Obitelj Marija Andrettija, svjetskog prvaka u automobilizmu u kategoriji Formule 1 iz 1978. godine, je iz Rukavca nedaleko od Matulja. Konkretno podrijetlo mu je iz mjesta Andretići, a do tog intrigantnog, mnogi će ga okarakterizrati i kao senzacionalnog podatka došao je tim istraživača iz Rodoslovnog centra Kastavštine i Liburnije čije je sjedište u Matuljima.

Istraživački tim je predvodio Goran Slavić, jedan od najpoznatijih hrvatskih publicista kad su u pitanju istraživanja bliže i dalje povijesti automobilizma. Koliko je upravo Slavić kvalificiran za jedno ovakvo, istinski minuciozno istraživanje pokazuje i podatak da je prije više od dvadeset godina objavio fascinantno djelo “Devetsto imena Formule1 – bibliografski leksikon Formule 1” koja je 2003. godine izazvala jako veliko zanimanje, čuđenje, pa i divljenje zbog pedantnosti i čelične volje u oblikovanju jednog takvog, kapitalnog dijela unutar najpopularnije automobilističke discipline.

NAJOKTANSKIJA REGIJA

Kako je to dakle Mario Andretti, rođen 28. veljače 1940. godine u Motovunu kojeg se “zdravo za gotovo” držalo Talijanom iz Istre što je zajedno s obitelji 1948. godine zbog promjene države te straha od nadolazećih jugoslavenskih vlasti morao napustiti rodnu Istru, zapravo podrijetlom stanovnik regije koju mnogi drže najoktanskijom u Hrvatskoj. Matuljski kraj je naprosto brojem automobilističkih zanesenjaka, uspješnih sportaša kao i same povijesti automobilizma na našim prostorima apsolutni lider. Nerijetko se može čuti kako su Matuljcima oktani i “konji” dio genetike. Na taj se način, koliko se god dakako radilo o figurativnoj tezi, sada, nakon otkrića Gorana Slavića, pojašnjavaju silni talent i automobilistička uspješnost Maria Andrettija: geni su mu matuljski.

– Nije čitavo istraživanje bilo ni najmanje jednostavno, ali krajnji rezultat upućuje upravo na dokazanu činjenicu da se jedan od njegovih predaka, konkretno Andreas Andretich, rođen 13. svibnja 1777. u Rukavcu, preselio u Istru, konkretno u Motovun u kojem je nastavio živjeti i nakon što se 7. lipnja 1807. godine u Rovinju vjenčao za Elisabethe Nider. Iako dakle Rukavčanin, nakon njegovog odlaska u Motovun, povijest obitelji je isključivo u tom privlačnom dijelu Istre, ističe nam Slavić dok razgovaramo u matuljskom Rodoslovnom centru koji je ne samo riznica s nekoliko desetaka tisuća podataka objedinjenih i sistematiziranih iz matičnih i crkvenih knjiga nego i prava oda životu na ovom dijelu Primorja.

Iako je Rodoslovni centar otvoren prije nešto više od devet godina, konkretno u prosincu 2015. godine, istraživanja Gorana Slavića i njegovog tima zanesenjaka u kojem se ističe Roberto Žigulić, redoviti profesor na riječkom Tehničkom fakultetu, trajalo je dulje od petnaest godina. Put je bio vrlo složen, krenuo je od pretpostavke da je Andretti talijanizirano slavensko prezime Andretić, no da bi se do toga došlo moralo se proći mnogo stepenica, pa tako i čitav niz crkvenih knjiga i drugih birokratskih niša koje su bile locirane ne samo na Liburniji nego primjerice i u Pazinu. Iako se kreće od 1777. godine, jasno je da su Andretići na području Rukavca živjeli i znatno dulje, no tražiti podatke prije tog vremena bilo je nemoguće jer je davnašnji požar spalio matične knjige s tog područja koje su sezale u 18. i 17. stoljeće.

– Mada mnogima matične i crkvene knjige djeluju “dosadnima”, “suhoparnima”, one su prava riznica podataka što nas vode u neka davno prošla vremena. Uz dodatna interdisciplinarna istraživanja može se stvoriti sliku o životu i ljudima tog vremena. U svemu ističem i jako važnu ulogu naše predsjednice, liječnice dr. Marije Puharić Harašlić koja je svojom nesebičnošću i brigom za zajednicu omogućila nastanak našeg Centra. Samim time stvorila nam je okvir za brojna istraživanja što svojim saznanjima i otkrićima oplemenjuju, obogaćuju povijest kao i današnji život ovog našeg zavičaja, naglašava Slavić ulogu Rodoslovnog centra u životu kraja čije nazive nosi u svom naslovu.

MARIOVI DJED I BAKA

Dr. Puharić Harašlić je naime svoju imovinu, zgradu u koju je smješten Centar, ali i prava, vrlo životno osmišljena i koncipirana etnografska zbirka, darovala zajednici što je uistinu jako rijedak primjer u našim materijalnom komponentom opterećenim životima.

– Zbog čega se Andreas Andretich, a ja bih ga bez imalo krzmanja imenovao kao Andriju Andretića jer govorimo o vremenu kad hrvatski jezik nije bio dio službene komunikacije tadašnje birokracije pa se slavenska imena i prezimena germaniziralo ili talijaniziralo, ovisno o kojem dobu utjecaja i dominacije govorimo, seli u Motovun? Prema podacima do kojih smo došli njegov je zanat bio obrada drva. Koja i kakva? Bačvar, prema nalazima koje imamo naš davni susjed Andrija bio je stručan u izradi tog vinogradarstvu neophodnog predmeta, uostalom, pa i danas ovaj širi kraj koji spaja Matulje i Kastav, njihove teritorijalne cjeline obiluje istim zanatlijama, posebno bačvarima. A kakav je s druge strane motovunski kraj? Pa i on je sličan danas kao i u vremenima prije dva stoljeća – obiluje vinogradima tako da je Andreas Andretich odlučio povezati dvije korisne stvari i tako si promijeniti život – maknuti se s prostora gdje je bačvarska konkurencija bila velika i otići tamo gdje su bačve i bačvari bili silno potrebni. E sad zbog čega se vjenčao u Rovinju, nemamo odgovora, pojašnjava nam Slavić.

Bračni par Andreas i Elisabethe 11. travnja 1814. dobivaju sina Antoniusa Andreticha koji se kasnije vjenčao za Franciscu Benussi. Njihov sin Mathaus Andretich koji na svijet dolazi 3. kolovoza 1851. godine vjenčao se za Mariju Grabacich. Loza dalje ide putem još jednog sina te obitelji, Andreasa Victoriusa Andreticha rođenog 9. rujna 1881. godine. Njegova je pak supruga Anna Ghersa čime se približavamo i jasnoj vezi te loze s Mariom Andrettijem. Njih su dvoje naime Mariovi djed i baka, bolje rečeno nono i nona, dok su njegovi roditelji Alvise (Luigi) Andretti rođen 15. veljače 1909. godine koji se vjenčao za Rinu Benvegnu. Kako nam dakle matične knjige govore, Andretichi, ili Andretići, u 20. stoljeću prezime mijenjaju u Andretti. Ne treba čuditi jer Motovun 1918. godine postaje dijelom Kraljevine Italije koja je u razdoblju između dvaju svjetskih ratova bez kompleksa, pa i s mnogo nasilnosti, prevodila, bolje rečeno prilagođavala slavenska imena i prezimena talijanskom jezičnom standardu. Priča o Talijanima Andrettima je tim upitnija jer u Italiji danas žive svega 72 obitelji s tim prezimenom, a daleko ih je najviše, 30, na području daleke Campanije, dok je u regiji najbližoj hrvatskim granicama, Friuli Veneziji Giuliji, samo šest Andrettija. Zanimljivo, i iz djevojačkog prezimena majke Marija Andrettija, Benvegnu, mogla bi se povezati moguća analogija s prezimenom Benvenuti, koje primjerice nose obitelji vrhunskih vinara iz Motovunu obližnjeg Kaldira.

– Kako smo istražili i dokumentirali, Andretići su dekretima prefekture u Puli iz 1928. i 1929. godine promijenili prezime u Andretti. Mariovi roditelji su se vjenčali 29. studenog 1933. godine u Motovunu, a osim blizanaca Maria i Alda rođenih 28. veljače 1940., šest godina prije dobili su i kćer Annu Mariju. Nažalost tijek povijesti i velike, dramatične promjene koje je sobom u Motovun donijela Jugoslavija bili su za njih nepremostive. Odlaze u Italiju, da bi Mariov otac 1952. godine podnio zahtjev za useljenje u SAD. Useljeničku vizu dobili su 1955. godine te otišli u Nazareth u Pennsylvaniji gdje je živio majčin ujak Tony Benvegnù. Andretijevi su u SAD krenuli parobrodom “Conte Biancamano” iz Genove, i to preko Halifaxa u Novoj Škotskoj u Kanadi da bi se na kraju iskrcali u New Yorku, istaknuo nam je Slavić pritom nam ponosno pokazujući golemi print obiteljske razgranatosti Andreticha koji je osobno sastavio.

RAD, PREDANOST, VESELJE

Na koncu, Slavić, iako ga pratimo desetljećima, nas je opet iznenadio. Koliko sati rada, koliko predanosti, koliko dakako i veselja kad su mu se, poput domino kocki, počele slagati obiteljske veze Andreticha, Andretića i na kraju Andrettija! Naprosto rijetka je osoba jer teško je u današnjem vremenu, kad smo već izgradili i podsvjesni stav da ono čega nema na “googleu” ni ne postoji, naći osobu koja će uroniti u matične knjige što slažu i nižu razne obitelji i njihove sudbine tijekom povijesti, u neke davne, davne godine.

– S obzirom na moju zanesenost automobilizmom, ovo mi je istraživanje pričinjavalo veliko zadovoljstvo. Kao uostalom i mnoga druga koja otkrivaju pojedinosti o povijesti mog kraja, Liburnije i njezine bliže i daljnje okolice. Kad je Mario Andretti u pitanju, i prije su postojale indicije pojedinih istraživača kako je prezime Andretti niša drugi nego prevedeno, prilagođeno od izvornika Andretić. Talijani, posebno fašističke vlasti na razne su načine narode zatečene na osvojenom, okupiranom području talijanizirale. Bilo je tu raznih metoda, od onih koje su prelazak na talijansku nacionalnost nagrađivale državnim poslovima, brojnim beneficijama i boljim standardom, do nasilnog, brutalnog mijenjanja nacionalne pripadnosti. Što je točno Andretiće potaknulo da postanu Andretti, nije zabilježeno, no ja bih se u ovom trenutku vratio na početak našeg razgovora i meni najvažniju činjenicu: dokazali smo pretpostavku da je riječ o našim susjedima, da je Mario Andretti, koliko apsolutno jakih motovunskih korijena jer mu je šest generacija živjelo u tom mjestu, vjerojatno više nego na području Rukavca, ipak naš, podrijetlom s Liburnije. Sve do sada isticalo se kako su preci svjetskog prvaka u F1 iz 1978. godine nastali od Andretića, ali istovremeno nitko nije dvojio da je riječ isključivo o – motovunskoj obitelji. E vidite – nije, zaključuje Slavić.

I u pravu je jer podaci koji sežu u 17. stoljeće, u vrijeme kad su venecijanske vlasti nakon velike epidemije kuge dozvolile naseljavanje slavenskih obitelji na prostore s obiju strana Učke, u Liburniju kao i u središnju Istru. Najviše ih je dolazilo iz Imotske krajine i šireg prostora Hercegovine, brodovima do Senja ili Bakra, tako da takvih obitelji osim u Istri ima na svim prostorima koja su se protezala sve do Senja. Drugim riječima, sela i mjesta koja imaju toponimske nazive – Rukavac, Matulji, Breza… starijeg su nastanka i drugačijih nacionalnih korijena, dok su ona koja nose nazive po pojedinim prezimenima najvjerojatnije nastajala kad bi u njih s kraja 17. i početka 18. stoljeća dolazile obitelji iz dalmatinskog zaleđa i Hercegovine. Koje su se pak prema nekim zapisima tamo doselile u progonu pred osmanlijskim osvajanjima. Stoga, da, Andretti je iz Rukavca, konkretno iz Andretića, no postoje indicije da su i u to mjesto doselili, stotinjak godina prije rođenja prvog zabilježenog pretka Marija Andrettija, Andrije Andretića. Tko zna, otkriju li se neke nove, odnosno starije matične knjige, a neke su pisane i na glagoljici, nije isključeno ni to da su Andrettijevi iz – Imotske krajine, s područja rijeke Bune, šire Hercegovine… Za sada, hvala Goranu Slaviću i njegovom timu na zanimljivom otkriću. Možda i polemikama koje će nakon ovog teksta uslijediti.

DIREKTNA MARIOVA SJEĆANJA

Goran Slavić sastavio je i jako zanimljivi prikaz života Andrettijevih nakon što su 1948. godine morali u egzil, od čega su dio i direktna Mariova sjećanja.

»Otac Gigi imao je sedam farmi, a moj djed po majci, Piero Benvegnù, bio je vlasnik malog hotela i restorana. Potom je rat sve promijenio. Strijeljanja, nacistički teror, njihove borbe s partizanima, nesigurnost i strah. Ništa više nije bilo kao prije. Nacisti su smjestili svoj stožer u djedovom hotelu. Moja obitelj bila je spašena od pogroma zahvaljujući ujaku svećeniku koji je govorio njemački. Bili su to užasni dani, sve dok 1945. Motovun nije prepušten Jugoslaviji.«

– Poslije završetka Drugoga svjetskog rata i Pariškog mirovnog sporazuma Andrettijev zavičaj pripao je Jugoslaviji i njegova je obitelj poput mnogih esula bila prisiljena 1948. bježati pred terorom jugoslavenskih vlasti, naglašava Slavić.

»Morali smo odabrati: zadržati nekretnine u mjestu koje više nije bilo talijansko ili izgubiti sve i preseliti se da ostanemo tricolori. Nije bilo sumnje. Morali smo ostati Talijani. Tri godine živjeli smo pod komunističkom vlašću i na kraju je bilo prirodno reći dosta. Besmisleno je bilo živjeti dalje u Motovunu. Sva dobra moje obitelji rekvirirala je nova vlast za simboličnu svotu od 2.800 dolara, dakle ništa. Više nismo imali ništa i sklonili smo se u izbjeglički kamp u Udinama. Bila je 1948. i tada mi je bilo osam godina. Nakon dolaska u kamp osam smo dana bili odijeljeni, muškarci na jednoj strani, a žene na drugoj. Bilo je teško meni i Aldu biti odvojeni od majke i sestre. Potom smo se premjestili u toskansku Luccu, u drugi izbjeglički kamp. Svi u jednoj sobi, na početku bez vode i struje. Otac Gigi povremeno je zarađivao i stvari su polako kretale na bolje, pa smo uspjeli dobiti još jednu sobu i tekuću vodu, sjećanja su Marija Andrettija.

Svoj novi dom našli su, dakle, u izbjegličkom kampu u Lucci, u regiji Toskani. S još 26 obitelji živjeli su u velikoj baraci.

»Završili smo u izbjegličkom kampu u Lucci gdje su bili mnogi drugi iz Julijske krajine i Dalmacije koji su morali bježati zbog svojega talijanskog duha. Te 1953. imao sam trinaest godina i bio sam živahan dječak… izuzetno živahan. I već tada osjećao sam strast za motore«, prisjetio se dječačkih dana Mario Andretti u intervjuu dnevniku Corriere della Sera, nedugo nakon što je 1978. osvojio svoj jedini naslov svjetskog prvaka u Formuli 1.

VELIKI SPORTAŠ

Nakon povlačenja s utrka Mario je svoju zaradu uložio u raznovrsne poslove. Postao je vlasnik velike vinarije u Napa Valleyju, automobilistički koncesionar, vlasnik benzinskih stanica, praonica, karting-staza, a njegovo je ime redovito povezano s Texacovim reklamnim sloganima. Andretti je u svojoj dugoj sportskoj karijeri nastupio u 897 utrka, pobijedivši u 111 i postigavši 109 najboljih vremena u kvalifikacijama. Godine 2006. proglašen je zaslužnim građaninom Italije (commendatore della Repubblica Italiana), a 2007. načelnikom slobodne općine Motovun u egzilu, pojašnjava nam Slavić.

A upravo tom podatku »načelnik slobodne općine Motovun u egzilu« krije se odgovor zbog čega, iako je bilo nekoliko ideja i inicijativa, Andretti nikad nije došao u Motovun koji mu se pak s druge strane odužio otvaranjem posebne spomen-sobe. Gorčina izazvana činjenicom da su morali napustiti zavičaj u kojem su imali korijene stoljeće i pol, odlazak koji je značio gubitak imovine i neizvjesnost života, nakon toga bili su jači od spremnosti na posjet starom kraju. Šteta jer Andretti je sasvim sigurno sportaš na kojeg se na hrvatskim prostorima gleda sa simpatijama, drži ga se za »našeg« tako da bi njegov dolazak u Motovun sasvim sigurno izazvao jako veliko zanimanje i simpatije. Na kraju krajeva, karakter današnje Istre sasvim sigurno nije onaj koji je na seobu biblijskih razmjera natjerao Talijane, mada i ne samo njih, krimen je naprosto na nekim drugim ljudima i drugim vremenima.