RUKAVAC – Za nas je ovo veći blagdan čak i od ženidbe – rekao nam je danas tijekom tradicionalnog zvončarskog pohoda na Zvoneću Rukavčan Zvonko Stopar. Prošli su dani kada je i sam “z Kinkelovega taraca” u Rukavcu kretao na pohod “po stareh puti” do Zvoneće, ali sada, kao i mnogi drugi zaljubljenici u autohtonu narodnu baštinu našeg kraja, ne propušta ovu “eksploziju dobre energije” popratiti iz redova publike.

– Pratiti Rukavačke zvončare je jedno velo veselje i zadovoljstvo. Zvonci su nosili naši nonići, naši oci, a danas ih nose naši sinovi i unuci. Pohod Rukavačkeh zvončari se ne propušta, a tih 20 kilometara koji su zapravo jedna cjelodnevna ruta publika prođe “kako ki more”. Jer za “nosit zvonci” treba biti jako zdrav, ne može to svatko. Ali, ja sam svoje aktivno sudjelovanje završio i “zvonci san nosil” dvadeset puta na ovom pohodu, a sad je tradiciju preuzeo i nastavio sin – ispričao je Zvonko Stopar dok su njegovi Rukavčani koji oko pasa nose tri zvona, što je isto kod svih zvončarskih skupina na području Općine Matulji, tijekom prekrasnog sunčanog jutra zvonjavom “zbudili i staro i mlado”. Pohodom na Zvoneću otvorili su prema starim navadama sezonu zvončarskih pohoda na teritoriju Općine Matulji u vrijeme “petog godišnjeg doba”, a na “Kinkeloven tarace” su se okupili i svu svoju raskoš fantastičnih “montura” ovjekovječili na zajedničkoj fotografiji.

Bele brageše, mornarska majica na kratki rukavi, črjeni facol, koža, tri zvonca, balta i krabujosnica od rožic storeneh od krep karti i – šesni Rukavčani su nakon kratke okrepe “z barilca” bili spremni za osvajanje svih tih živopisnih mjestašca na putu do Zvoneće. I partenca i cilj su “po užance” bili na “Kinkeloven tarace”, no do povratka u večernjim satima trebalo je “osvojiti” Biškupi, Kućeli, Zdemer, Škrapnu, Zvoneću, Brešca, Mučići, Permani, “pojist dobar domaći obed” i veselo se vratiti doma… Bučnom zvonjavom i slinom energijom “zbudili su saki kamik” i njihovim se ritmičnim koracima nasmiješila svaka “pusna broskva” iz okolnih vrtova, dolčića i lešica. Prizivali su “mlado leto”, tjerali zle duhove i “se ča ne vaja”. Da se stare užanci neće zatrt potvrdila su ovim ritualnim pohodom sva sela kroz koja su prošli i u kojima su “storili kolo”, a razdragani domaćini su ih dočekivali uz “sega dobrega i za pojist i za popit”. Dočekivali su gostoljubivi domaćini i publiku koja je “imela forci” hodati za zvončarima u pratnji, pa ih je tako Rukavčanka Marijana Kalčić na putu prema Biškupima ispratila uz “tepli ulenjaki”, čaj i kavu. “Na pale” je u svakom mjestu visio i Pust…

Poznato je da Rukavački zvončari baš kao i Zvonejski zvončari “gredu samo po stareh stazah”, pa je tako bilo i jučer kada su samo dijelom “kampanali” po cesti, a sve ostalo “po stareh puti”. Snijeg im ovoga puta nije škripao ispod cipela, ali im je zbog zahtjevnosti pohoda, pogotovo tijekom najstrmijeg dijela od Biškupa do Kućela s lica curio znoj, a i najhrabriji iz publike koji su “se zdurali”, unatoč temperaturi između 4 i 5 stupnja Celzijevih “dobro su se spotili”.

– Zoran Laginja i ja smo kot nekadajni “ćaće”, tako ih se je nekad zvalo nas ki hodimo, pejamo i delamo raspored. Moran se pohvalit da pedeseti put gren danas na Zvoneću. Raje bin da mi je to peti put, ma ča sada? Bil san z zvonci, dva puta sopuć i sad z garofulon. Ganemo se okol devete z Kinkelovega taraca, prvo kolo nan je pul Biškup, onda pul Kućel, preko Zdemera, na Krivoj nan je kolo, s Krive va Škrapnu kade imamo dva kola i na šterne imamo tradicionalnu marendu. Onda gremo zdolun, najprej Gašparon kolo storit, onda na Zvoneću, okole Zaluk, pa gremo na Brešca kade isto delamo kolo i onda gremo Mučićen na obed kod Volara. Potle obeda storimo kolo pul Mučić i onda storimo kolo “pul Deklevi” i onda kod bivše Julice, a sada “Mačića” storimo kolo i onda gremo va Rukavac, pul marketa storimo kolo i si skupa finimo kade smo se i našli – na Kinkeloven tarace – objasnio je Boris Babić kojemu je želja bila da “arivaju videt utakmicu od rukometa”, ali su procjene ipak bile da se “prej sedme” neće vratiti s pohoda u kojemu je bilo tridesetak zvončara, a uz “barilci, ćaći i muzikanti – se skupa njih 45”.

Pul Biškup smo “trefili” puno poznatih lica, ali uglavnom onih koji izbjegavaju novinarske blokove, a o diktafonima da se i “ne poveda”. Ipak, na najljepši način, “trdo po domaću”, o zvončarskim običajima posvjedočila je Rajka Jurdana Šepić.

– To su naše lepe stare užance ke se neće nigdar maj zatrt, rekli bi naši stari. To je va judeh, to su naši koreni, to je zapravo jedna veza z prirodun. Naši gredu zgorun va šumu i pokle Zvonećani z šumi pridu. Kada se malo maknemo ća od asfalta, još vavek smo vezani z tun prirodun, šumun i blagon, kako ča su bili naši stari. A nekad su se zvončari i zvali Stari, oni najstareji zapisi tako govore. Sad se to spominje još samo va knjigah. Danaska kad pridemo videt zvončari zapravo pridemo videt i si oni judi ki već dugo nismo videli va ovo vreme “otuđenja”. Kad gledaš zvončari gledaš ki je novi, ki je čigov, ki je ovo leto šal, sad smo prišli već i do tega da gledamo ki je čigov vnuk, ki su prvi, ki je najstareji, ki su tri ki gredu zadnji… Ka je krabujosnica prava rukavačka, ka je malo manje rukavačka, se su to znali naši stari. Nekada se je znalo i ke su zvončarske kući, ma danaska to više ni tako jako izraženo – “špjegala” nam je Rajka Jurdana Šepić uz zaključak da je izdržati cijeli pohod vrlo zahtjevno, a pogotovo po strmim dionicama poput one “od Biškup do Kućel” budući da zvončari uz svoju težinu “nose još 14 kil zgorun”.