ZAGREB  Akademski slikar Rudolf Labaš preminuo je u Zagrebu u 84. godini. Rođen je 1941. u Starom Golubovcu. Godine 1965. završio je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, na kojoj je od 1978. do 2011. bio profesor. Osim brojnih samostalnih i grupnih izložbi u zemlji i inozemstvu, radio je scenografije za kazališta te ilustrirao knjige i časopise.

Kao član skupine Biafra (1971. – 1978.) svoj izraz gradi u okviru angažirane figuracije. Kako navodi natuknica u Hrvatskom biografskom leksikonu, u akriliku i crtežu tušem stvara dramatične kompozicije izrazito ekspresivnih obilježja, u kojima, zaokupljen gotovo isključivo nagim ljudskim likom, euforičnom gestom oblikuje sugestivne likovne metafore izopačenosti i moralnoga rasapa suvremene civilizacije. Slika košmarne prizore, bezdan praznoga prostora ispunjuje tjelesima izbrisanih lica bez identiteta, često u maničnim, agresivnim interakcijama. Sažimanjem i rastakanjem ljudskih likova psihofizički ih razobličuje, stvara deprimirajući svijet, upozoravajući na egzistencijalne probleme i emocije pojedinca i društva (zidna kompozicija »Ljeta Gospodnjega…« nastala 1971. u sklopu ambijentalne intervencije u povodu izložbe skupine Biafra u zagrebačkom Studentskom domu »Moša Pijade«).

Virtuozni crtež

Labaš je izraziti predstavnik angažirane ekspresivne figuracije bizarne maštovitosti i često erotske motivike. Euforičnom gestom, virtuoznim crtežom i bogatim koloritom slikao je apokaliptične prizore (»Slučaj«, 1980; »Djevojka s kečkama«, 2010). Potom nekad aktivnu ulogu boje potpuno stišava te sažima kompoziciju na samo nekoliko likova praznih pogleda upozoravajući na novi spektar problema suvremenoga društva, poput otuđenosti, tjeskobe, usamljenosti i beznađa. U 1980-ima u njegovu opusu prevladava crtež istodobno skicozan i posvećen pojedinostima, a označuje ga snažno pokrenuta linija te često naglašen erotizam (ciklusi crteža u tušu »Spomen na Firenzu«, 1980; »Tjelopisi«, 1983). I dalje angažirano progovara o stanjima društva; na početku 1990-ih stvara slike u akriliku na temu stradanja i boli, a biblijskim asocijacijama nastoji skrenuti pozornost na univerzalnost ljudske patnje (»Lazar«). U njima disciplinira i sažima kolorit na profinjene plave i smeđe nijanse (»Europa«, »Grupa II«, »Jahač«, »Velebit I«, »Naklonost«, ciklus »Događanja«) te postiže sintezu grafičke linearnosti i slikarske pikturalnosti (M. Gašparović).

Portreti umjetnika

Istodobno su mu čest motiv gudaća glazbala, skladnih linija i erotskoga naboja (»Cello« i »Potopljeni instrumenti«, 1993.). U kompozicije često umeće portrete drugih umjetnika i javnih osoba; 1997. slika ciklus »Lica«, psihološki nijansirane klasične portrete iznimne sugestivnosti (M. Krleža, F. Šovagović, T. Maroević, D. Ivanišević, M. Kraljević, F. Kafka), koje katkad prikazuje unutar složenih enigmatičnih kompozicija. Nadahnut djetinjstvom i zavičajem, stvara ciklus osebujne simbolične ikonografije »U vrtlogu«. Bavio se i sakralnom tematikom. Izlagao je samostalno u Zagrebu, Velikoj Gorici, Buzetu, Zadru, Splitu, Krku, Dubrovniku, Osijeku, Rijeci i drugdje.