Čast umjetnoj inteligenciji, razgovorima što se vode na daljinu, aplikacijama što same tekst pišu da sugovornika i ne trebaš, ma nema bolje ni ljepše nego kad ti domaćin otvori vrata svoga doma, a ti s tih vrata odmah osjetiš koliko je tu, među tim zidovima i stvarima, topline.

Širok osmijeh u Dunje Knebl, njeno hitanje da pristavi kavu, police pune knjige, stan pun instrumenata… Vrag bi ga znao zašto to tako bude, ali osjetiš se odmah k’o da si doma, ili k’o da si došao tamo gdje je doma. Jedino malo brine nepoznat neki instrument što stoji u kutu sobe.

– To je indijski harmonij – veli Dunja.

Pa mu priđe i zasvira. Harmonij indijski, a nevješto uho novinarsko kao da čuje međimursku neku popevku.

– Da mogu zaplesati, zaplesao bih – priznaje fotoreporter Dado.

E da, poriv da se zapleše, zacupka čak i kad se sluša teška tematika albuma »Bilo je sada« što se jako i lijepo promovira zadnje vrijeme onaj ženskog trija Dunija, te super etnogrupe što je uz Dunju Knebl čine Nina Romić i Jelena Galić.

U tom albumu priče o nesretnim ženskim sudbinama i snazi ženskoj da i od tih sudbina budu jače, a zove tu i tamo na tanac!? Ali, ajmo mi prvo vidjeti što je to Dunja odsvirala na indijskom harmoniju.

– Svirala sam mali intro za dvije pjesme koje su na albumima što sam ih radila s Rokom Margetom, multiinstrumentalistom. S njim sam snimila sad već treći album koji tek treba izaći. Jedna pjesma koju ste čuli je iz Bjelorusije, a druga je rusinska. Ukrajinci koji su se nekada davno raselili po nekim zemljama, pa i u našu, oni su znani kao Rusini – objašnjava Dunja.

Pjesma ostaje ista

Eto ga, nije međimurska nego rusinska. Ma, ne zamjera Dunja ništa taman da se novinar usudi još koješta kazati.

– Ako imamo indijski harmonij, pa imamo rusinsku pjesmu, pa vas koji ste čuvarica naše glazbene baštine, da li se onda i govoriti da je sva glazba zapravo onomad davno krenula s jednog mjesta – pitamo.

Začudo ovaj put i nismo u krivu.

– Zapravo je to jako točno. Jer, bez obzira koliko bio taj omotač, ambalaža drugačiji, te vanjske forme i instrumenti, pjesma ostaje ista. Koliko ima tonova u ljestvici!? Nema ih puno. Ali ne samo to nego su od davnih vremena ljudi putovali i voljeli su ponijeti sa sobom nešto iz zemlje u kojoj su bili, pa tako i muziku.

Možete naći najzanimljivije slučajeve pjesama koje su se našle na suprotnoj strani zemaljske kugle, a otkud su došle te najstarije pjesme, to nikada ne možemo s potpunom sigurnošću znati jer su se prenosile usmenim putem – kazuje Dunja.

To, kaže, znači da nisu zapisane, odnosno ne znamo tko ih je prvi zapisao i kada.

– A kako su ljudi putovali, tako su se pjesme mijenjale, prilagodile. Evo, kažu da je naš Linđo došao iz Afrike – ilustrira Dunja.

– Iz Afrike – u čudu smo.

– Pa da. Puno je pjesama za koje mislimo da su hrvatske, a nisu, već su došle od nekuda. Isto tako i naše putuju okolo. Recimo onaj davni šlager »Marijana« bio je popularan po cijelom svijetu, pa postoje verzije i u Japanu, Rusiji taman da neki misle da je to njihova pjesma.

Obrnut je primjer onaj s najpopularnijom pjesmom iz našeg najboljeg filma o ljubavi »Tko pjeva zlo ne misli«. To je je ruska pjesma – otkriva Dunja.

– Mislite ona »Ja ljubim« – pitamo.

– Da, da, to je ruska pjesma iz popularnog ruskog filma iz prve polovine 20. stoljeća, a mi mislimo da je naša, tipična, zagrebačka – kaže Dunja, odnosno pjevuši Dunja.

U pravu je ona, putevi pjesama uistinu jesu zanimljivi. Zato je njen početak istraživanja zapisa hrvatskih pjesma za koje nikada nije do tada čula i bio obilježen dilemom je li to hrvatska pjesma ili nije. I bilo je to, priznaje, zanimljivo.

– Međutim ono na što sam se ja usmjerila, ono što radim i nakon 30 godina je onaj dio koji najviše kod nas nedostaje da bi se baština sačuvala, taj da se pjesme mogu čuti – ističe Dunja.

Da bismo mi to čim lakše shvatili što to i kako Dunja radi, s polica ona uzima zbirke pjesama po kojima radi.

– Bome, vidi se na knjigama da su se dobrano koristile – šalimo se.

– Samo 30 godina – smije se Dunja.

A iz knjiga vire šareni papirići, da se zna koje su pjesme obrađene, a koje obrada tek čeka. Zbirka je stara toliko da je tiskana u vrijeme kad je bilo jako skupo tiskati notne zapise.

– I onda su, da bi uštedjeli, tiskali posebno note, a u drugoj knjizi su tekstovi. Tako da se treba tražiti i spajati note s tekstom – smješka se Dunja.

Prorok u svom selu

A zbirka što je najprije uzela u ruku je ona Vinka Žganeca »Hrvatske pučke popijevke iz Međimurja« za kojeg će Dunja reći da je naš najpoznatiji muzikolog za sjeverni dio Lijepe Naše. Žganec je za sjever otprilike ono što je Ljubo Stipišić za Dalmaciju. Druga ima pjesme iz Koprivnice i isti problem da su na jednom mjestu tiskane note, a na drugom tekstovi. Pa ti traži i spajaj.

– Moram priznat’ da bi mene to u startu odbilo – iskreno će novinar.

– Vjerojatno je to jedan od razloga zašto smo tako rijetki mi koji to radimo. Tu je moja kolegica Lidija Bajuk koja ima istu strast da snima pjesme iz knjiga, ima naravno i drugih pojedinaca koji to rade, ali kako tu nema onih »posljedica« kojih bi moralo biti, nema novca, nema popularnosti, onda naravno da je to nešto što odbija – pomireno će Dunja.

Nema novca, nema slave, nama priznanja, a da nema Dunje i ljudi poput nje baštine ne bi ni bilo, barem ne ove glazbene koju ona sakuplja, čini dostupnom i ostavlja budućim nekim pokoljenjima.

– Trebalo bi vas, za reć’ pravo, zaštititi k’o kulturnu baštinu – velimo joj.

– Ha, ha, ha – od srca se smije Dunja.

A stvarno bi trebalo jer kako sama otprilike reče za jednog od razgovora što ga je dala povodom albuma grupe Dunije, ne radi ona ništa za ovo vrijeme sada već da važno bude i od koristi budućim nekim generacijama. Impresivno zvuči brojka od 25 snimljenih albuma, premda će Dunja reći da nisu na svima samo hrvatske pjesme, da ima njih nekoliko s pjesma iz drugih zemalja.

– Ali ono što bih ja najviše voljela je da to koristi kao podloga da oni naprave svoje verzije, svoje varijante tih pjesama. Podžanrova danas uostalom ima milijun – pravo veli Dunja.

I bilo je, podsjeća, već svakakvih suradnji: i gudački kvartet, i Adam Semijalac sa svojim neobičnim aranžmanima, i grupa Kololira, pa sada i varijanta s kolegicama. A opet, žao je njoj što tu škrinjicu s blagom ne otvaraju drugi i češće.

Pitamo Dunju zašto kod nas tradicija, baština, etnoglazba tako slabo prolazi, a tako je važna. Jest, nema tu onog za čim ljudi žude u ovo potrošačko doba, ali…

– Ima tu nešto što je isto u svim zemljama, to da je uvijek zanimljivije ono što dolazi izvana. Nitko nije prorok u svom selu. A ima i nešto što me posebno ljuti. Mi Hrvati smo stvarno posebna sorta. Ima nas malo, imamo tako raznoliku baštinu, a mi ne možemo nigdje zajedno izaći u ime Hrvatske nego svatko mora posebno. Svako selo, svaki pojedinac mora samo sebe promovirati – ističe Dunja.

E, da je tako samo u glazbi… A šteta je jer i kad ne prepozna čovjek baš svaku riječ u kakvoj međimurskoj ili podravskoj baladi, osjeti itekako svu njenu ljepotu. Jedino što su teme ponekad baš onako teške, pogotovo ako ste navikli na ono što se uz more pjeva da je veselo i kad je posve tužno.

– To je osnovna razlika između sjevera i juga, a to je i klimatski uvjetovano. Na sjeveru su magle, hladnoće i naravno da ljudi nisu veseli. Sunce je ono što nas stvarno razveseli. Po cijeloj zemaljskoj kugli je tako – kaže Dunja.

Ženske sudbine

Dunja Knebl neumorna je čuvarica naše glazbene baštine. Nije to nova neka informacija, ali je pitanje koliko nas zna što tako složena konstatacija zapravo znači i koliko samo vrijedi.

– Kad god imam priliku, ja ponavljam: imamo pjesme u knjigama, njih treba snimiti da bi se čule i da bi ljudi onda i sami počeli to raditi, ili ih preporučili drugima – sažima Dunja.

Ljudi koji dijele Rock&Off nagradu, nezavisnu glazbenu novinarsku nagradu, taj su trud prepoznali i Dunji dodijelili nagradu za životno djelo. Vratit ćemo se mi i na to, ali kopka novinara tematika albuma »Dunija«, sve te ženske sudbine i to mahom tužne i tragične, ta povijest koja se u nas samo ponavlja.

– Tužne priča i lijepa glazba – velimo.

Istina, veli Dunja, ali i dodaje kako je sve te neke teške teme ona i ranije obrađivala. Eto pred nas i njenih CD-ova.

– To su balade u smislu kako ih definira doktor Žganec, a on kaže da su balade pjesme o tragičnoj sudbini čovjekovoj. Tu su »murder ballads« kako ih nazivaju vani, ono po čemu je popularan Nick Cave i zapravo su sve te pjesme s tužnim ili tragičnim završetkom. Tako da ovo s Dunijama nije ništa novo – podsjeća Dunja.

I drugi su njeni albumi, kazuje, donekle tematski. Pokazuje i onaj koji je neka vrsta njene biografije, biografije one koja se bavi pjevanjem pjesama iz knjiga od kada je znala čitati note.

– Ne znam koliko sam imala godine, mislim 13 ili 14, kada sam napravila prvu pjesmu prema notama. I bila sam sretna jer je nisam nikada čula, ali sam je napravila – iskreno će Dunja.

Njeni su albumi, kaže, više-manje složeni prema nekoj priči, naročito zadnjih godina. Recimo sa Semijalcem je napravila album na kojem su pjesme i opet ženske, ali tijekom povijesti i ratova.

– Ratovi od turskih do Drugog svjetskog rata. Za razliku od pjesama u kojima se poziva u boj i viče hura, to su pjesme onih koji su ostali doma. Žene, djeca, starci… Svaki je rat grozan. Najveća ja glupost čovjekova ratovati, kad se ima tako puno lijepih stvari za raditi – ne dvoji Dunja.

Iz nekog drugog svijeta

A posebna je priča i album što ga je radila s Rokom Margetom, onaj »Svilarica svilu prede«, koji je bez obzira na to što je vlastito njihovo izdanje, koji je uz pomoć sestre likovnjakinje i ilustrirala, dospio na jednu od dvije najjače ljestvice u svijetu Transglobal World Music Charts.

Tu pedesetak glazbenih novinara i urednika svaki mjesec odabere 50-ak uradaka. Te 2020. godine ovaj je uradak bio 22. Veselje je, priznaje Dunja, jako veliko.

Ali, ne da nama vrag mira. Gdje je ona pjesma koju je napravila s 14 godina!? Ima li je!?

– Oooo, ima je – na to će Dunja.

Evo je na jednom od albuma, evo dvije pjesme iz mladih njenih dana, ona »The Wraggle Taggle Gypsies« i ona »Over There«. A ta »Over There« je američka pjesma iz jedne zbirke, pjesma koja nigdje snimljena ne postoji, ni u Americi.

Našla je i nju Dunja u knjizi, ovoj što je također skida s police. Okraće Dunja stranice sve do one što na desnoj strani ima note, a ne lijevoj ilustraciju koja ju je privukla, ona na kojoj se vidi izgladnjeli, mršavi pas.

– U pjesmi se pjeva o gladi. Nisam pojma o tome imala kad sam imala 13, 14 godina. Tek sam puno kasnije došla do zaključka što predstavlja ova pjesma. Nju su iz Irske ponijeli sa sobom ljudi koji su pobjegli od gladi u SAD sredinom 19. stoljeća.

Krumpiri nisu rodili pet godina zaredom, velika se količina ljudi uputila u Ameriku i tu se pjeva o tome kako su krumpiri kad narastu jako sićušni »over there«, tamo, u Irskoj – pojašnjava Dunja.

Sluša čovjek Dunju kako priča i čini mu se da je s drugog nekog svijeta. Smije se na ovo Dunja, ali slaže se s nama da ima u tom njenom predanom radu i posve pristojna doza svojevrsna aktivizma. I da za album s Dunijama birala je ciljano pjesme o ženskoj boli i patnjama.

I nema u njima ništa šaljivo, a ona »Šetala se Ivanova Ljuba« je strašna i zadivljujuća u isti mah uvelike i zbog savršene interpretacija Dunjine. S druge pak strane možda najpoznatija pjesma s albuma je ona »Čula jesam«.

U njoj je veselo sve dok žena pjeva kako joj se bivši ženi i kako joj je drago, ali kad zapjeva da će mu i na svadbu doći noseći u jednoj ruci poklon, odnosno kitu ružmarina, a u drugoj dijete, tu više šale nema.

– Ta pjesma »Čula jesam« postoji u najrazličitijim verzijama po cijeloj Hrvatskoj. Ima i verzija gdje se ona uopće ne žali na to što je on otišao i oženio se drugom, već pjeva kako ona sad voli njegovoga sina pa je još sretna jer je ljubila fakina – priča Dunja.

– E to nas je i dovelo dovde. Slabo mi učimo iz povijesti – velimo.

– Ništa. Ali nismo jedini – na to će Dunja.

Prevoditeljica i profesorica

Ajmo mi zato opet malo unatrag. Zanimljivo je da je s dvadeset i kojom Dunja odlučila ne baviti se glazbom uopće, barem ne profesionalno. Na neki način kriva je predstava »Viet-Rock« zagrebačkog SEK-a (Studentskog eksperimentalnog kazališta).

Godina je 1968., Dunja u predstavi ima jednu od glavnih uloga i pjeva pjesme uz vlastitu pratnju na gitari, ali nije joj se svidjelo kako se kazalište radi. Jest, bilo joj je sve zanimljivo i radili su na predstavi neki i danas važni ljudi poput Rajka Grlića, Mira Međimoreca, Marije Žarak, Živka Zalara.

Ali, kako kaže Dunja, premda je kazalište bilo amatersko, ego je radio sve u šesnaest. Pa je ona odlučila da će se svojom velikom ljubavlju, a to su folk songs, baviti kao da joj je hobi za sebe i prijatelje.

Prošle su bome godine i godine, Dunja je radila posao vezan uz profesiju, kao prevoditeljica i profesorica. A onda je početkom 90-ih otkrila knjigu međimurskog pučkog pjesnika i melografa Florijana Andrašeca.

– Ta me njegova knjiga šokirala jer nijednu pjesmu iz knjige nisam poznavala – veli Dunja.

Bilo je u zbirci pjesama koje su govorile o ratu, pjesama koje su bile aktualne i potresne, a oko nas rat. Obradila je njih 10, 15 i otpjevala ih prijateljima taman da joj kažu kako nema smisla da to i drugi ljudi ne čuju.

Prvi javni koncert organiziran je u KIC-u 16. travnja 1993. Tako je sve krenulo. Krenulo i evo stiglo do nagrade za životno djelo.

– S obzirom na nagradu reklo bi se da možda mladost nešto od ove vrste glazbe i sluša – velimo.

– Ja sam bila malo i šokirana. Devedeset novinara o nagradi odlučuje. Nisam bila svjesna da netko to uopće registrira. Tako da me jako iznenadilo i jako razveselio – iskreno će Dunja.

I ne užasava nju što je to nagrada za životno djelo, onako kako se laureati znaju užasavati misleći da im to prognoziraju kraj.

– Ne brinite, neće vam ova nagrada novac donijeti – šalimo se.

– Ha, ha, ha. To mi je savršeno jasno – smije se Dunja.

Zna ona da nagrade dođu i prođu, ali značit će, kaže, nagrada i Dunijama, kolegicama i kolegama što s njom pjevaju, a to je njoj drago. I zato nema stajanja. Jer, kako reče, najveći je užitak dok se pjesme stvaraju. Većeg, kaže, nama.

I zato je više ništa naljutiti ne može onako kako su je neke grde stvari u svijetu oko glazbe i umjetnosti ljutiti znale.

– Čovjek treba sebi napraviti nekakav cilj, shvatiti zašto netko radi, shvatiti svrhu svog života i onda je to – to – rezimira Dunja.

– Znači, biti čuvarica glazbene baštine je cilj i zadovoljstvo – pitamo.

– To je jako veliko zadovoljstvo, a jedno od najvećih zadovoljstava je i to što sam napokon pronašla puno mladih ljudi koji su fantastični suradnici i s kojima se razumijem – ističe Dunja.

Mislili mi bit će to neka poruka za kraj, no s instrumentom nas je Dunja dočekala, pa nas je s instrumentom i ispratila i to, kako reče, tihim.

– Ovo je kalimba, ili sansula – reče Dunja.

I krene svirka. I bi čovjeku žao što mora dalje kad je tu gdje je davnašnji mu neki dom.

Pjesme o životinjama

S Rokom Margetom imam gotov album koji nas posebno veseli jer tema su životinje. Samo pjesme o životinjama, isto starohrvatske i isto potresne – priča nam Dunja.

Malo se samo ispravlja, kažu da ipak ima i koja ljubavna.

– Ali možda je najpotresnija pjesma o zecu kojeg lovac ulovi i onda mu dere kožu, kuha, stavlja na ražanj okićenog slaninom – slikovito će.

Stislo se novinaru u grlu, sjetio se one ubojite splitske poslovice »pusti zeca, ubij Vlaja«. Ma ništa bolje u pjesmi ne prolazi ni konj kojeg gospodar ostavlja pred krčmom gladnog i žednog. Ljubavi je zato kod mačka.

– »Mačak se uputio na sajam. A što će mačak raditi na sajmu? Mačak će kupiti ženu. A što će mačak raditi sa ženom?! Bude mačak ljubil, bude ženu ljubil« – odrecitira nam Dunja pjesmu s albuma koji će se zvati »Fauna«.

Ni riječ nisu razumjeli, ali toplinu jesu osjetili

Pitamo Dunju kad ode pjevati u inozemstvo gdje prijem bude najbolji? Tko najbolje shvaća o čemu pjeva recimo ona »Dej mi Bože oči sokolove«?

– I nema nekog pravila, ali ponekad se stvarno iznenadim. Tako sam zadnji koncert imala u Belgiji, u jednom malom mjestu, pjevala u crkvi. Publika godina malo ispod i poviše 50. Pa sam im, kako to radim i inače, na engleskom pričala o pjesmama da mogu razumjeti o čemu se u njima radi i to je bio tako lijepo i toplo prihvaćen koncert da sam se i ja iznenadila.

Jer, nisu razumjeli ni jednu riječ, osim jednog Slovaka koji je rekao da sve razumije. Ostali su bili Belgijanci i kao da su i ovako razumjeli sve. Svi su CD-ovi planuli za pauze u doba kad se sve sluša preko kojekakvih servisa da ne znate niti tko pjeva, niti tko je kompozitor, ništa – priča Dunja.