Brže, više, jače – epsku sportsku poruku su dobro čuli i adekvatno je pretvorili u djelo najbolji hrvatski rukometaši koji, istina, nisu najbolji na svijetu, ali su odmah iza starih i novih prvaka, sjajnih Danaca. Ocjenu u kratkom vremenu zbijenih njihovih nastupa dao je najbolje svekoliki naš puk, gledatelji koji, kada već nisu mogli zaigrati s njima u nakrcanoj zagrebačkoj Areni, davali su si oduška nakon pobjeda kapetana na odlasku Domagoja Duvnjaka i suigrača, a ljudi su diljem Lijepe Naše slavili epizodu za epizodom ove hrvatske zimske rukometne bajke u režiji izbornika s Islanda Dagura Sigurdssona i njegovih izvođača na blještavilu pozornice.

Pun pogodak, te dvije riječi kažu sve o ovom Svjetskom prvenstvu kojem je Hrvatska bila domaćin uz Dansku i Norvešku. Već tradicionalno smo se potvrdili kao uzorni organizatori, srećom po tolike naše ljubitelje sporta, i kvalitetni sudionici prezentirajući igru i promovirajući igrače koji ne trebaju zazirati niti od najzvučnijih imena, dokazujući im na djelu da se s njima mogu sasvim ravnopravno nositi. Sve to u natjecanju u kojem su ozljede nemilosrdno kao ose napadale hrvatsku ekipu, ali momci su bili »nesalomljivi«, na one su probleme hrabro odgovarali, niz ih je igralo i s tegobama među graditeljima velikih pobjeda. U finalu je Danska uvjerljivo slavila, prije konačnih šest, vodila je u nastavku i s deset razlike, ali sabirući bezbrojne detalje koji su bezuvjetno potrebni za uspjeh, dojam je da između zlatnih i srebrnih razmak u kvaliteti nije ponor koji jednog dana Hrvatska ne može premostiti. Tko zna, možda to uspije već na prvom idućem velikom natjecanju.

Naravno da je ovakvim sjajnim rezultatom u prvi plan stigao niz onih koji su ga ostvarivali, nakon svega mirne duše možemo konstatirati kako reprezentacija raspolaže brojnim igračima na koje se može čvrsto osloniti, počevši od teško savladivog golmana Dominika Kuzmanovića. Ljevoruki bek golgeter Ivan Martinović, do njega riječko desno krilo Filip Glavaš, korpuletni Marin Šipić na crti, su samo dio društva koje je ostvarilo mnogo, a isto tako i puno obećava. Gušt je sada nabrajati reprezentativce poput Marina Jelinića, Zvonimira Srne, Tina Lučina, Marka Mamića, Ivana Pavlović, Luke Lovre Klarice, Matea Maraša i Marija Šoštarića, inače najboljeg strijelca Lige prvaka. Ostvaren je rezultat, a uz to je stvorena ekipa, očito je kreirana i adekvatna igra jer bi svakako bez nje bili samo promatrači, a ne sudionici finala ovog planetarnog rukometnog događaja. Onoj poruci da smo dobili igrače ipak valja dodati nepobitnu činjenicu da ovi novi hrvatski junaci možda jesu manje poznati široj javnosti, ali izvođači ovog sportskog hita su itekako cijenjeni u rukometnim krugovima. Nabrajanje uglednih klubova čije dresove nose, Pick Szegeda, Zagreba, Nexea, Leipziga, institucije kakva je Kiel, Veszprema, Neckar Lowena, Tatabanyje, Montpelliera, Luzerna, Potstama ili Wisle Plock svjedoči o kvalitetnim glasovima, koji su sada složno zapjevali.

U eri dočeka i feštanja ispod radara prolazi činjenica da stari dobri rukometni centri poput Rijeke, Metkovića, Splita, Umaga, Karlovca ili pak Đakova, Bjelovara i Kutine, nisu blizu nekadašnjeg sjaja, ni traga eminenciji kakva je bila Medveščak. Od barem malog uzdizanja tih središta hrvatski bi rukomet imao ogroman poticaj, hoće li ga i dobiti, drugo je pitanje.