Svakog bojkota – tri puta dosta. Možda čak i previše. Jer, potrošači su već prvim, vrlo uspješnim bojkotom poslali poruku svima koji je trebaju čuti, trgovcima, dobavljačima, Vladi, da neće trpjeti ni neopravdano dizanje cijena iz mjeseca u mjesec, a ni da ih se radi budalama. I pokazali koliku moć imaju potrošači, odnosno građani, kada se zainate. Zato su neki odmah prionuli poslu, poput Vlade koja je postojeću listu proizvoda s ograničenim cijanama skoro pa poduplala, dok su neki trgovački lanci zaprijetili distributerima da im neće prodavati proizvode po novim, višim cijenama.

U kažnjavanju trgovaca zbog (pre)visokih cijena, ipak bismo trebali malo popustiti kako bismo lošem đaku dali priliku za popravni. Bojkot ih je kaznio padom prometa u maloprodaji, no konkretne mjere još uvijek dolaze samo iz Vlade i ponekog trgovačkog lanca, koji visoke cijene opravdavaju predugim nabavnim lancem u kojemu dobavljači stalno povećavaju svoje cijene. Ostali, prije svega dobavljači, mudro šute i nadaju se da će se bojkot ispuhati, a prema podacima Porezne uprave, to su izgleda i dočekali. Ako ništa drugo, u ovim se bojkotima barem iskristaliziralo da su dobavljači sa svojim ekskluzivnim ugovorima na određene proizvode i visokim dobavnim cijenama možda najveći krivci za inflaciju cijena hrane u Hrvatskoj. Ili barem tako kažu trgovci koji nas uvjeravaju da se trgovačke marže nisu povećavale od 2019. godine.

S druge strane, i mi potrošači morali bismo malo usporiti s eliminacijom kupovine jer si time možemo nanijeti štetu nacionalnom gospodarstvu. Hrvatski bruto domaći proizvod raste ponajviše na krilima potrošnje kućanstava, i EU fondovima, pa ne treba biti veliki znanstvenik da bi se došlo do zaključka da ćemo suzdržavanjem od kupovine usporiti rast BDP-a, što se u ekonomiji naziva recesija. U zadnjoj recesiji izazvanoj financijskom krizom stotine su ljudi dnevno ostajale bez posla, a oni koji su imali sreće zadržati radno mjesto radili su za manje plaće.

Hrvatska udruga poslodavaca kaže da je razlog rastu cijena hrane u snažnom rastu plaća u javnom sektoru koji se prelio u potrošnju, koju su trgovci prelili u visoke cijene. Pa ako sad smanjimo tu potrošnju, onda ćemo usporiti rast BDP-a. HUP je u pravu kada kaže da se problem neće riješiti preko noći i da će limitirane cijene kratkoročno pomoći samo određenom dijelu građana. Kažu da je problem u previsokim porezima zbog glomazne države zbog čega nismo konkurentni pa ne možemo privući investicije koje će osigurati rast plaća i zaustaviti inflatorne pritiske. Problem je, kažu, i što je Hrvatska među tri članice Europske unije koja je najmanje intervenirala u PDV na hranu kako bi zaštitila građane od poskupljenja, a mogla je kao i većina članica EU-a.

U udruzi poslodavaca kažu da treba stati na loptu, ali opet ne nude konkretna rješenja za obuzdavanje divljanja cijena, a nemaju ni odgovor na pitanje zašto su hrvatski proizvodi jeftiniji u inozemstvu i zašto nam cijene nisu pale kad je država spustila PDV. Možemo biti bezobrazni pa reći da ćemo stati na loptu kad nam to objasne. I snize cijene, naravno.

Primjetno je da su se u ovim bojkotima svi počeli međusobno optuživati: trgovci distributere, a oni zajedno kroz Hrvatsku udrugu poslodavaca Vladu jer je podigla plaće. Iz čega se nameće zaključak da bi nam svima u Hrvatskoj trebalo sniziti ionako male plaće pa više neće biti inflacije. Jer izgleda da smo za inflaciju krivi mi potrošači. Guverner HNB-a to uopće nije skrivao kada nas je ljetos pozvao da manje trošimo i tako utječemo na cijene.

Ako ništa drugo, bojkotom se pokrenula država i državna inspekcija, a građani su počeli racionalnije i opreznije trošiti. No, građani žele vidjeti i konkretne akcije, a ne samo nekakva obećanja. Josip Kelemen iz platforme »Halo, inspektore« koja organizira bojkote navodi da se prvi put u povijesti čuo glas potrošača u Hrvatskoj koji više »ne padaju« na lijepe reklame i popuste. Bojkot se ispuhao kako bi se trgovcima dalo vremena da snize cijene, ali se vrlo brzo može opet »zalaufati« ako od nas opet naprave budale.