Rukometaši srebrni na svijetu, uprava Jadrolinije smijenjena, Trump ni mjesec dana nije u Ovalnom uredu, a već luduje, Luka Dončić promijenio klub, a gdje su još svekolika čudesa – od sporta do crne kronike, od šoubiznisa do podivljale inflacije. Svijet je, sve se čini, tako koncipiran da nam ono najbolje i najljepše, a lako moguće najvažnije, prolazi ispod radara. Ispod radara i kad je planetarno važno i kad je zvjezdanog sjaja. Planetarna maglica. Nova! A otkrio je naš čovjek. Ako to nije za u novine, onda k vragu što je!?

»Virovitičanin s varaždinskom adresom, astronom amater Robert Žibreg (37) upisao se prije par dana u povijest. Fotografski je za vrijeme božićnih i novogodišnjih blagdana otkrio novu planetarnu maglicu u zviježđu Kočijaša, Auriga, blizu poznatog zvjezdanog skupa Messier 37, koji je najsjajniji zvjezdani skup u zviježđu Kočijaš, udaljen je oko 4.500 svjetlosnih godina od Zemlje. Ovaj skup, otkriven još u 17. stoljeću, sadrži više od 500 zvijezda, među kojima su i crveni divovi. Procjenjuje se da je star oko 400 milijuna godina, a tijekom zimskih mjeseci može se vidjeti dalekozorom ili teleskopom. Da je riječ o jedinstvenom otkriću u Hrvatskoj, Robertu je prije par dana potvrđeno u suradnji s kolegom, američkim astronomom Danom Patchickom, stručnjakom za planetarne maglice, koji je pregledao njegove snimke i utvrdio da se nedvojbeno radi o novom objektu u svemirskom beskraju.«

Valja pošteno reći, nisu ovo rečenice pod tekst potpisanog autora, već su ovako, nema dugo, pisali oni koji sluha za sve astronomsko imaju, ili im je srce s pravom veliko jer vole bilo Viroviticu gdje je Žibreg rođen, bilo Varaždin gdje živi. Ma, previše je tu običnom svijetu nepoznatih pojmova da se ne bi Roberta nazvalo. Uostalom, što uopće rade astronomi amateri pa da maglicu za života otkriju, i to samo rijetki od njih!? I kako to čovjek zavoli astronomiju već u srednjoj školi!?

– Vjerojatno već i u osnovnoj – na to će Robert.

Galaksija Andromeda / Foto Robert Žibreg

ASTROFOTOGRAFIJA

Što li ga je samo ponukalo da se bavi astronomijom kad je u nas to interes koji će većina običnog puka svrstati u »Teoriju velikog praska«? Smiješka se na ovo Robert, makar mu je odgovor posve racionalan.

– Ne znam ni sam, k’o djeca smo uvijek na televiziji gledali te emisije o prirodi, svemiru. Rekao bih da su mi prvo zapele za oko slike koje su dolazile s onih prvih sondi, Vojageri i slično, koje su ljudi slali na Mars. Tako te to pomalo počne zanimati, onda skužiš da se to možda može vidjeti teleskopom pa to malo istražuješ i tako to nekako krene – jednostavno će Robert.

Samo, velimo, za gledanje u zvijezde treba ti teleskop, a kad roditelj čuje teleskop, odmah čuje i novčani izdatak. Ulaganje jest nužno, ali ne mora to, kaže Robert, biti ništa veliko ni skupo.

– Prvi teleskop kupili su mi roditelji. Mislim da sad i ne vrijedi nešto specijalno – krenuo Robert.

– Bome i vrijedi, sada kad ste otkrili planetarnu maglicu – kontriramo mu.

– Pa dobro, da… Ali dosta su jeftini ti prvi teleskopi koje netko sebi kupi tek toliko da vidi sviđa li mu se to ili ne i što se uopće njime može vidjeti – kaže Robert.

Robert Žibreg / Foto Davor KOVAČEVIĆ

Ima toga u dućanima. Njima se, kako kaže, mogu vidjeti veći planeti, mjesec se može gledati, a s posebnim filterima i sunce, i neke pjege. Tako je to u početku bilo. Tako počinju astronomi amateri. No, nije nevažno, dapače, niti podcrtati kako se Robert bavi astrofotografijom. I sve je to njemu samo hobi, još uvijek. Makar, u bijelom svijetu je onih koji od toga i žive, poput onog spomenutog američkog astronoma Dana Patchicka, stručnjaka za planetarne maglice.

– Jako je puno objekata koje je on otkrio. U biti, on se bavi samo s planetarnim maglicama i pretpostavljam da ga to najviše zanima. Jako ih je puno otkrio i potvrdio, a ima ih i puno koji su kandidati i trebalo bi ih provjeriti. Mislim da je čak nekakvu supernovu otkrio, ali nisam previše istraživao. A što se tiče njegove karijere, iskreno nemam pojma. Moguće da je profesor negdje – kazuje Robert.

Lako ćemo mi za kolegu iz SAD-a. Vratimo se doma. A tu u Varaždinu Robert jutrom radi kao programer da bi mu noći bile slobodne za gledanje u zvjezdano nebo. Kad je uopće doma? Kako mu to supruga podnosi?

– Ima supruga razumijevanja. A i kakvo je tu naše vrijeme, mjesečno možda imam dvije ili tri vedre noći i to je u biti to. Ostatak dana i noći je slobodan – na to će Robert.

POGLED UPEREN U NEBO

Dosad nepoznata maglica / Foto ROBERT ŽIBREG

Trebalo bi ga, primjećujemo, preseliti negdje uz more, da je magle manje, a vedrih noći više. Slaže se Robert, ma kazuje i to da bi sve skoro moglo biti i bolje, što se vremenskih prilika pogodnih za astronome tiče, s obzirom na to da su kupili komad zemlje na brdu pokraj Varaždina taman da se složi neki mali objekt, pa da se i prespavati gdje ima kad se noću teleskop upere u nebo.

– E, sada je uistinu vrijeme da pitam što je zapravo planetarna maglica? Što ste to otkrili, kako ste otkrili i koje to mora biti veselje kad čovjek tako nešto otkrije – pitamo Roberta.

– Planetarne maglice nastaju kada je sunce, odnosno zvijezda veličine našeg sunca, na kraju života i potroši sve svoje gorivo. S obzirom na to da je naše sunce manje veličine, to neće biti supernova niti nova, nego ona počne lagano izbacivati svoje vanjske slojeve u kojima su vodik, kisik i slični elemenati. To počne izbacivati u okolni sunčev sustav i to se događa tijekom dužeg perioda. Sama centralna zvijezda koja ostane na kraju se smanji. Smanji joj se dosta sjaj. A to što ostane od te, ajmo to tako reć’, hladne zvijezde, obasjava taj okolni plin koji je razbacan u sunčev sustav. I to je u biti to, tako nastaje planetarna maglica – objašnjava Robert.

Foto Robert Žibreg

Uf! Onako laički, čini se novinaru, da je teško vidjeti to sunce koje se sve više smanjuje, toliko da maglicom bude.

– Tako je. Što je starija planetarna maglica, taj plin se više udalji od te centralne zvijezde i manje je obasjan. Ove neke bliže maglice što smo ih našli jako sjaje, toliko da se neke mogu vidjeti čak i golim okom kroz teleskop. Ostalima, koje su dosta starije i sunce im se već dosta ohladilo u sredini, plin se raširio tako da imaju mali sjaj. Za njih su nam onda potrebni specijalni filteri i puno sati ekspozicije na istom području. Znači, ja slikam određeni dio neba desetominutnim ekspozicijama, dakle puno desetominutnih slika i na kraju sve to spojim u jednu sliku. Na računalu postoji program koji te slike složi jednu na drugu, skuži gdje ima malih varijacija u signalu i onda dobijemo finalnu sliku – objašnjava Robert.

Foto Robert ŽIBREG

E, sad ide podatak koji zvuči impresivno. Iza ovog otkrića stoji pedeset sati snimanja!?

– Pedeset sati snimao sam po deset minuta. Pedeset sati materijala skupio sam po deset. Znači puno desetominutnih slika i dođe se do pedeset sati – veli Robert.

– Ali to ne znači da ste pedeset sati bili uz teleskop, opremu, aparat – u strahu će novinar.

– Većinom jesam – jednostavno će Robert.

Cygnus Loop / Foto Robert Žibreg

Sve je to automatizirano, ali zna naići oblak, pomaknuti se kabel i čovjek treba biti uz to. Reklo bi se da je amaterska astronomija za ljude čeličnih živaca i posvemašnjeg strpljenja.

– Na koncu i u mraku ste, na nekakvoj ledini, ili proplanku – velimo.

– Je, negdje u mraku, vani. Sve mora biti dosta precizno s obzirom na to da se zemlja stalno vrti pa moramo to nekako negirati montažom. Sve mora biti dobro postavljeno tako da zvijezde budu stalno na istom mjestu. Inače se dobiju tragovi pa nije upotrebljivo. Prvo je tehnički dosta pipavo, a poslije se treba i slika dodatno obraditi da se dobije nešto konkretno iz nje – kaže Robert.

PIPAVI UŽITAK

Sve pipavo, a užitak veliki. Pitamo Roberta što je to što ga motivira, a on ponavlja kako su za sve krive one slike, fotografije drugih astronoma.

– Gledaš slike i zanima te što to tamo još ima. Možda netko nije dosta dugo snimao određeni dio neba, pa ako ja snimim 30, 40 sati više, možda će se nešto novo vidjeti. Uvijek tražimo nove detalje o već poznatim objektima. To nas tjera dalje – ističe Robert.

Ono što je Robertu u fokusu, štono bi se reklo, ono na što je usredotočen je, kaže, duboki svemir.

– To su te slike od 20, 30, 50 sati, pa i na više nekakvih integracija – kaže Robert.

Dojam je da bi rado on, da se može, u neko svemirsko vozilo pa ravno gore, samo da se može.

– Da se može i da je vedro – smije se Robert.

Jellyfish Nebula / Foto Robert Žibreg

Inače, ovu novu i do sada neotkrivenu planetarnu maglicu Robert je »ulovio« promatrajući nebo u Medincima. Odvilo se sve u dvorištu pred kućom supruginih roditelja.

– To mi je čak i najbolje jer teleskop je u dvorištu i ja mogu, ajmo to tako reć’, sjediti u kući. Mogu možda malo i odspavati, znači nisam skroz vani na hladnom – kaže Robert.

Kad je u Varaždinu, onda je u šatoru u vreći preko noći. A zna se dogoditi da tijekom vedrih noći sjedne u automobil i ode negdje na dva, tri sata utažiti glad za svim nebeskim. Nego, vratimo se mi njegovoj maglici. Pitamo Roberta kad je shvatio da bi mogao biti na pragu otkrića.

– Mi možemo vidjeti što se na slici nalazi po postojećim katalozima. Pomoću naše slike vidimo koji se objekti tu nalaze i svaki dobije svoju oznaku. Puno objekata bude na slici i dok sam to napravio, vidio sam da ta jedna fleka, nazovimo je tako, nije imala nikakve oznake. Onda sam počeo ručno istraživati. Možemo, naime, pregledavati te snimke svemira s većih teleskopa, upišu se koordinate pa se vidi što tamo ima. To sam par dana istraživao, ali nisam ništa našao, baš kao ni ljudi koje sam pitao kako im to na slici izgleda. Nitko nije mogao ništa naći. Tada mi se javio Dan Patchick. Pretpostavljam da je i on sliku proučavao par dana jer mi se nije javio odmah nakon što sam sliku objavio. Rekao mi je da je poprilično siguran da je to nešto novo jer ne postoji nigdje u katalozima – priča Robert.

Rosette Nebula / Foto Robert Žibreg

»NARODSKIJE« IME

Pače, američki kolega zatražio je i dopuštenje da zajedno sve istraže. Imamo novu planetarnu maglicu. Sada se čini da je najteže dati joj ime, neko »narodskije« od ovog PaZib1 kako se sada maglica zove i kako se to već u ovom svijetu imena daju, koristeći prva dva odnosno tri slova prezimena onih koji su je otkrili.

– Svi su me to pitali zadnjih par dana, pa sam se javio i Danu ima li kakvu ideju da bismo na kraju odlučili da bude špekula jer izgleda onako malo okruglo – veli nam Robert.

Špekula, ili na engleskom Marble, tako se zove naša, odnosno Robertova planetarna maglica, ona koju se u službenom katalogu dade naći kao PaZib1. Nego, veliko je ovo, hrvatska amaterska astronomska scena do sada ovakvog uspjeha i nije imala. Toga da je veliko, Robert, zapravo, nije baš niti bio svjestan.

– Nisam ja uopće imao pojma da je to nešto novo, niti sam to tako objavio ljudima. Mislio sam da ću objaviti sliku da se vidi da je novi objekt i to je to. Međutim, vijest se baš raširila i svi su bili jako sretni jer sličnih otkrića iz Hrvatske nije bilo, pogotovo ne s amaterskom opremom. Nisam imao pojma da je to tako velika stvar – iskreno će Robert.

Robert Žibreg / Foto Davor Kovačević

Ostaje onda pitati što dalje, koji su novi neki planovi u astronoma amatera!?

– Ništa. Ovaj objekt koji sam odabrao za snimanje jedan je od manje poznatih objekata, stoga mislim da ću i dalje nastaviti s nekim malo manje poznatim objektima. Natući ću više sati integracije pa da vidimo ima li tamo nešto novo ili ne. U biti tako je i ova slika nastala – veli Robert.

Nego, slika, fotografije, »mali milijun« njih mističnih i zavodljivih, kakav svemir i jest. Je li došlo vrijeme za izložbu!? Smješka se i na ovo Robert, veli da su ga i to mnogi pitali.

– Ja se aktivnije bavim astrofotografijom zadnje dvije godine, tako da imam već nekoliko slika. Profesor Zlatko Kovačević, koji je bio moj mentor od početka, od osnovne i srednje škole, rekao je da je zainteresiran za moju izložbu i pokušava u Virovitici to organizirati. Vjerojatno će nešto biti – veli Robert.

Robert Žibreg i njegovi promatrači neba

SVIJETLA BUDUĆNOST

Veli Robert Žibreg koji voli motriti zvijezde onako amaterski, a krajnje profesionalno. Što li je samo tijekom svih ovih godina otkrio novoga o sebi, o nama, o tim velikim prostranstvima podno kojih žive mali ljudi!? Da je znati što sve čovjeku prolazi kroz glavu dok satima snima nebo.

– Meni je super. Što se tiče samog snimanja i provedenih sati, već je velika zajednica u nas i u regiji pa ako je vedro, uvijek je netko online. Pričamo, komentiramo, gledamo što tko snima, slušam neki podcast tako da s te strane nije to neki problem. Zanimljivo je i kad odaberem snimanje neke galaksije, pa proučim malo što ima okolo, kako je došlo do formiranja te galaksije, pa se nešto novo vidi na slici i istražuje… Sve neke neobične stvari o kojim nisam možda dovoljno čitao, znao. Ima tu dosta toga i to mi je vodilja – ističe Robert.

Štono bi se reklo, budućnost amaterske astronomije i astrofotografije je svijetla, makar se po mraku puno toga zbiva.

– Bome je. Dosta je projekata pokrenutih u Hrvatskoj. Recimo, ekipa u Višnjanu radi na detekciji asteroida i dosta su dobri u tome. Radi se na dosta toga, rezultati su dobri, jedino što možda nije tako razglašeno – zaključuje Robert, čovjek čija se špekula, kako god da se gleda, povijesno zakotrljala.

Lako je moguće da će biti još toga. Uostalom, razmišlja Robert i o nekoj novoj opremi, o remote opservatoriju da je sve automatizirano i da je unutra veći teleskop.

– Trenutno ne smijem ići na veći od ovog koji imam da mi sve stane u automobil – smije se Robert.