Tarsatica, Flumen, Fiume ili Rijeka – sve su tijekom povijesti korištena imena našega grada koja su, dakako, ovisila o političkoj situaciji i vlasti, odnosno jeziku koji je bio u službenoj upotrebi. Kao kakav vihor, burna riječka povijest usisavala je naš grad iz države i prebacivala u onu novu, pa je Rijeka bila u sklopu sigurno devet različitih država.

Ipak, posebno je ostalo upamćeno ono razdoblje kad je pjesnik, dramaturg i političar Gabriele D’Annunzio na šesnaest mjeseci okupirao Rijeku.

O tom u povijesti dvjema crtama podcrtanom bizarnom događaju okupacije na vrlo originalan i kreativan način progovara novi film »Fiume o morte!«, poznatog redatelja Igora Bezinovića, Riječanina koji se, fasciniran riječkom poviješću, odlučio upustiti u ovaj zahtjevan zadatak, a s njime razgovaramo o genezi same ideje za film, radnom procesu, kao i o mogućnostima iščitavanja ovog na 54. izdanju Međunarodnog filmskog festivala u Rotterdamu nedavno visoko ocijenjenog filma.

Rijeka kao piratska utopija

Kad se govori o okupaciji Rijeke, nerijetko se spominje kako je to bio jedan od najneobičnijih političkih i vojnih događaja; otkud ideja za tematiziranje baš tog povijesnog događaja?

– Prvi put sam se za temu D’Annunzija počeo zanimati još u mojim ranim dvadesetima kao student filozofije i sociologije, i to kad mi je u ruke došla knjiga pod nazivom »Privremene autonomne zone« Hakima Beya, američkog anarhista koji je pisao o Rijeci kao o piratskoj utopiji.

Nisam bio siguran govori li on zaista o mome gradu, jer mi je bilo zbunjujuće da nikad ranije nisam čitao o piratskoj utopiji u Rijeci i da mi u srednjoj školi na satu sociologije ili povijesti to nitko nije spominjao.

S vremenom sam shvatio da Bey nije bio najinformiraniji povjesničar i da ta njegova teorija o piratskoj utopiji u Rijeci i ne drži vodu, no bez obzira na to, knjiga me zaintrigirala, pa sam počeo sve više istraživati o D’Annunzijevoj okupaciji Rijeke.

Kasnije, 2011. godine, s obzirom na moj interes za temu, baka mi je predložila da odem na Bulevard popričati s Maksom Pečom, njezinim 97-godišnjim poznanikom koji je D’Annunzija vidio uživo. U razgovoru s njime, koji sam snimio posuđenom kamerom, saznao sam da je, hodajući s prijateljem gradom, u dobi od šest godina, negdje na Korzu vidio D’Annunzija.

Nakon što im se on obratio, pobjegli su, i to zato što je bio ružan, kako mi je kazao. Tad sam prvi put snimio nešto o D’Annunziju.

Koliko je cijeli proces bio zahtjevan i koje su bile etape u radu?

– Nakon ovog prvotno spomenutog intervjua iz 2011. godine, prijave scenarija na HAVC-u 2015., probnih snimanja između 2017. i 2020., pandemije, pa snimanja u 2021. i 2022., montaže koja se odvijala tijekom 2023. i 2024., došli smo napokon do ovog trenutka, 2025. godine, kad izlazimo.

U isto vrijeme, sve je bilo izrazito zahtjevno i izrazito zabavno. Da nije bilo zahtjevno pronaći sve te lokacije, angažirati ljude i osmisliti scenarij, ne bi trajalo deset godina. Nerijetko je sama organizacija bila zasnovana na entuzijazmu ljudi koji su radili na tome i koji su se, kao i ja, dali u sve to. Imali smo dokumentarno-igrani set, a u usporedbi s igranim filmovima, ovo nije velik budžet, no meni je svakako najveći budžet s kojim sam radio.

Velik interes za sudjelovanjem

Poznato je i da ste putem medija tražili one koji žele sudjelovati u filmu; koliko se ljudi prijavilo, kakav je bio interes s obzirom na to da je radnja filma smještena u našemu gradu, odnosno s obzirom na to da se radi o riječkoj vremenskofilmskoj kapsuli?

– Nakon otvorenog poziva dobili smo na stotine prijava, a uključivale su i motivacijsko pismo. Naime, bilo mi je važno da u snimanju filma sudjeluju oni kojima to nešto i znači, a ne oni koji se žele uključiti samo zato što se u gradu nešto snima.

Glede prijava, jedna mi je stvar ostala u sjećanju; jedan momak napisao je da želi sudjelovati jer želi pogledati sâm film. Posve iskreno, to što je napisao osvijestilo mi je činjenicu da je ljudima zbilja bitno da se ova priča ispriča. Takva, slična pisma meni su bila i osobna motivacija da nastavim rad na ovome filmu.

Što vas u svemu tome, glede filma i teme, posebno fascinira?

– Najveća motivacija bila mi je to što se tema koju u filmu donosim nije odvijala u Splitu, Zadru ili Trstu, već u našemu gradu, na ulicama kojima svakodnevno prolazimo. Također mi je zanimljiva i činjenica da svi nešto znaju o temi o kojoj film progovara, svi imaju neki stav o tome, no nisam stekao dojam da s mnogima mogu i ući u dubinsku raspravu o tome.

Baš zato, htio sam da imamo jedan kronološki posložen i koherentan narativ o kojem se onda može raspravljati.

Što mislite, koliko ljudi danas uopće zna o D’Annunziju, tko je on bio, i što se to točno događalo u našemu gradu?

– Zaustavite li na Korzu neke slučajne prolaznike, mislim da većina njih neće znati tko je on – govorim na temelju svojeg istraživanja. Naravno da oni ljudi koje zanima riječka povijest znaju za D’Annunzija, to je neko opće mjesto riječke povijesti, no mislim i da je činjenica da se o njemu uči samo u talijanskim, a ne u hrvatskim školama, nešto što bi se svakako trebalo promijeniti.

Temeljito arhivsko istraživanje

S obzirom na kompleksnost D’Annunzijeva slučaja, vladavine, kako ste došli do (ove) strukture filma?

– Od one prve, spomenute faze, pred otprilike četrnaest godina, do danas, ta ideja je nekako ostala uz mene. Prvi put sam taj projekt prijavio na natječaj za scenarij na HAVC-u 2015. godine, i to u vrijeme završetka snimanja filma »Kratki izlet«.

Formalno sam s projektom započeo pred deset godina, kad je krenulo istraživanje, zatim smo 2017. počeli s nekim probnim snimanjima koja su se odvijala i u sljedeće dvije godine. Istraživanje arhiva krenulo je u suradnji s Nikom Petković iz Rijeke, koja je tada bila u Bologni, i s Carole Grand iz Pariza, tako da je bilo zaista temeljito.

Bilo mi je jako bitno da ja sam sebi formuliram što mislim o toj vladavini za koju neki misle da je bila obilježena i estetikom i militarizmom, a neki je pogrešno vezuju i uz anarhizam. Jasno mi je bilo da su viđenja njegove vladavine, što je povijesno točno, jako kontradiktorna, jer s jedne strane ga mnogi Talijani slave kao heroja, dok u Rijeci vlada neki generalni stav o njemu kao o fašistu. Sva ta kontradikcija meni je bila intrigantna i razlog zbog čega sam se i odlučio toliko dugo baviti tom temom.

Nerijetko se spominje i njegov ustav u kojem su denotirane neke revolucionarne ideje; javlja li se to i u filmu?

– Moj je generalni stav o tom ustavu da je iz današnje perspektive prilično irelevantan. Film predstavlja cijelu okupaciju kronološkim redom i zapravo to proglašenje ustava dolazi na samome kraju vladavine. D’Annunzio u drugoj fazi svoje okupacije u Rijeku dovodi sindikalista Alcestea de Ambrisa, pravog autora tog ustava, a D’Annunzio ustav samo stilski dorađuje.

Međutim, taj je ustav prepun kontradikcija; s jedne strane govori o superiornosti talijanske rase, a s druge strane govori o tome da bi svi ljudi trebali imati jednaka prava. Nadalje, govori o tome da bi talijanski jezik trebao biti privilegiran nad ostalim jezicima, a onda dodaje da bi se u srednjim školama trebali učiti i drugi jezici koji se govore na ovome području.

Ustav u praksi nikada nije primijenjen. Uz to, nitko od žitelja Rijeke nije sudjelovao u njegovu kreiranju, već je nametnut od D’Annunzija i De Ambrisa, i proglašen u Teatru Fenice, da bi potom, nedugo nakon njegova proglašenja, većina D’Annunzijevih suradnika dala ostavke.

Majstor propagande

Koliko vam je činjenica da je D’Annunzio vladao karizmatično, koristeći teatralnost, simboliku i propagandu, pomogla u oživljavanju fotografskog materijala?

– Pa on svakako jest bio karizmatična ličnost, koristio je simboliku u svome nastupu i propagandu. Bio je majstor propagande, što je neupitno, jer je imao svoju fotografsku sekciju u Rijeci koja je bila angažirana da ga fotografira.

Naime, prema istraživanjima talijanskog povjesničara Paola Cavassinija, u Rijeci je slikano preko deset tisuća fotografija i pozivane su filmske ekipe da sve to snime. Ljudi danas misle da se radilo o nekoj revoluciji, jer kada gledate fotografije, vi konstantno vidite neke fešte, parade, gledate otvaranje šampanjca, sportske vježbe, ljude koji se kupaju, dakle uvijek se tražio taj nekakav propagandni trenutak.

No na takvoj propagandnoj fotografiji rijetko ćete naći građane, tek povremeno će na fotografijama zalutati neki dječak bez cipela, pa ćete tada zapravo vidjeti o kakvoj se sirotinji radilo u vrijeme okupacije. Fotografije su se načelno radile s idejom da se u Italiji ostavi dojam da su svi građani suglasni s okupacijom.

Iz današnje perspektive mogli bismo tvrditi i da je D’Annunzio na neki način bio preteča današnjih influencera, osoba sklona medijskom eksponiranju, no bismo li s obzirom na to da se o njemu i danas govori, mogli tvrditi da se oko njega stvorilo kakvo mitsko ozračje?

– On je bio celebrity, pjesnik, influencer onoga vremena, za života je stvorio mit o sebi. Poznat je i po tome što se prvi put u medijima javio još kao tinejdžer, kad je objavio lažnu vijest o svojoj smrti. Znači da je on bio potpuno svjesan svoje medijske prezentacije i gradio je svoj kult ličnosti putem medija.

Propaganda koju je stvorio opstala je u 21. stoljeću, pa neki ljudi i dalje reproduciraju njegovu samopercepciju, i dalje postoje mnogi koji vjeruju da je okupacija Rijeke bila herojski čin.

Moj stav glede toga je i jedan od razloga zašto sam napravio film – da naglasim kako je to bila okupacija, da je u grad od pedeset tisuća stanovnika došlo deset tisuća do zuba naoružanih vojnika, koji su bančili, na kraju porušili mostove i otišli, a nitko u Italiji za to nije bio kažnjen.

Kronološki slijed

Uz to što je izvršio okupaciju, D’Annunzio je bio i poznati književnik, dramatičar; je li ta njegova umjetnička strana u određenoj mjeri također zastupljena u filmu i na koji način je ostvarena, ako jest?

– Sve anegdote vezane uz D’Annunzijeve performanse, spačke, gostovanja umjetnika, gostovanja poznatih, sve je to zastupljeno u filmu, ali kronološki posloženo.

Nismo izostavili činjenicu da je Rijeku posjetio dobitnik Nobelove nagrade Guglielmo Marconi, izumitelj radija, da je grad posjetio Toscanini, najpoznatiji dirigent onog vremena, osnivač futurističkog pokreta Marinetti, no sve to stavljeno je u neki kontekst.

Kad se spominje njegova umjetnička strana i boravak u Rijeci, mislim da one priče o takozvanoj avangardnosti riječke okupacije zaista više nije potrebno ponavljati. Uz to, i sam D’Annunzio za vrijeme boravka u Rijeci nije napisao nijedno književno djelo.

U najavi filma piše »poezija, kokain, dinamit, puške, nogomet, avioni, pokućstvo koje leti kroz prozor, koncerti, zatvori, sunčanje, tisuće vojnika, milijuni metaka, beskonačni govori i čak jedan čudnovati kljunaš…Sve su to dijelovi jedne od najbizarnijih okupacija u povijesti čovječanstva«. Kako je sve to posloženo u filmu i prikazano?

– Ljudi kad govore o D’Annunzijevoj okupaciji Rijeke često spominju te atraktivne elemente, a ideja je bila da mi sve to uzmemo i stvorimo nekakav logičan kronološki slijed, te da vidimo koja je uopće bila njihova uloga u filmu. Zapravo mi je jako dugo trebalo da posložim kronologiju, neke osnovne dramaturške činove te da rasporedim tê elemente u neki logički slijed.

Simbolička igra

U žanrovskoj bilješci o filmu piše da se radi o inovativnom dokumentarno-igranom filmu, koji je raskošan hommage Rijeci, no zanima me kakvu ulogu imaju igrani elementi i što se, s obzirom na spomenutu fotografsku arhivu, njima postiže?

– Od početka sam znao da film želim raditi u suradnji s Riječankama i Riječanima, i znao sam i da želim rekonstruirati razne neobične i šašave fotografije. Ideja filma je da se D’Annunzio za vrijeme šesnaestomjesečne okupacije zapravo zabavljao i igrao, a da je sada, stotinjak godina kasnije, red na nama, da se mi igramo »njegovim« fotografijama.

Baš zato dolazi taj trenutak igranoga, odnosno jedan zaigrani pristup tim fotografijama.

S obzirom na igrane i dokumentarne elemente, koje bi onda rodovsko određenje filma bilo?

– Jedna moja suradnica je nakon gledanja rekla da je po njoj žanr tog filma romantična komedija. Iako smo film definirali kao dokumentarno-igrani, neko službeno određenje bilo bi žanrovski hibrid, no djelomično je to i film esej.

Radeći na filmu uopće nisam bio opterećen time u koju ćemo ga ladicu staviti, jer to i inače izbjegavam u svome radu.

Prema najavi, priču o okupaciji rekonstruirate uz pomoć građanki i građana, a osim što se javljaju u igranim dijelovima, javljaju li se i u onim dokumentarnim, možda kao sugovornici?

– Glede igranih dijelova i rekonstrukcije fotografskog materijala, specifičnost je to da smo za svoje fotografije i snimke u gradu pronašli autentične lokacije, one na kojima su fotografije i izvorno snimljene.

Ideja je bila da se na tim specifičnim lokacijama i u suradnji s onima koji su vezani za njih fotografije pokušaju rekonstruirati. Isti ljudi koji se javljaju kao sugovornici u dokumentarnim dijelovima kasnije sudjeluju i u onim igranim.

Suodnos prošlosti i sadašnjosti

Je li vam bogata fotografska arhiva pomogla u kreiranju onodobnog vizualnog identiteta grada, koji filmski počiva na sjecištu fakata i autorske interpretacije? Također, kakav je suodnos tih dviju relacija?

– Bilo mi je jako važno temeljiti sve na autentičnim fotografijama i na faktima koji su potvrđeni iz više izvora, od vrhunskih povjesničara – glavni talijanski konzultant bio je Federico Carlo Simonelli koji je bio zaposlenik fondacije Vittoriale, D’Annunzijeva fondacija, a s hrvatske strane Ivan Jeličić koji je doktorirao u Trstu.

Osim njih, surađivao sam i s drugim povjesničarima, tako da je cijela kronologija bazirana na »tvrdim« činjenicama. Međutim, uz te činjenice i s obzirom na to da se ne radi o fotografskom ekspozitornom dokumentarcu, nego o hibridnom filmu, ja sve te činjenice dovodim u kontekst koji se može interpretirati puno šire.

Glede odnosa prošlosti i sadašnjosti, to nije nešto što sam htio nametnuti, već puštam gledatelju da sam procijeni što sama tematika za njega znači danas.

Koja bi vrijednost filma bila na didaktičkoj i/ili heurističkoj razini ili o čemu u svojoj srži progovara?

– D’Annunzijevu propagandu i priču koristim s ciljem da progovorim o nekim svojim vrijednostima, a to su demokracija i solidarnost, a ne karizma i militarizam. Mislim da trebamo učiti iz naše riječke povijesti, jer ovo je grad u kojem su krenuli zameci fašističkih politika.

Iako nije službeno bio u fašističkoj stranci, sâm D’Annunzio, kreiravši različite fašističke ideje u našemu gradu, i učlanivši se u »Fasci di combattimento«, bio je protofašist. Mislim da ovaj film može osvijestiti važnost prepoznavanja totalitarističkih, militarističkih, nacionalističkih, huškačkih te propagandnih obrazaca i danas.

Osim toga, u svjetskoj politici dosta je bizarna koincidencija da je Elon Musk koristio rimski pozdrav na Trumpovoj inauguraciji, jer prva dokumentarna snimka fašističkog pozdrava snimljena je u Rijeci 20. rujna 1919., ona D’Annunzijeva, a ono što je prvo zabilježeno u Rijeci i što se donedavno smatralo nečuvenim, sada je (opet) korišteno na inauguraciji jednoga predsjednika.

Ljubav prema gradu

Zašto takav naziv filma, odnosi li se možda na D’Annunzijev korišteni slogan?

– U prijevodu na hrvatski naziv filma znači »Rijeka ili smrt!«, a radi se o geslu koji je osmislilo sedam talijanskih iredentista koji su se zakleli da će radije umrijeti, nego dopustiti da Rijeka ne bude talijanska. Geslo je postalo simbol njegove okupacije, i govori o njegovom fanatizmu, a s druge strane sâm naziv na neki način simbolizira ljubav Riječana prema svome gradu danas.

Iza toga stoji i ideja prema kojoj D’Annunzio, koji je svojedobno došao kao stranac u grad, nije imao realan interes za njega, već ga je koristio za propagandne svrhe, dok su s druge strane građani ti koji žive ovdje, pokušavaju razumjeti ovaj grad i voljeti ga.

Onda bi i film trebao produbiti razumijevanje složenog riječkog povijesnog mozaika?

– Specifično je za Rijeku da imamo fascinaciju poviješću, pogotovo onom dvadesetoga stoljeća, a ovo je moj pokušaj da ljude osvijestim da se i sadašnjost našega grada treba gledati u historijskom kontekstu.

Volio bih da, nakon što izađu iz kina na gradske ulice, ljudi možda zapaze neki dio grada na kojemu se pred stotinu godina nešto događalo, i pomisle – ajmo promišljajući o prošlosti, razmišljati i o sadašnjosti, budućnosti.

Osim promocije ovoga filma, na čemu trenutno radite?

– Trenutačno sam posve u aktivnostima vezanim za promociju ovoga filma; nakon Rotterdama slijedi i riječka premijera, zatim talijanska premijera, tako da uopće nemam neki idući projekt ili neku ideju, jer nakon ovoga će mi trebati neko čišćenje.

I dalje reklama(?)

Kakva su očekivanja od publike?

– S obzirom na to da smo u Rotterdamu dobili izrazito visoku ocjenu publike, 4,62, što nas stavlja u rang najbolje ocijenjenih filmova festivala, i s obzirom na to da se u Rotterdamu publika smijala od početka do kraja projekcije, vjerujem da će i riječka publika lijepo primiti film.

Mislim da će reakcija biti podosta nacionalno određena, u smislu da će film imati osobito zanimljiv prijem u Italiji. Talijansku premijeru, u Veneciji, imamo već 14. veljače, i jedva čekam vidjeti njihove reakcije.

I za kraj, jeste li na nekoj simboličnoj razini (još jednom) ostvarili D’Annunzijevu ideju o tome da njegova okupacija bude upamćena, jer s obzirom na igrane elemente, cijeli koncept i ideju, istovremeno uvažavajući i D’Annunzijevu umjetničku personu, čini mi se da jeste?

– Kako sam prije spomenuo, mislim da je on htio da okupacija bude upamćena kao herojski čin, a jedan od mojih glavnih razloga bio je i da kažem da tu nije bilo herojstva, tako da mislim da se D’Annunziju naš film i ne bi svidio.

No, s druge strane, bio je on dovoljno prepreden da zna da je loša reklama i dalje reklama, tako da bi možda bio sretan što se o njemu uopće danas i dalje priča, i zato što nije ostao zaboravljen.

Talijanski studio za koloriranje

Posebno je u filmu upečatljiva fotografija, i to zbog tonova i oštrine…

– Direktor fotografije je bio Gregor Božić, sjajan slovenski snimatelj i fotograf, koji je inače sve svoje filmove snimao analogno, a ovo mu je prvi film koji je radio digitalno. Osmislio je i teksturu slike i boje, a imali smo mogućnost da film koloriramo u Laser Studiju u Rimu, jednome od većih talijanskih studija za koloriranje, i to s koloristom koji je radio i na Bertoluccijevim filmovima.

Općenito na profesionalnoj razini, bio je to prvi put da sam radio na tom produkcijskom nivou, što je jako lijepo iskustvo.