Europska komisija prošli je tjedan i službeno predstavila svoj kompas konkurentnosti, dokument koji bi trebao biti okvir gospodarskog razvoja i rasta Europe idućih godina. Njegova su glavna okosnica inovacije, njihovo poticanje i bolja komercijalizacija, te pojednostavljivanje poslovanja, odnosno rezanje birokracije, kako je Ursula von der Leyen »oštro« najavila na forumu u Davosu. EU se odriče birokracije? Je li to moguće? Pa hajde da i to vidimo, kako će se troma Unija, kojoj su procedure, pravila i regulative zaštitni znak sada prilagođavati novoj agendi, onoj koja će inzistirati na pojednostavljenju i deregulaciji, iako je von der Leyen jasno rekla da to ne znači da će se odustati od zelene politike i »green deala«, dapače.

Imat ćemo valjda i jedno i drugo, i održivost i rast, i zeleno i manje zeleno, i efikasnost i pravednost, a to je u ekonomiji teško izvesti jer uvijek postoji »trade off« između želja i potreba – u tome se i sastoji mudrost javnih politika da to balansiraju i stvore »happy home«, kako sugeriraju Akerlof i Shiller u svojoj knjizi Animal Spirits, inspiriranoj naravno Keynesom. Deregulacija je međutim ključna riječ za novog američkog predsjednika Donalda Trumpa koji je već krenuo s rezovima u administraciji te pozvao tvrtke da dođu proizvoditi u Ameriku koja će im dati najbolje uvjete. No, ukoliko će »samo« izvoziti u SAD, morat će se suočiti s carinama. Cilj europskog kompasa je smanjiti jaz u gospodarskom zaostajanju Starog kontinenta u odnosu na Kinu i SAD. Složene procedure, administrativni zahtjevi, brojne institucije, tijela, povjerenstva i direktive uvelike koče poduzetnički duh. Europa je »otkrila Ameriku« i odučila sve promijeniti: olakšati poslovanje tvrtkama jer kada nešto i inoviraju, teško to dospijeva na tržište. Tu postoji i problem financiranja, o čemu je govorila i predsjednica ECB-a Christine Lagarde kada je pozvala na zajedničko europsko tržište kapitala na kojem bi tvrtke tražile kapital za svoje projekte ukoliko ih konzervativne banke odbiju. To je onaj kantovski obrat koji je Lagarde spominjala, koji je očito potreban u svakom segmentu. Obrat, odnosno zaokretanje velikog i tromog broda dolazi tako u vrijeme kada Trump »prijeti« s one strane Atlantika, a njegov čovjek za rezove Elon Musk već je krenuo u akciju. No, ako će Unija tome pokušati parirati na njihov način i njihovim alatima, bitka je unaprijed izgubljena. Von der Leyen se već suočila s kritikama da podilazi konzervativnim snagama u EU-u koje jačaju i kojima se više sviđa Trumpov pristup.

Da, regulirati sve i svašta je bezveze i naporno, u EU-u je to stvarno prešlo u grotesku, no procedure i regulacija vežu se uz demokratske prakse i javne politike koje su potrebne i važne. Druga je stvar ako su pogrešne ili ih nema. Vidi se to sada i u Hrvatskoj koja međutim prepisuje europske direktive, a vlastite javne politike koje bi odgovarale domaćim prilikama potpuno je zapustila. Vidi se sada to i na ovoj priči s cijenama gdje se već dugo nema nikakva kontrola niti nad proizvodnjom niti nad distribucijom, a ljudima se priča da smo najbolji i najbrži. Problemi se sada »liječe« u terminalnoj fazi – limitiranjem cijena. Kada dakle ne postoji sustav koji upravlja procesima, onda se, kada problem eskalira, vitla papirima s popisima proizvoda. Gotovo da mi je bilo žao gledati ministra Šušnjara kako po dužnosti strpljivo čita listu proizvoda čije su cijene ograničene jer teško je povjerovati da se tržišna neman time impresionirala. Već zamišljam kako su se proizvodi s limitiranim cijenama skupili na policama kao u pranju, tako da ih prostim okom ne možeš ni uočiti. Ide se sada korak po korak, potrošačke udruge ne odustaju, a vlast igra neku dvostruku igru: s jedne strane mora stvarati privid da nešto čini, a s druge sve čeka da cijela »hajka« prođe, da se narod ispuše, pa da se valjda sve opet pogubi negdje u bespućima potrošačke ekonomije. No, ne bih se baš kladila na takav scenarij.

Politički moment je složen: lavina ekonomskih problema koja se dugo valjala je pred eskalacijom, dio građana jednostavno ne može sastaviti kraj s krajem i nema više strpljenja, a vladajuća koalicija ima svojih problema gdje se traže dodatne ruke da bi se pokrpala ministarska mjesta. Zanimljivo je kako su negdje nestali savjetnici koji su kao papagaji ponavljali kako je efekt uvođenja eura na cijene svega nula-zarez-nula-dva posto. Ta bizarna brojka djeluje kao da je i sama izvučena iz briselskih ladica u koje su prethodno spremljena »iskustva zemalja koje su već uvele euro«. U svemu tome valja međutim biti vrlo oprezan. I dobro promisliti što se nudi kao »zdravorazumska politika«. Evo, Donald Trump je najavio »revoluciju zdravog razuma«. Zdrav razum (common sense) označava nešto normalno, bazično, razborito, ali i nešto poznato i intuitivno prepoznatljivo čemu se valjda vraćamo nakon lutanja alternativnim putevima… Mnogi su se filozofi bavili zdravim razumom, ali važan mu je pečat u novije doba dao analitički filozof G. E. Moore koji je napisao »Obranu zdravog razuma«. Tvrdio je da se u neke stvari ne može sumnjati. Neke su istine nepobitne, mi jednostavno znamo da je tako ako smo iole razumna bića i imamo neku prosječnu sposobnost uvida. To je stoga i zajedničko znanje, zajednička mudrost (common), spoznaja dostupna svima, nešto što se podrazumijeva. Problem međutim nastaje kada to postaje i zajednička vrijednost, odnosno vrijednosni sud inkorporiran u »naivne« fraze. Već je Ludwig Wittgenstein, Mooreov mlađi kolega i učenik koji je nadmašio učitelja, krenuo relativizirati tu poziciju kroz distinkciju znanja i vjerovanja. Wittgenstein je u svojoj kasnoj fazi filozofije običnog jezika tvrdio da značenje riječi ovisi o upotrebi, a upotreba varira od jedne do druge jezične igre. Kontekst, situacija, ono je što određuje opseg značenja koje je međutim uvijek dijelom »povučeno« iz starijih, ranijih jezičnih igara, pa dakle i iz dosadašnjih formi života, a dijelom će mu život udahnuti i tekuća jezična igra, ona koju upravo igramo, koja se nadaje kroz sadašnju formu života koju istom i kreiramo.

Ključnu je međutim distinkciju što se zdravog razuma tiče povukao talijanski lingvist, filozof i marksist Antonio Gramsci koji je zdrav razum podvrgnuo nekoj vrsti sumnje i kritike, a došao je do toga opet kroz jezik. U talijanskom jeziku je zdrav razum »rastavio« na senso comune i buon senso, pri čemu je ovom prvom – tom običnom, normalnom ljudskom znanju – podario i jedno pomalo pejorativno značenje gdje to nije nužno zajednička mudrost nego može biti i – zajednička zabluda naroda: ono što se kroz jezik nekritički prenosi i što prihvaćamo zdravo za gotovo, toliko na to navikli da više ni ne propitujemo niti više »čujemo« u tim tvrdnjama prizvuk ideologije. Tako vlada vladajuća klasa i tako nam nameće svoje vrijednosti kroz jezičnu i kulturnu hegemoniju. Gramsci, ljevičar i komunist, dao nam je tako moćne alate za obračun s kapitalističkim guruima. Dijelom je, međutim, upravo ono uvriježeno i konvencionalno nužno za komunikaciju jer smo »u jeziku«, ne možemo van, niti trebamo (o »jeziku kao domu i zatvoru« piše Cate Krehan u »Gramsci’s Common Sense, Inequality and Its Narratives«, Durham: Duke University Press, 2016). No, ima tu puno »folklora« (Gramsci) koji upravo ne treba uzimati zdravo za gotovo nego rastaviti na proste faktore, progledati i zapitati se – je li to uistinu »moj« zdrav razum? Gramsci je apelirao da se sve što nekritički kroz jezik preuzimamo podvrgne kritici i preispitivanju, i da se unutar tog uvriježenog, komunalnog, zajedničkog – a to ne znači i ispravnog – pronađe pravi buon senso, ta »zdrava jezgra zdravog razuma«, prevedeno kao good sense ili kod nas prava pamet (Gramsci, Antonio: »Historijski materijalizam i filozofija Benedetta Crocea«, prev. Milan Macura, Milivoje Ivčić, Naprijed, Zagreb, 1958./ Gramsci, Antonio: »Il materialismo storico e la fllosofia di Benedetto Croce«, Giulio Einaudi editore, 1955.). Nešto dakle nužno preuzimamo jer ne možemo iz jezika (»Granice mog jezika su granice mog svijeta«, rekao bi Wittgenstein u Tractatusu), no imamo i taj revolucionarni kapacitet da u svakom trenutku, u svakoj novoj situaciji, onoj koja upravo sada od nas traži odgovor – ujedno i raskrinkamo što nam se ponudilo kao zdravorazumski i reagiramo etički – koliko god dobro možemo. To je onda i sukus razbijanja kulturne hegemonije koja nam se nadaje kroz priču, kroz jezik, gdje vladajuće klase, dominantne klase, elite, opinion makeri, spin doktori, pokušavaju ljudima već kroz sam jezik usaditi svoje vrijednosti kao normalne, bazne, uobičajene. Mase to potom s vremenom više neće ni prepoznavati kao nešto nametnuto, nešto protiv čega se treba boriti. Osjećat će to kao kamen u cipeli, da nešto ne valja, ali će otežano artikulirati što i kako, jer je sam jezik, kao sredstvo borbe, već natopljen ideologijom.

»Zdrav razum« je kao slogan često korišten u politici, obično ga koriste desne opcije. Kod nas je međutim s porukom »normalno« na izbore izašao socijaldemokratski predsjednik Milanović. I to mu je bilo pametno, jer, zašto bi samo desne opcije imale monopol na tu vrstu populizma? Kao što sam negdje već napisala: tko zaposjedne normalnost – taj je pobjednik. Dakle, od zdravog razuma ne treba odustati, baš suprotno, ali ne treba svakome vjerovati kada se na nj poziva. Zdrav razum treba brusiti i pretočiti u političku ideju, ili kao vlastitu pregovaračku poziciju, ili onu uz koju možemo stati. A to je permanentna borba. Borba kojoj nema kraja.