Čelični grad, centar crne metalurgije, kolijevka proleterijata, grad vatre i dima – tako je Zenici tepao socijalistički režim. Ovaj srednjobosanski grad bio je jugoslavenski simbol teške industrije. Uz svoju željezaru i zbog nje, Zenica je rasla kao iz vode. Godine 1948. na području grada živjelo je 15,5 tisuća stanovnika, da bi samo u sedam godina, do 1953. godine, broj stanovnika skočio na 28,8 tisuća. Do 1963. Zenica je već imala 50 tisuća stanovnika. Do 1990. godine broj stanovnika narastao je do stotinu tisuća.

Šezdesetih godina Zenicu je potresala kriza adresa. Naprosto, gradilo se tako brzo da je vlast kasnila s davanjem imena ulicama. Željezara je trebala radnu snagu, ljudi su u Zenicu hrlili iz svih krajeva Jugoslavije. Željezara – gigant. Vječna željezara. Kad ustanu radnici željezare, kad na ulice iziđu rudari – država se trese. Tako se govorilo. Zenica je zbog željezare bila važna. Sve može propasti, ali željezara neće. Tako su vjerovali Zeničani. Fabrika je bila majka grada.

O njezinoj drugoj, mračnoj strani u socijalizmu se nije govorilo. Što zbog nerazvijene ekološke svijesti, što zbog režima koji je svaku riječ protiv željezare doživljavao kao potkopavanje svojih temelja. O zagađenju nezamislivih razmjera, koje trpe Zeničani, češće se govorilo u vicevima, nego pred ozbiljnim forumima. Jedan od tih viceva govorio je o Zeničaninu na Bjelašnici. Čovjeku je, kaže vic, pozlilo zbog čistog zraka pa su ga prijatelji navukli na auspuh automobila, da malo dođe sebi.

Devedesetih godina srušene su sve iluzije socijalističkog društva, a s njima je srušena i željezara. Nakon četrdeset i više godina, visoke peći su ugašene. Slijedile su godine rata, a kad je rat napokon zaustavljen, zeničku željezaru kupio je indijski magnat Lakshmi Mittal, jedan od najbogatijih ljudi svijeta. Računa se da njegovo poslovno carstvo spada u najveće proizvođače čelika na svijetu.

Od predratnog broja zaposlenih radnika, Mittal je u Zenici zaposlio tek deseti dio njih. Željezara danas ima između dvije i tri tisuće zaposlenih. Za Zenicu ona više ne znači što je značila. S profitom što ga stvara željezara grad više nema ništa. Sa zagađenjem itekako ima. Zbog otrova koji se iz pogona željezare širi gradom, Zenica je u nekoliko navrata bila tema najvećih svjetskih medija.

Kad čujete priče o zagađenju u Zenici, kad vidite zastrašujuće brojke na mjernoj jedinici postavljenoj na jednom od gradskih nebodera, pomislili bi da će koliko sutra cijeli grad, svi njegovi stanovnici, skočiti na ustanak u zaštitu svoga zdravlja. To se, međutim, ne događa. Štoviše, nisu rijetki napadi vlasti na ekološka udruženja, koja se bore protiv zagađenja. Optužuju ih da žele otjerati investitora i zatvoriti radna mjesta. Tko te pita za zdravlje, kraj toliko nezaposlenih. Zbog dvije do tri tisuće radnih mjesta, Zeničani su nastavili prinositi željezari žrtvu.

– Postoji ta tiha prijetnja Mittala da će se povući i ostaviti grad bez željezare. Broj zaposlenih je smiješan, ali ta neizrečena prijetnja dovoljna je da se ljudi zabrinu za egzistenciju, kaže Selvedin Avdić, novinar i pisac, autor dirljive knjige o gradu i njegovoj željezari.

Avdićeva “Moja fabrika” poslužila je i kao predložak za kazališnu predstavu, koja se igra u zeničkom kazalištu. Na premijeri predstave ljudi su plakali.

– Zenica danas traži novi identitet. Postoji taj pojam – stahanovska melankolija, koji je, koliko znam, prvi koristio sociolog Andrea Matošević. Stahanov je bio heroj rada u Sovjetskom savezu. Jugoslavija je, recimo, imala Aliju Sirotanovića. Kad bi ti ljudi, heroji rada, jednom bili izmješteni iz svog okvira, kad bi otišli u mirovinu, tištila ih je melankolija. Nisu se mogli pronaći. Mislim da i Zenica, nakon pada željezare, pati od stahanovske melankolije. Nekad smo vjerovali da smo važni, ali sad smo suočeni s činjenicom da nismo ništa više od malog srednjobosanskog gradića, kaže Avdić.

A koliko su Zeničani važni ljudima koji upravljaju državom najbolje govori podatak da je Arcelor Mittalu dopušteno sve. Po mišljenju svih Zeničana s kojima smo razgovarali, grad je prepušten Mittalu na milost i nemilost. Kad je kupovao željezaru, Mittal se obavezao poštivati ekološke standarde, ugraditi filtere koji bi spriječili onečišćenje zraka, ali ništa se od toga nije dogodilo.

O tome jasno govori mjerna jedinica s instaliranim displejom, ona na vrhu nebodera. Kad nema vjetra, na zeničku kotlinu spušta se tamni oblak, a brojke mjerne jedinice se crvene. To je znak za uzbunu: zatvarajte prozore, ne izlazite iz kuća.

– Njima ekologija nije niti zadnja rupa na svirali, kaže nam inženjer koji radi u Mittalu, a koji je s nama pristao razgovarati pod uvjetom anonimnosti. U vrijeme vikenda i praznika, kad ne postoji ni teoretska šansa od neke inspekcije, oni rade doslovno što hoće, tvrdi sugovornik, dok sjedimo u jednom od zeničkih restorana.

– Kad su mi prijatelji počeli umirati od raka, tad sam počeo glasno govoriti o svemu što se u željezari radi. Zbog toga sam imao ozbiljnih neugodnosti. Još uvijek mi prijete da će me izbaciti s posla. Zimski mjeseci u Zenici su strašni. Ljudi ovdje nemaju pojma čime se sve truju. Važno je znati da Mittal radi ono što mu vlast dozvoli. Kriva je, dakle, vlast. Onkološki odjel bolnice pun je kao oko. U Titovoj ulici svakodnevno možete vidjeti kutije; ljudi skupljaju novac za svoje najbliže oboljele od raka. Bijeli dim koji najčešće možete vidjeti bezopasan je – to je vodena para. Crveni dim, to je otrov, govori nam sugovornik.

Najgore od svega, kaže on, jeste što podaci mjernih jedinica instaliranih u Zenici ne mogu biti dokaz na sudu, jer nema nikog tko je akreditiran za ta mjerenja.

– Da bi dobio tužbu, trebaju ti mjerenja akreditirane institucije. A toga nema. Ljudi u Zenici doslovno umiru da bi 2.200 ljudi dobilo plaću od 350 eura bruto, kaže naš sugovornik.

Ionako zastrašujućim podacima s mjernih jedinica inženjer Mittala ne vjeruje. Tvrdi da je situacija gora nego što one pokazuju. Mjerna jedinica bi, kaže, morala biti postavljena na maksimalno dva metra visine, a zenička je postavljena na neboderu.

Kad se govori o zagađenju u Zenici, govori se uglavnom o kvaliteti zraka. Rjeđe se govori o zagađenju tla i voda. Udruga Eko forum iz Zenice, u suradnji s jednim institutom iz Češke, objavila je izvještaj koji je pokazao da su domaća jaja, za analizu uzeta iz naselja Trokuće u blizini željezare, zagađena PCB-om i dioksinom. Ispričao nam je to sveučilišni profesor Samir Lemeš, predsjednik Eko foruma.

– Naša organizacija je nastala iz nužde. O tome što željezara ispušta nismo znali ništa pa smo skupili nešto željezarskih umirovljenika koji su znali nešto o tome. Učili smo u hodu, kopali, vadili podatke i kad smo vidjeli s čim smo suočeni – prepali smo se. S Česima smo radili jedan projekt. Tražili su od nas da uzmemo uzorke jaja, pokupili su ih, a mi nismo znali niti što će im ta jaja. To je metoda poznata u znanosti, najbolja za utvrđivanje prisutnosti takozvanih postojanih organskih polutanata. Ti organski polutanti nagomilavaju se u jajima. Kad su obavili analizu, nisu nam odmah dali rezultate, nego su tražili podatke o PCB-u. Mi nismo znali ni što je to. To je jedna kemikalija koja je u rangu s bojnim otrovima. Ona je skoro pa neuništiva. U jajima uzetim za uzorak Česi su našli količine PCB-a dvostruko veće od dozvoljenih, kaže Lemeš.

Kroz razgovor nam spominje željezaru Ilva u Tarantu, u Italiji, gdje je zbog zagađenja uhićen vlasnik i njegova dva sina.

– Oko te željezare također je nađen PCB. Mi smo otkrili da se PCB može otkriti oko jednog željezarskog pogona koji priprema rudu za topljenje u visokoj peći. On izlazi kroz dimnjak, rasipa se okolo i onda to koke pokljucaju. Tako je završio u jajima, priča profesor Lemeš.

Najveći problem, utvrdio je Eko forum, u Zenici predstavljaju tri polutanta: sumpor-dioksid, jer lokalni ugalj ima visok postotak sumpora, zatim prašina i benzen.

– Čestice fine prašine koje prolaze kroz plućne stijenke, ulaze u krv, a u njima ima olova, kadmija… Ona izaziva karcinom, ali i degenerira DNK. Što se benzena tiče, on dolazi iz pogona koksare, kaže Lemeš.

Predsjednik Eko foruma govorio nam je o neradu inspekcija, o toleriranju Mittala od strane središnje vlasti u Sarajevu, kao i od strane lokalne vlasti. Gradonačelnik Zenice, primjerice, poručuje građanima da je štetno govoriti da je Zenica zagađen grad, jer to odbija investitore. Sarajevo je, tvrdi on, još zagađenije, ali o tome nitko ne priča. Ukratko, Zeničani su prepušteni sami sebi. Podnijeli su kaznene prijave protiv Mittala i resornog ministarstva koje izdaje okolišne dozvole, ali sud se time nije pozabavio. Prijave nisu niti prihvaćene, niti odbačene.

Reakcija vlasti izostaje i kad na problem ugroženog zdravlja upozoravaju i liječnici iz zeničke bolnice. O stanju u gradu razgovarali smo i s doktorom Harunom Drljevićem, čovjekom koji se uglavnom bavi liječenjem raka dojke. Drljević je, inače, i predsjednik Liječničke komore Federacije BiH.

– Ja sam Zeničanin i moja obaveza prema gradu koji me je školovao jeste da se suprotstavim ovom zlu. Od sektora javnog zdravstva tražio sam da nam da rezultate o porastu svih oboljenja, koja su direktno ili indirektno vezana za zagađenje. Rezultate nismo dobili. Zdravstveni bilten Zeničana iz godine u godinu je sve gori. Kod nas je sumpor-dioksid domaća životinja. Fina prašina također. Zatim – benzol. Benzol, benzoapiren, benzoatracen… To su organski otrovi koji su jako potentni. Došli smo do podataka da je zemljište kontaminirano dioksinom. Tu su i teški metali. Milijun puta smo tražili etiološke studije, da vidimo zbog čega imamo porast zloćudnih oboljenja pluća, ali nikad ih nismo dobili. Porast zloćudnih bolesti je evidentan, kaže Harun Drljević.

Pitali smo ga zašto se ne oglašavaju i njegove kolege iz zeničke bolnice. Ispričao nam je ovu priču: “Kolegica koja radi na onkologiji kaže mi – da vidiš Harune koliko samo ima zloćudnih oboljenja pluća, to je poplava. Kad joj tražim podatke, iste sekunde je druga priča. Ljudi se boje. Boje se.”

Na kraju razgovora napominje da je i bivši gradonačelnik Zenice umro od raka. Apsurdno, on s eko-aktivistima o raku nije želio razgovarati. Nemojte plašiti ljude, govorio je. Također, doktor Drljević kaže da Mittal godišnje plaća oko pet tisuća eura kazni, od čega samo dvije tisuće zbog zagađenja. Za to je, smatra, kriva korumpirana državna i lokalna vlast.

Harun Drljević vodio nas je u Tetovo, zeničko naselje koje se nalazi tik uz željezaru. Tamo smo se iz prve ruke mogli uvjeriti kako izgleda život kraj najvećeg zeničkog zagađivača. Dočekao nas je predsjednik Mjesnog odbora Samir Kubat.

– To što oni nama rade, to im dozvoljava Federacija BiH. Kad nema vjetra, a vi imate sreće što ste došli na vjetrovit dan, ovdje dolazi do potpunog zagušenja. Sad je palo i malo kiše, pa je dobro, ali vidite da svejedno nikoga nema na ulici, kaže Kubat. Uistinu, u Tetovu su svi zatvoreni u kuće. Nigdje se ne suši veš. Povrće i voće iz vrtova nije za jelo. Kraj naselja teče potok. Potpuno je bijele boje, kao da je netko u njega sipao kreč. Taj potok dijeli krug željezare od naselja. Zastrašujuća slika.

– Ovdje se događa teror. Mogu reći slobodno da je ovo teror nad stanovništvom, sa svim mogućim plinovima, zagađenjima, prašinama. Imam informaciju da će uložiti 38 milijuna eura u visoku peć, ali filteri se ne spominju. Povrće i voće – to se ovdje ništa ne koristi. Voćke ljudi sade samo da bi imali malo zelenila oko kuće. Subotom i nedjeljom otvaraju se sve klapne. Puši se kao iz pakla. Sumnjamo da vikendima gase filtere, da ne troše struju. Mi u krvi imamo olovo, teške metale i tko zna što sve ne. To nije problem samo ovog naselja, nego cijele Zenice. U 95 posto slučajeva ljudi umiru od karcinoma. Moj stric je umro od karcinoma u 42 godini. Radio je u čeličani. Karcinom grla. Imam rođaka, 35 godina, također je umro od karcinoma. Umiru mladi ljudi, priča Kubat.

S njim šetamo kroz naselje, nema nigdje nikoga. Kao da hodamo jednim od onih američkih gradova duhova. U jednom trenutku Kubat kaže: “Ja već otežano dišem i idem kući. Sad je ovdje malo pritisak.”

Dok se vraćamo nazad prema njegovoj kući, on pokazuje na kuće svojih susjeda: “rak, leukemija, rak, leukemija…”

Na rastanku Kubat dodaje: “Napišite da je Mittalova kćerka, kad se vjenčavala, potrošila dva milijuna funti na ulicu od ruža. Neka svoje dijete pošalje ovdje, kod nas u Tetovo, barem na jednu godinu. Stavio bi filtere u roku odmah.”

Idemo nazad u grad. S lijeve strane nam ostaje željezara, jučer majka, danas maćeha.