastupili preko 250 puta, i to u 55 gradova, u 15 zemalja, na trima kontinentima, a predstavu je pogledalo otprilike 240 tisuća ljudi. To su impresivne brojke.

– Hvala vam. Znate onu izreku: »Što zna dijete koliko je sto kilograma.« Bila sam nešto mlađa te, slično kao što sam rekla u početku, nismo ganjali te brojke. I ovu novu predstavu odigrali smo tih osamdesetak puta u manje od godine dana, što je također lijepa brojka. Bez obzira na sve statistike i brojke, gdje god idem, imam svojevrsni strah i postavljam si pitanja: »Hoće li biti interesa? Hoće li doći ljudi?« Kada izađete sami na scenu te prethodne brojke vam ne pomažu puno i osjećam se kao da igram prvu.

Sam taj izraz »Šta me snađe?« je retoričko pitanje, ali nekakav, rekli bismo, narodni izraz ili narodni vapaj prilikom neočekivanih situacija. Kako gledate na te raznorazne narodne mudrosti i umotvorine kojima se koristimo?

– Sve je već rečeno i sve je već smišljeno. Na kraju, kao da nećemo reći ništa novo osim tih žargonskih izraza kojima se koristimo. Primjerice, ja svog klinca ispitujem o ovim novim »izrekama«, točnije izrazima: da mi objasni što znači »cringe« i slične stvari. Obožavateljica sam narodnih izreka i umotvorina jer nam puno pomažu razumjeti neku situaciju. Jednostavno, kada znate da niste sami u nečemu i da se to već događalo svima oko vas, onda kao da se samim time problem i situacija malo relativiziraju i opusti se priča. Jer, kada mislite da se samo vama nešto događa, onda je to velika stvar, no kada postavite stvari kao: »Ma daj, čovječe, pa to se svuda događa«, onda se lakše prebrodi. Često nam te narodne izreke govore upravo to da nisi jedini i da nisi sam u tome.

Specifičnost glumačke profesije jest da mnoge glumce i glumice gledatelji često zovu imenom njihove najpopularnije uloge, a ponekad i poistovjećuju s istom. U vašem slučaju zanimljivo je da je vaša najpopularnija uloga lik Anđelke iz serije »Andrija i Anđelka«. No taj lik bila je fiktivna Anđelka, a ne vi sami. Kada vam ljudi prilaze na ulici, obraćaju li vam se kao stvarnoj Anđelki ili onoj fiktivnoj iz serije?

– Uglavnom se obraćaju fiktivnoj Anđelki. Ja mislim da neki ljudi i ne znaju da se ja zovem Anđelka od svog rođenja. Prije nekoliko godina, baš kada sam bila na moru u Hrvatskoj, jedan me čovjek upitao koliko mi je vremena trebalo da se naviknem na to da me svi zovu Anđelka. Tada sam mu u šali rekla da već punih 36 godina, samo što se nisam navikla.

Anđelka u razgovoru s našim novinarom, Markom Dobrecovićem / Snimio Nikola BLAGOJEVIĆ

Povezivanje glumca i uloge mi je i slatko jer i sama imam par glumaca koje vežem uz neku određenu ulogu. Sreća moja je da mi nije nadjenut kakav nakaradni nadimak kao što su Guza ili Gojko Sisa i slično, pa je lakše kada je to samo moje ime.

Postoji li kakav dvosjekli mač u tome što dijelite ime, ali i izgled s Anđelkom iz serije?

– Vjerojatno da, ali nemam problem s time. Moj cilj je da što god da glumim, bio to film, kazalište ili televizija, da to bude uvjerljivo i realistično i ukoliko ljudi svaki put kada me gledaju misle: »Ma to je ona, ona tu ništa ne glumi«, onda mi je to nekako kompliment. Kada bi imali dojam: »Uh, tu baš ne liči na sebe do te mjere da je neuvjerljivo«, džabe bi mi bilo kako izgledam kad je izvedba neuvjerljiva.

PREKRETNICA U KARIJERI

Serija »Andrija i Anđelka« bila vam je svojevrsna prekretnica u karijeri.

– Da, jest. Prvenstveno zato što glumice na cijelom ovom podneblju, vjerujem i u Hrvatskoj, nemaju ili rijetko imaju tolike prilike za rad kao muškarci, i na televiziji, i na filmu, i u kazalištu. Uglavnom su muške uloge te velike uloge oko kojih se vrti cijela priča. To se sada mijenja na svjetskoj sceni pa se tako i kod nas prati taj trend. Imala sam tu sreću da sam igrala glavnu ulogu u jednom psihološkom trileru, ali nema toga tako puno. I serija »Andrija i Anđelka« donijela mi je tu priliku – puno raditi, glumiti, jer glumac koji ne radi i ne trenira, nije u dobroj formi. Kao i sportaši, morate biti na terenu, okušavati se s kolegama. Povrh toga, cijela ova naša regija pratila je manje-više seriju »Andrija i Anđelka«, znaju da serija postoji, vole je reprizirati, znaju replike napamet i citiraju. Sve to dobro zvuči.

Nedavno se navršilo 30 godina od početka emitiranja serije »Otvorena vrata«. Ona se u Hrvatskoj nije prikazivala, pa u nas i nije uvelike poznata. Da pojasnimo čitateljima, vi niste glumili u seriji »Otvorena vrata«, no serija je svojevrsna avangarda zbog ciničnog i britkog humora kakvim se obraćala situaciji u Srbiji na kraju prošlog stoljeća. Upravo je, vežući se uz određeno razdoblje, postala evergreen.

– To jedna od mojih omiljenih serija i mislim da je ona bila toliko ispred svog vremena da je i sada ispred! Ne znam što bih prije izdvojila: scenarij, glumce, režiju, scenografiju… Sve je genijalno i svaka epizoda je fantastična. Svi glumci su maestralni i vrlo rado je volim gledati. Kada bi danas ponovno reprizirali tu seriju, mislim da bi, nažalost, i danas bila aktualna, što dosta govori o Srbiji kao društvu.

NA DOBROJ STRANI

Govoreći o toj seriji i okrećući se aktualnim temama u Srbiji, što bi Cakana rekla na proteste?

– Ha, ha, ha. Cakanu bi to sigurno inspiriralo na neku umjetnost ili bi se, makar, brinula da Milica ne zastrani. Ne sumnjam da bi obje bile na dobroj strani.

Prođimo i temu protesta i aktualnosti u vašoj zemlji. I vi ste podržali proteste studenata i bili ste dio njih, iz kojih motiva i pobuda?

– Ako iole znate o čemu se radi na tim protestima, ne znam kako bih mogla pogledati se u oči kao majka kada ne bih podržala tu djecu i mlade ljude. Ali ne iz pukog razloga što su oni »djeca«, već za to što se oni bore za sve nas. U ovom trenutku možda malo više za nas odrasle, nego za njih same. Probudili su nas, potaknuli nas da se zamislimo što nam je sve to oduzeto i koliko ne živimo u pravednom društvu i sistemu, koliko nepotizam vlada na sve strane i kako je krajnje vrijeme da se tome stane na put. Mi svi sve to znamo i o tome pričamo kada se okupimo na nekom slavlju, druženju, okupljanju… ta se tema pokrene, no nitko od nas nije imao hrabrosti da stane na ulicu i kaže: »E, sad ne idemo odavde dok se to ne promijeni.« Oni to jesu i ja im na tome skidam kapu.

Povrh samog bunta i brojnosti prosvjednika, pozornost plijeni i sama ustrajnost i ta činjenica da kolone ljudi prosvjeduju nekoliko tjedana i mjeseci. Je li to sada »do kraja«?

– Ja se nadam da je, a i vjerujem u to gledajući njih i osjećajući tu vibraciju koju nam šalju. Studenti su apsolutno neopozivi, vrlo jasni u tome što žele, znaju kome se obraćaju i traže vrlo malo – da institucije, koje za to postoje i koje su odabrane i plaćene, rade svoj posao. Stvar je vrlo jednostavna i bilo bi vrlo glupo i besmisleno ne ispuniti te zahtjeve.

Žive li gradovi svojim svakodnevnim životom? Održavaju li se koncerti, predstave…?

– Znate što, od dana do dana. Glumci vrlo često reagiraju i prekidaju svoje angažmane ne bi li na taj način i oni poslali podršku studentima da se ne možemo praviti kao da se život odvija normalno dok vam netko automobilima skuplja djecu po cesti i ostali brutalni i nasilni potezi. Trenutno, u gradovima se odvija nekakav privid života.

Predstava »Što me opet snađe« u HKD-u na Sušaku / Snimio Nikola BLAGOJEVIĆ

Povrh srpskih umjetnika koji se pridružuju protestima, oglasila se i Madonna. Mislim, nije se pridružila protestima, ali poslala je poruku.

– Da, i naravno da je lijepo kada netko tko nije s ovih prostora, niti vjerojatno zna tko smo i gdje smo i u kakvoj situaciji, čuje neku priču i poželi podijeliti je sa svijetom. To nije mala stvar, niti mijenja situaciju.

Ti studenti su stvarno genijalci; oni su nominirani za Nobelovu nagradu za mir, a Madonna je tu priču »repostala« na svom Instagram profilu – sve to se dogodilo u dva dana. Oni su zahvalili Madonni i rekli: »Hvala, Madonna… Molimo Nobela da pričeka. Dođi ćemo mi po nagradu, no samo da ispunimo ove zahtjeve.« Znaju što hoće i na pravom su mjestu. Ne pamtim kada sam ovoliko plakala u životu, što od sreće, što od neke katarze koja me zadesi svako toliko. Kada upalite telefon i gledate vijesti o studentima, njihove aktivnosti i pobude doista katarzično djeluju. Govorim to u svoje ime, ali i u ime mnogih ljudi koje poznajem.

Kako nas je pogodilo – »vama« Nobel, »nama« Oscar!

– Pa eto, ha, ha, ha. Tako i treba biti. Vi imate Gorana Bogdana, mi imamo studente!

Anđelka Stević Žugić / Snimio Nikola BLAGOJEVIĆ

ZLATNI ČIKA

Govoreći o tome, jeste li pogledali film Nebojše Slijepčevića »Čovjek koji nije mogao šutjeti« i kako ste dočekali vijest o tome da je taj hrvatski film ušao u finalnu konkurenciju Oscara za kratkometražni igrani film?

– Nažalost, nisam ga još pogledala, ali jako sam sretna i ponosna što je film s naših prostora postigao takav uspjeh jer je to dobro za cijelu našu regiju i našu branšu. Držim fige da »zlatni čika« ode u hrvatske ruke.

I za kraj, govoreći o svoj mladosti, vaš sin Jakša također se okušao u glumačkim vodama. Kakvi su njegovi afiniteti za umjetnost i kani li nastaviti tim putem?

– To ćete jednom prilikom pitati njega kada, nadam se, bude gostovao na Pulskom festivalu. On je klinac koji voli igrati se, kao što to vole sva djeca. Igru i kreativnost podržavam gdje god ga ona odvela.