Tarik Filipović svoju predstavu „Seks i glad“ dovodi u Rijeku (15. veljače) te Pulu (28. veljače). Udo Špricenmaher, lik koji Tarik tumači u monodrami, svojim će temama začiniti mjesec ljubavi.

O motivima predstave, ali i drugim pojedinostima o glumi, kvizovima i televiziji, u našem televizijskom prilogu govori Tarik Filipović.

Tarik, najavljujemo vašu predstavu „Seks i glad“ u podnaslovu „Doktor za one stvari“. U najavi stoji kako je to „predstava koja služi upravo detabuiziranju tih područja ljudske prirode.“ Koji su to najčešći tabui u današnjem svijetu i u čemu je ona i dalje aktualna?

Tu sam predstavu i počeo pisati potaknut svime onime što sam spoznao kroz filmove, serije, knjige koje se bave tematikom seksualnosti, a da to pritom nije bilo sa stručne strane. Pritom nisam bio zadovoljan, jer sam mislio da se ljudima sve to može servirati u punom rasponu, s lijepom mašnicom, da bude lascivno, ali ne i neukusno. A teren je vrlo sklizak. Mislim da sam u tome uspio, jer sam stvarno dugo radio na tekstu. Seksualnost i sama riječ seks, za koju dosta ljudi čak ni prevesti ne zna, budimo realni, nešto je na što još uvijek prekrivaju usta kada ju netko izgovori. Mislim da smo otišli ili radikalno naprijed, što isto nije dobro, ili smo se vratili stotinama godina unatrag, što također nije dobro. Mislim da je to nešto normalno, ljudski i prirodno te na taj način tu temu treba i tretirati. Na taj će način svi ljudi skinuti okove koje nose. Što jednom netko reče, seks i novac prodaju sve. Tema seksualnosti uvijek će biti vječna i nikad neće biti zatvoreni krug.

Zadovoljan reakcijom publike

Predstavu izvodite već 2-3 godine. Budući da je predstava živo tkivo, je li bilo nekih preinaka za mnogih izvedbi?

Odigrao sam ju već stotinjak puta. Jako sam zadovoljan reakcijom publike koja svugdje reagira „u deset deka“ približno. Predstava se nije mijenjala; kostur je vrlo čvrst. Budući da postoji komunikacija s publikom, u tom se dijelu ogleda improvizacija od predstave do predstave. U tom se dijelu prilagođavam, ali sve ostalo je na vrlo čvrstim temeljima pa i nema nekog razloga, niti se dogodilo nešto novo na tom polju (smijeh), da bi se moglo nešto mijenjati. No, trudim se, ovisno u kojem gradu igram, trudim se ubaciti neki začin koji će biti poseban baš tim ljudima koji me gledaju tu večer.

Koju damu iz kvarteta „Sexa i grada“ bi dr. Udo najradije izveo na randevu?

Mislim da bi većina muškaraca izvela Samanthu. Ovisi što želiš; želiš li da večera traje kraće ili želiš voditi dubokoumne razgovore (smijeh). Mislim da je Samantha izbor većine muškaraca, što je vrlo lako objašnjivo.

Ali nije „Seks i glad“ jedina predstava koju izvodite. Na vašim stranicama navode se njih pet. Koliko je to specifično vući pet predstava, biti sposoban ulaziti i izlaziti iz lika. Jasno da je to karakteristika glumačkog posla, ali ne pomiješaju li vam se svi vaši likovi?

Mislim da svaki čovjek ima barem jedan talent u životu, tako da mi koji smo se prepoznali u glumi i mislimo da je to najbolje što znamo raditi, imamo tu moć i mogućnost da paralelno vučemo dosta likova. Igram dvije monodrame gdje sam sat i pol sam na sceni, neke duodrame poput „Da sam ptica“. Nekad sam imao osam-devet predstava koje sam igrao u istom razdoblju. Jednom sam dan za danom igrao sedam različitih predstava. Lako se prelazi iz jednog u drugo. Godine iskustva donose to da kad skineš kostim sa sebe, skineš i taj lik. Kad si mlađi i kada proživljavaš sve vrlo emotivno, uloge nosiš doma, znaš se i buditi s njima. Kao što mi je jedna liječnica rekla: „Kada skinem kutu, više ne razmišljam o svojim pacijentima, već o tome koju ću seriju gledati, je li mi muž gladan i neke druge životne stvari.“ U mom slučaju, zapitam se ima li neka dobra utakmica za pogledati.

Tarik, u pripremi ovog intervjua iznenadila me činjenica da se ova druga etapa kviza „Tko želi biti milijunaš?“ prikazuje od 2019. godine. I u toj drugoj etapi kviz je dosegnuo svoju šestu sezonu emitiranja i ta druga etapa već ima svoju dugovječnost.

Kada se „Milijunaš“ vratio, meni je to bilo jako drago i emotivno. HRT mi je izašao ususret pa sam mogao birati želim li ostati u „Potjeri“ ili se vratiti u „Milijunaša“. Bez obzira što je „Potjera“ brži kviz i dramaturški više pripada današnjem vremenu, u „Milijunašu“ se osjećam kao doma i teško bih podnio vidjeti nekoga drugoga u mom stolcu. Kao što mi nije bilo teško vidjeti mog velikog prijatelja Joška Lokasa koji je nastavio Potjeru nakon mene. Još uvijek sam ispred njega po broju emisija, no uskoro će prestići me pa neka Potjera ima dug život, a lovci me nikad neće stići, jer oni su u svakoj četvrtoj emisiji (smijeh).

Milijunaš je fenomen. Nakon prvih pet-šest godina, koje su bile jako euforične, sada kao da smo u nekom braku. Imamo jako dobru gledanost, brojni nas ljudi gledaju redovito. Taj netko tko je napravio franšizu tog kviza, koji je svugdje u svijetu bio veliki hit, očito je pogodio recepturu, jer nema tu prevelike mudrolije. Imamo igru s tri džokera i čim se čovjek penje prema najvećem iznosu, to je jako uzbudljivo. Naravno, uzbuđenje malo pada, jer smo kroz godine imali samo jednu osvajačicu najvećeg iznosa što nam je jako žao i nadamo se da će to netko ponoviti dok se emitiramo.

Najveći nakon Kviskoteke

Koje su najizraženije razlike u „Milijunašu“ uspoređujući početak „nultih“ godina s ovim „dvadesetim“ godinama?

„Nulte“ godine tog kviza bile su zaista euforične. To su bile tolike brojke gledanosti, ne samo u Hrvatskoj, nego i u cijeloj regiji, da smo i mi ostali iznenađeni. Kada sam ulazio u kviz u tim godinama, znao sam da će mi taj kviz puno toga donijeti i puno toga odnijeti, na neki način. Bio sam već formiran kao glumac, na pragu tridesete, a tada je televizija bila gledanija nego danas. Bilo je euforično; sada tolike euforije nema, no ljudima je i dalje zanimljivo. Gledatelji gledaju, prigovaraju, hvale, reagiraju na pitanja, na natjecatelje… Čim se o nečemu priča i dalje, još uvijek je to živo tkivo. Kroz sve ove godine niti malo se nisam zasitio, jer da jesam, vjerujte, sam bih prestao to raditi. Jedini motiv je ljubav koja se stvorila kroz godine u toj mojoj paralelnoj karijeri.

No, kako bilo, taj kviz ostaje televizijski evergreen?

Taj kviz ostaje evergreen; najveći nakon Kviskoteke. Uz dužno poštovanje svim kvizovima, svi su imali svoj šarm, no mislim da je „Tko želi biti milijunaš?“ nekako gigant na tom polju i da će takav bit i upamćen.

Kako bi se Tarik Filipović proveo u „Milijunašu?“

Svaki put dok natjecatelji igraju kviz, i ja se okušavam u znanju kroz postavljena pitanja. Nekad budem u šoku što znam apsolutno sve odgovore do dvanaestog pitanja. Često pomislim: „Hjoj, čovječe, da sam ja sada tu pa ja bih to s lakoćom!“ No onda dođe novi niz pitanja, pa ne znam peto pitanje, pa šesto, pa osmo… Tada pomislim: „Sreća moja da sam s ove strane i da nisam natjecatelj.“ Taj stres mora da je jako velik.

A na što biste potrošili milijun?

Da je nagrada milijun eura kao negdje vani, onda bi se dalo razmisliti. U današnjoj situaciji, kada pogledate cijene i što nam se događa, protuteža nekadašnjoj najvećoj nagradi od milijun kuna je nešto više od 150 tisuća eura, što, ako nisi stambeno zbrinut, dođe za stambeno zbrinjavanje.
Ja bih, kao u onom vicu, vratio dugove, a ostali nek’ čekaju. Šalim se.
Potrošio bih kao što potrošimo sve novce koje zaradimo. Na obitelj i putovanje. Novci jesu da se troše koliko možeš biti racionalan. Ja trošim koliko imam. Tako sam živio i dok sam bio student bez kune, tako i danas, kada sam neki lijepi srednji sloj. Ničeg nisi željan, no možeš si priuštiti putovanje i večeru.

Koje emocije i sjećanja u vama budi pitanje „Koja je od navedenih tv-voditeljica godine 2001. istrčala Pariški maraton?“

Puno puta sam pogledao tu snimku i iznova je proživio. Taj trenutak kada sam shvatio da je Mira Bičanić točno odgovorila, jer sam i sam znao odgovor, taj će trenutak ostati zauvijek.

Ta snimka je i danas na YouTubu, a nju su pogledali i klinci i svi oni koji nisu u tom trenutku gledati uživo. Volio bih da se taj uspjeh još jednom ponovi pa makar natjecatelj bio s većom kilažom i makar ga teže podignuo nego Miru Bičanić (smijeh). Maštamo o još jednom milijunašu.

Zanimljivost je da imamo pripremljene konfete koje se pale samo kada natjecatelj točno odgovori na zadnje pitanje. Nekad se zna dogoditi da jedan od tih „listića“ iscuri s našega stropa, pri čemu pomislim: „Hm, možda je ovo znak, možda nas čeka netko.“ Živi bili pa vidjeli.

Koliko u slobodno vrijeme stignete gledati Potjeru?

U principu ne gledam svoje kvizove, jer sam sve to već jednom proživio. Ponekad bacim oko na kadrove i na ritam emisije, no nisam od onih glumaca koji se gledaju. Imate glumaca koji se jako vole gledati i koji se ne vole gledati. Ja sam jedan od ovih drugih, no daleko od toga da nisi svjestan da si snimio dobar film, seriju ili TV emisiju. To mi je ostalo u navici pa ni sada ne gledam Potjeru redovito, no u početku sam gledao zbog Joška s kojime, kažem, gajim dugogodišnje prijateljstvo. Potjeru gledam jednom do dva puta tjedno, jer taj termin emitiranja je period kada ja već odlazim na predstave.

Superpotjera mi je sjajna, no ima jedna stvar koja me smeta. Kada se dogodi da igrač pobjedi svih petoro, nema ništa iznad toga. Ja bih tu još nešto ubacio; da se može ići i dalje.

Suradnja s Joškom

Igrali ste u mnogim projektima. S kojim vašim likom biste se najradije družili u slobodno vrijeme?

Moje najbolje uloge bile su uloge negativaca, tako da se s njima baš i ne bih volio družiti. Nadalje, Teodor Friščić mi također nije za druženje; on je malo dosadni fiškal. Her Šiling iz serije „Konak kod Hilmije“ također nije moj „cup of tea.“ Možda Marko Antonije kojeg sam igrao u Dubrovniku, no ne bih se baš često družio s njime, jer hedonizam i njegov način života povlače puno toga drugoga. Zadovoljio bih se s par izlazaka s njime (smijeh). Dakle, nema prijateljstava i ne bih se družio sa svojim likovima!

Istaknuli ste se u posuđivanju glasa animiranim likovima. Najviše pamtim Škrgu u „Potrazi za Nemom“, Diega u nastavcima „Ledenog doba“ i Amadeusa u „Šegrtu Hlapiću“. Mnogi vaši kolege glumci kažu da je to posuđivanje glasova jedinstven glumački izraz.

Sinhronizacije su zaista savršene u hrvatskim inačicama. Bila mi je čast biti dijelom raznih. Kada su moji klinci bili mali, ma mogao sam i Oscara za glumu osvojiti, no njima je najvažnije da je njihov tata Amadeus, Škrga, Diego ili koji drugi lik kojemu sam posudio glas. To je svojevrsni bijeg iz našeg svakodnevnog posla. Kada staviš te slušalice i uđeš u studio, otploviš, nestaneš i podjetinjiš, premda sam ja uvijek dosta djetinjast i čuvam dijete u sebi. To je neko posebno punjenje. Teško je to prenijeti. Ljudi koji ste zaboravili dijete u sebi, izvucite ga. Animirani filmovi su za djecu, no u njima možda i više uživaju odrasli, jer su toliko dobro napisani i sinhronizirani.

Završio bih intervju perspektivom. Dugo vremena priča se o novom kviz-projektu kojeg pripremate s Joškom Lokasom, o čemu je riječ i kada se možemo nadati pilotu?

Joško i ja već dugo vremena želimo napraviti kviz kojim bismo okrunili svoje kvizaške karijere, on kao autor i voditelj kvizova, ja samo kao voditelj. Uz nas bi bili naši urednici Igor Grković i Andrea Jukić. Htjeli smo napraviti jedan mega-kviz koji bismo proširili i na regiju da vidimo tko je najveći teškaš u kvizovima i da novčanom nagradom nekome doista promijenimo život, no do toga će trebati pobijediti puno teškaša. Vjerujem da bi to bilo sjajno i vrlo gledano. U fazi smo razrađivanja ideja i priprema. Nadamo se da će to za godinu-dvije već biti u eteru. Kvizaška liga prvaka.